Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1
Sutra: 8° 9° 27
18. siječnja 2018.
Predstava Anice Tomić i Jelene Kovačić U ZKM-u

Premijera "Janje": Prozor u (sv)ratište

Premijera "Janje": Prozor u (sv)ratište
Premijera "Janje": Prozor u (sv)ratište
Autor:
Objavljeno: 16. rujan 2014. u 9:53 2014-09-16T09:53:27+02:00

Politički potencijal predstave prisutniji je u respektu prema ljudskim tragovima i dokumentima, negoli u opetovanom naglašavanju do koje je mjere ratište neminovno zatiralište svega što nas čini ljudskim bićima

Nemali broj fondova Europske unije ove je godine posvećen financiranju obilježavanja obljetnice Prvog svjetskog rata (1914-2014). Od izložbe vojnih kaciga, vraćanja literarnim i likovnim ostavštinama poginulih umjetnika, male etnografije javnog prepričavanja priča naših djedova ili pradjedova, izložbi onodobnih fotografija i reklamnih materijala, sve do predstava i simpozija koji su u cjelosti posvećeni pitanjima kako je uopće došlo do tako jake sprege avangardističkih pokreta i ratnog užasa svjetskih razmjera, Europa se želi sjećati početka epohe globalnih krvoprolića. 

  Fotografije kao izvori

I zagrebačka scena odlučila je pristupiti ratu komemorativno, otvorivši ladice i izvukavši na vidjelo sadržaj državnih i gradskih povijesnih arhiva. Rezultat je predstava »Janje« Anice Tomić (režija) i Jelene Kovačić (tekst), realizirana u koprodukciji sarajevskog festivala MESS, beogradskog festivala BITEF-a i zagrebačkog ZeKaeM-a. 

   U radionicama pisanja izgradnja likova i njihova odnosa nerijetko počinje od promatranja fotografije kao »nultog prizorišta« pokretanja autorske mašte.

Upravo takvom metodom služi se i Jelena Kovačić, gradeći priču na temelju fotografije mlade žene, ovdje u roli sobarice (Ivana Krizmanić) i njezina ulici prepuštenog sina (Vedran Živolić) s mladom bolničarkom u vojnoj uniformi, Šteficom Falicom (beografska glumica Dubravka Kovjanić). Tu je i sarajevski glumac Enes Salković, zadužen za represivne figure upravitelja svratišta i policijskih preslušavatelja. 

   Odnos vojne bolničarke i sobarice u ranu jesen 1914. godine, dakle jedne žene koja je krenula za svojim mužem na frontu i čak zbog toga navukla vojnu uniformu, nasuprot onoj koja je ostala kod kuće i preuzela mužev hotelski posao u svratištu (brinući dodatno i za sina sve grubljeg na jeziku i ponašanju), sam je po sebi intrigantno postavljen. 

   Odnos je, dakako, više od dokumenta: temelj kazališne situacije. Glumci i redateljica svjesno naglašavaju nestabilnu zonu između izlaganja dokumenta i njegova dramskog nadopisivanja, baš kao i momente u kojima njihova gluma nije samo »uživljavanje« u uloge, nego i hotimično zaustavljanje igre, ponavljanje replika, razmatranje mogućih glumačkih izbora preciznijeg pokušaja ponašanja lika. Sudeći po reakcijama publike, ta je radionička zona istraživanja granica lika i lica doživljena kao poželjni humorni odušak predstave. Iz kritičke perspektive, prilično je predvidljiva i neprodubljena. 
  

Putovanja vremenima

Možda najpotresniji dio predstave tiče se trenutka kad Vedran Živolić odbija »stilizirati« pogreb ratom pokošenog muža sobarice, inzistirajući na tome da ga ne možemo na kazališnim daskama olako nositi i olako odložiti, već svaka takva smrt zaslužuje mnogo intimniji ispraćaj.

Druga je stvar što se »popravljeni« ispraćaj nehotičnog ratnika i stradalnika Prvog svjetskog rata redateljski kičizira (popularnom pjesmicom »Hope there’s someone« do točke kad Vedran Živolić jeca na stolu grleći ostatke zamišljenih i stvarnih predaka), umjesto da se pronađe način govorenja jezikom svih onih koji su nam se (pa i kroz citirane novinske dokumente) u ostatku predstave obraćali porukama s dopisnica, licima s fotografija, svojim kitnjastim krasopisnima, devetnaestostoljetnim sintaksama. 
  

Pathos pamćenja nije jednostavno dosegnuti. Znatno mu je bliža redateljska odluka da se stalno bavimo »sablastima« nekadašnje arhitekture ili tlocrtom nekadašnjeg svratišta »K Janjetu«, na kojem je danas ZeKaeM-ova mala dvorana po imenu »Janje« (odatle i naziv predstave). 

   Geografija tog »dvovremenog« prostora tijekom izvedbe postaje sve začudnija, a susret dviju žena u nekadašnjoj hotelskoj sobi – današnjoj kazališnoj dvorani – kulminira dirljivom gestom darivanja sina sobarice ordenom vojne bolničarke. Zidovi te istodobno nekadašnje i današnje sobe kroz projekciju nekadašnjih obrisa prostora u video-radu Ivana Lušičića počinju »disati« kao jedinstveno, stoljetno mjesto. 

  

Galvanizacija tijela

Izvedba se u nepravilnim razmacima prekida koreografijom grčenja, jakog drhtanja i rušenjem na pod izvedbenog ansambla, s jasnom porukom kolektivne »tresavice« koju izaziva ratna stvarnost (prikazana istovremeno na fotografijama s bojišta).

Dramaturginja Jelena Kovačić i redateljica Anica Tomić stoga otvaraju pitanje ratne traume kao brutalnog nasilja nad ljudskim tijelom, veoma malo radeći na metodologijama detraumatizacije i onodobnih i ovodobnih ratnih generacija. Lako se solidalirizirati sa spomenutom orijentacijom. Riječ je o autoricama koje su stasale u doba krajnje redukcije socijalnih nijansi te vojnog masakra Domovinskog rata. No trauma ne može i ne smije biti »zatvoreni« prostor ponavljanja proživljenog nasilja. 
  

Alternativna dramaturgija empatije pokrenuta je kroz odnos glumaca prema fotografijama, prikazivanima na sve tri scenska zida i glumački dodirivanima s velikom nježnošću. Šteta što u projekt rada na predstavi nije značajnije uključena i službena fotografkinja predstave, Vladimira Spindler, koja bi možda pronašla ključ i za još neke načine oživljavanja i revidiranja lica snimljenih početkom prošlog stoljeća.

Možda je, zaključimo, politički potencijal ove predstave prisutniji u respektu prema ljudskim (posebice dječjim) tragovima i dokumentima, negoli u opetovanom naglašavanju do koje je mjere ratište neminovno zatiralište svega što nas čini ljudskim bićima. Predstava ostavlja prostora za daljnji rad na izvedbenim materijalima, ali i u ovakvom formatu nudi kvalitetnu scensku etnografiju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka