Schillerovo djelo u režiji Vite Taufera

Premijera “Razbojnika”: Raštimana klaunerija

Nataša Govedić

Glumac Bojan Navojec koji igra i Karla i Franza Moora zaslužio je drugačiju dramaturgiju, na primjer lišenu sentimentalnosti i cinizma, kao što je zaslužio i režiju koja dramski predložak tumači dublje od »općeg razočaranja«

Čim se borba između pobune i oportunizma u legedarnim Schillerovim likovima Karla i Franza Moora stopi u jedno te isto lice, koje na smjenu igra jedan te isti glumac, kao u najnovijoj premijeri »Razbojnika« u režiji Vite Taufera u Hrvatskom narodnom kazalištu, jasno je da zamah predstave neće biti prevratnički. Upravo suprotno: bit će lakih nota. Zabavljački.   

Tradiciju blizanaca koji jure pozornicom u potrazi za svojim dvojnikom iskušava još plautovska komedija, a Shakespeareova će komedija motive dvojništva i podvojenosti dovesti do manirističkog savršenstva.


Schillerov tekst, međutim, nije napisan kao komedija bratskih zabuna i brzinskog presvlačenja između prizora, već kao tragedija s jakim melodramatskim elementima i pathosom bratoubilačke zavisti, pa i mržnje.   

U zamci karikature


Zato glumac Bojan Navojec mora strahovito karikirati likove Karla i Franza Moora, mora svaku njihovu fizičku osobinu pojačati do prepoznatljivosti tikova Stevensonovih dr. Jakylla i mr. Hydea. Franz je toliko posprdan prema svima da i sluge doziva coktanjem jezika i lupkanjem po bedru (kao da su u pitanju psi), dok je kao Karl »olujno« neraspoložen u stilu suvremenih rock-zvijezda.


Navojec mora obojici izjednačenih bratskih protagonista pojačati izvanjsku teatralnost, čak i mijenjati boju glasa, a vrlo se malo baviti unutarnjim dimenzijama likova. Pri tom je Bojan Navojec jedan od emocionalno najvelikodušnijih hrvatskih glumaca, dakle nije mi jasno zašto reducira nijanse svojih likova, umjesto da ih produbi ili nadopuni.




   Bez ozbira na to čija je bila konačna odluka da Navojec i Karla i Franza Moora podvrgne tinejdžerski podrugljivoj persiflaži, glumac mora zadržati toliko analitičke samosvojnosti da razmisli što time u konačnici dobivamo.


Drastično kraćenje i farsično preslagivanje teksta u svakom slučaju. Cinizam prema revolucionarnom zanosu originalnog dramskog materijala, nesumnjivo. No ozbiljan je problem što u HNK-ovoj predstavi više nikoga nije briga zašto se Karl bira pobratimiti s otpadnicima, umjesto da ostane vjeran svojoj plemenitaškoj lozi. Nikoga nije briga što se na kraju dragovoljno predaje siromašnim seljacima (jer je na njega raspisana tjeralica), želeći najugroženijima bar na taj način novčano pripomoći. Bilo kakva dimenzija socijalne osjetljivosti potpuno je izrezana iz ove predstave.   

Pojednostavljeni gangsteraj


Govoreći, pak, o tome što umjetnost može otkriti o razdoru između borbe za sebe (Franz) i borbe za druge i s drugima (Karl), odgovor HNK-ove predstave doslovce je prazna stranica. Jer Tauferovi Karl i Franz su podjednako infantilni i razmaženi megalomani.


Jedino Livio Badurina u roli Svećenika donosi na pozornicu neki suptilniji poredak mišljenja i izazivanja nasilja, sve ostalo je brutalno pojednostavljeni, crtanofilmski svijet »gangsteraja«.


Da ne bismo uvrijedili stripove, recimo i da se problem vehementnog nasilja na brojim stranicama umjetničke stripovske produkcije već dekadama obrađuje daleko inventivnije no u Tauferovoj predstavi (autor animiranih video-projekcija vješala i stiliziranih uličnih paleža te scenograf uglavnom dimom prožete pozornice je Voranc Kumar).


   Čini se da se glavna uputa glumcima ticala pojačane energičnosti čitavog ansambla, ali ne i kontekstualiziranja i razumijevanja tog grozničavog stanja.


Zbog toga se »grozničarenje« pretvara u neku vrstu kolektivne vanjske manire, u kojoj Milan Pleština kao gorki i gotovo mahnito ambiciozni Spiegelberg ima više dramatične izvedbene siline od Mirte Zečević (Schwartz), Nikše Kušelja (Roller), Kristijana Potočkog (Razmann) ili Damira Markovine (Grimm), ali zašto je uopće potrebno raspuhivati afekte oko čijih motivacijskih izvora nismo posve sigurni, a možda ni zainteresirani? Nešto mirniji i promišljeniji pristup izabrali su Danko Ljuština (dobrostivi otac braće Moor, Maximilian), Luka Dragić (Herman) i Ljubomir Kerekeš (sluga Daniel).   

Roboti i druge igračke


Iva Mihalić igra Amaliu vrlo tvrdih emocionalnih nijansi: ili ledeno odbija Franza ili se operno velikim gestama izjašnjava o ljubavi prema Karlu. U oba slučaja, ona je statueskni »princip«, a ne osoba. Napomenimo da su nakon »Exitovih«, »Kerempuhovih«, »Trešnjinih«, KNAPP-ovih i ZeKaeM-ovih glumaca na sceni konačno prosvirali i HNK-ovih glumci, što nas još jednom vraća problemu suvremenog performera: mora li zbilja mjera spektakla i scenske atraktivnosti biti električna gitara u ruci?! Zar svaki glumac potajno sanjari o karijeri u pop-bendu?


   Dvosatna izvedba najbolje je trenutke imala u nekoliko lucidnih rješenja Navojčeve glume: pridruživanju mehaničke igračke robota liku usamljenog i spletkama opsjednutog Franza te zatim paralele s poigravanjem životom Amalie/lutke kroz lik Karla.


Nema sumnje da Bojan Navojec može dosegnuti kvalitetu poetske glume, kao što je izvjesno sposoban i za maratonski napor predvodničke borbenosti na čelu HNK-ovih izvedbenih postrojbi. Ali taj isti Navojec po mom je sudu zaslužio drugačiju dramaturgiju, na primjer lišenu sentimentalnosti i cinizma, kao što je zaslužio i režiju koja dramski predložak tumači dublje od »općeg razočaranja«.


   Koliko smo već puta gledali predstave u kojima su ubojice samo jeftini klaunovi u crnim odijelima (kostimografija: Barbara Podlogar)?! Možemo li smisliti nešto malo koncentriranije, nešto umjetnički i politički pronicljivije? Sudeći po prvoj jesenskoj premijeri zagrebačkog HNK, daleko smo od mogućih promjena.