Premijera "Pacifikka" Ive Nerine Sibile

»Pacifikka« je možda dosad najosobniji TRAFIK-ov projekt koji traži određeno predznanje, a u gledatelju otvara asocijativne nizove

Riječki TRAFIK premijerno je izveo predstavu »Pacifikka« autorice Ive Nerine Sibile, te koautora i izvođača Silvije Marchig, Marka Boldina i Žaka Valente. Kao inspiracija za ovaj izvedbeni projekt poslužili su predavanje »Utopijsko tijelo« francuskog filozofa Michela Foucaulta te pisma američke spisateljice Jane Bowles. Dovodeći u suodnos Foucaulta i Bowles, trafikovci ovoga puta istražuju odnos tijela i teksta, pisanja i koreografije, osjetilnosti i tjelesnosti.

Foucaultova misao pritom je korištena za izvedbeno lociranje točke krize na relaciji ja-tijelo, a neke od tema su krhkost tijela i tijelo koje se suočava s procesom starenja/propadanja i prelaskom u transcendentno. Na temu ranjivosti tijela, koje nije savršeno i sadrži grešku u sebi, nadovezuje se i kontrapunktira pisanje i biografija Jane Bowles (1917-1973). Naslov predstave »Pacifikka« ime je lika iz Bowlesina romana »Dvije ozbiljne dame«, a dvostruko slovo »k« u naslovu ukazuje na pogrešku u pisanju. Naime, uslijed bolesti pisanje Jane Bowles bilo je puno grešaka, što također otvara pitanje krhkosti tijela i ljudskog postojanja.   

Komornost i intimnost

Tekstove Jane Bowles u predstavi na engleskom govori Lada Bonacci, a riječ je o posveti koju je Bowles napisala prijateljici u spomenar kad joj je bilo 12 godina, te o ulomku iz romana »Dvije ozbiljne dame«. U sceni pod radnim naslovom »Dekadencija« koristi se i glazbeni citat »Night waltz for two pianos« Paula Bowlesa, pisca i kompozitora s kojim je Jane Bowles bila u braku.

Predstava »Paciffikka« istodobno je intimistička, propitujući odnos privatnog i javnog tijela. Komornost i intimnost postignuti su i izvedbom u neposrednoj blizini publike. Izvedbeni i scenski minimalizam naglasilo je i oblikovanje svjetla Dalibora Fugošića, a ovakvom konceptu sukladno je i kreiranje zvučne podloge Josipa Maršića i Zorana Medveda.

U izvedbenom smislu predstava se temelji na fizičkom teatru, a pokret je pritom ogoljen i sveden na suštinu. U prvoj sceni tijela izvođača su u stanju mirovanja, dok zanimljiv duet Marka Boldina i Žaka Valente otvara temu dvaju tijela koja pokušavaju biti jedno, približavaju se i sukobljavaju, oponašaju jedno drugo i odražavaju kao u zrcalu. Poetičan je duo koji izvode Silvia Marchig i Žak Valenta, u čijem je središtu muško-ženski princip.   

Tijelo kao slika

U stilsko-izvedbenom smislu drugačija je scena »Dekadencija«, koja evocira dekadentnost tridesetih godina prošlog stoljeća, a u kojoj se izvođači oslanjaju i na glumačku ekspresivnost. Prizor u kojemu Silvia Marchig oslikava leđa Marka Boldina priziva asocijaciju tijela kao slike, dok posljednji prizor ogoljenog tijela Silvije Marchig na hrpi soli otvara metafizičku perspektivu i katarzični osjećaj pročišćenja. Motiv maske, autora Borisa Sekulića, može se protumačiti i kao prijeteća maska smrti koja tijelo dovodi u stupanj razaranja i prelaska u onostrano.

Predstava »Pacifikka« možda je dosad najosobniji TRAFIK-ov projekt koji traži određeno predznanje, a u gledatelju otvara asocijativne nizove.