Predstava Mirana Kurspahića

Premijera “Pada” u ZKM-u: Za izdaju spremni!

Nataša Govedić

Problem predstave je što bezuspješno pokušava tragiku iskupiti satirom. A implikacije pada Vukovara toliko su dalekosežne da nam nitko ne mora nacrtati da su njihovim tragom pali i svi naši gradovi i svi naši političari. Tu vrstu dugotrajnog razočaranja i izdanosti u Hrvatskoj ionako živimo mimo predstave...



Podijelivši prostor izvedbe na dva prizorišta i dvije publike, raspoređene između Tuđmanovih Banskih dvora i vinkovačkog stožera za obranu Vukovara pod vodstvom Mile Dedakovića, redatelj Miran Kurspahić u Zagrebačkom kazalištu mladih oštro kontrastira sigurnost hrvatske poličke elite (smještene u luksuznim uvjetima predsjedničke vile daleko od fronte), nasuprot potpunoj neimaštini i očaju vojnog zapovjedništva Vukovara.


Dokumentarno citirani vojni transkripti svjedoče da je zapovjednik obrane Vukovara, Dedaković (poznat i kao »Jastreb«), doslovce bio prisiljen izgubiti bitku, jer mu je politički vrh odbijao poslati pomoć (bilo u ljudstvu, bilo u oružju).


Predstava na bezbroj načina naglašava lažno domoljublje Tuđmanova režima, odnosno licemjerje vlasti koja ne samo da svjesno žrtvuje grad radi priznanja države, zakuhavajući vukovarski masakr kao igrokaz mučeništva za međunarodne medije i potencijalno priznanje samostalne Hrvatske, nego se i bogati novcem (17 milijuna dolara) prikupljenim za pomoć Vukovaru.




Navedeni novac nikad nije upotrijebljen za svrhu zbog koje je prikupljen, a nakon pada Vukovara, tvrdi predstava, gubi mu se svaki trag. Izdaja Vukovaraca stoga se pokazuje i ekonomskim ključem nastanka 200 bogatih obitelji današnje Hrvatske.


Razmatanje klupka izdaje


 Predstavu sam pratila iz gledališta nasuprot dramske verzije Dedakovićeva stožera, scenografski tmurnog mjesta, s tek jednim stolom, stolcem, kartom Vukovara u pozadini, radijskim prijemnikom kojim upravlja glumac Karlo Mlinar i telefonskim aparatom u rukama Dedakovićeve tajnice Ljiljane Toth (glumica Barbara Đurović). Na stražnjem zidu pozornice povremeno se projiciraju predratne reklame za Borovo, zatim arhivski snimci razorenog Vukovara te autorski filmski materijali koji prikazuju »ubrzana« raspadanja mrtvih glodavaca po gradskim ulicama.


 No mučnija od vizuala predstave upravo je gradacija političkog laganja, odnosno način na koji Tuđmanov najuži krug suradnika sustavno obmanjuje Dedakovića i potpuno je ravnodušan prema stradanju djece i građana u okupiranom Vukovaru. Mislim da bi predstava imala integritet i težinu da je igrana isključivo kao dramsko uprizorenje dokumentarnih snimaka onodobnih telefonskih razgovora, tim više što Milivoj Beader u roli Dedakovića izvanredno slojevito komunicira bol, očajničku borbenost i dostojanstvo pred licem izdaje kojoj je izložen, primajući nebrojene političke, a kasnije i fizičke udarce. Dedaković je, naime, po izlasku iz Vukovara uhićen i premlaćen od strane Tuđmanovih specijalnih jedinica.


Fantazija o padu Zagreba


Govoreći o  kazališnom jeziku ovog dijela izvedbe, pad Vukovara postavljen je kao postepeno iznošenje svih predmeta iz ionako siromašne prostorije, tako da na kraju Dedaković i njegovi najuži suradnici ostaju s fantomskim stolovima, nevidljivim telefonskim aparatima, nepostojećim kartama. Dramaturški gledano, da je tu završila, predstava bi uvjerljivo stigla do tragičnog i glumački precizno motiviranog finala.


No Kurspahić odlučuje sjediniti dvije publike ili oba gledališta predstave privesti u zajednički prostor: posljednjih pola sata devedesetominutne predstave pratimo zamišljeni prizor pada Zagreba 1993. godine, kada Tuđman (neočekivano mimski precizan Filip Nola) u društvu supruge (Ankicu Tuđman igra Nađa Perišić Radović) shvaća da će JNA za koji tren pregaziti Zagreb, kao i da je vojnozapovjednička sposobnost njegovih generala ravna nuli.


S bračnim parom Tuđman je i vrhuška fikcionaliziranih HDZ-ovih dužnosnika (Hrvoja Šarinića igra Pjer Meničanin, Goran Bogdan je general Karlo Gorinšek, Sreten Mokrović utjelovljuje Antuna Tusa, Damir Šaban igra Josipa Manolića i Antuna Vrdoljaka, Jasmin Telalović se pojavljuje kao Branimir Glavaš i Janko Bobetko, Suzana Nikolić igra Branku Šeparović, dok je Adrian Pezdirc angažiran kao Andrija Hebrang), posve uvjerenih da je Tuđman sišao s uma.


Ovim prizorom Kurspahić kao da želi simbolički kazniti i ismijati Tuđmanovu vladarsku garnituru za izdaju i prodaju Vukovara, inzistirajući na tome da izdaja pogađa i izdajnike, a ne samo njihove prvotne žrtve. Dok publika stoji okupljeno oko stola u Tuđmanovu zamišljenom bunkeru, tekst nastoji biti satiričan (tik pred poraz, Tuđman entuzijastično raspravlja o »Kroaciji« kao najboljem »Dinamovu« imenu i Šukeru kao igraču kojega »svakako treba dovesti u Hrvatsku«), ali nitko se od okupljenih gledatelja čak ni ne smiješi, a kamoli smije. Jer satira jedva da je u stanju tinjati nakon požara tragedije. Pa ni kad Kurspahićev lik Tuđmana izjavi da je »svako suosjećanje izdaja prirode i da nas život prisiljava da prezremo one koji nemaju snage«, emocionalna reakcija publike izostaje. Već smo, naime, duboko potonuli u vukovarsko iskustvo, koje ne može ni nadmašiti ni nadopisati nikakva vrsta fantazmatske osvete ili parodije vojne psihoze, tako da se nemamo čemu smijati.


Prema tragici


Općenito je problem predstave što bezuspješno pokušava tragiku iskupiti satirom. A implikacije pada Vukovara toliko su dalekosežne da nam nitko ne mora nacrtati da su njihovim tragom pali i svi naši gradovi i svi naši političari. Tu vrstu dugotrajnog razočaranja i izdanosti u Hrvatskoj ionako živimo mimo predstave.


Pitanje je, međutim, da li se predstava o Vukovaru trebala potruditi primaknuti bliže tragičkoj katarzi ili svjedočanstvima ne samo vojnika i političara, nego i brojnih anonimnih stradalnika, zarobljenih u tabuiranu zonu grada/heroja. U kazališnom smislu, »Pad« je dokaz da ispod gorkog smijeha na račun sebičluka političara i dalje bukti veliko požarište ljudske tragedije, čije plamenove tek treba ispripovijedati i združiti s pogledima zajednice. Taj zadatak Miranu Kurspahiću tek predstoji.


 »Pad« obećaje početak redateljeva bavljenja Vukovarom, no ne i cjelovitost obrade teme izdaje. Preporučam nastavak rada na istim događajima, ali bez »oduška« satire. Izdaja je ionako središnja hrvatska politička tema, usporediva s temom ropstva u SAD-u ili nasiljem kolonijalizma koje su stoljećima provodile bogate europske države. Treba je dugo i temeljito sijati kroz kazališno sito, sve dok stignemo do bar malo dohvatljivije pravičnosti.