Režija Vasilija Senjina

Premijera ‘Idiota’ u zagrebačkom HNK: Plitko i isprazno banaliziranje Dostojevskog

Nataša Govedić

Foto HNK Zagreb

Foto HNK Zagreb

Sve je tu falš. Plitko pročitano, bezvoljno odigrano, kičasto, grubo, falsetno, isprazno patetično. Paradu izvedbenih klišeja vodi glumac Luka Dragić, ni u jednom prizoru emocionalno ne rezonirajući s ulogom kneza Miškina za koju je angažiran



ZAGREB – Trosatni »Idiot« ruskog redatelja Vasilija Senjina u zagrebačkom HNK-u scenografski je i kostimografski osmišljen kao da smo na samom početku osamdesetih godina prošlog stoljeća: krinoline i drvena konstrukcija salona koja se u nekoliko kratkih prizora diže uvis. A odigran je kao da većini glumaca nije stalo do predloška F. M. Dostojevskog ni u kojoj epohi. Sve je tu falš.


Plitko pročitano, bezvoljno odigrano, kičasto, grubo, falsetno, isprazno patetično. Paradu izvedbenih klišeja vodi glumac Luka Dragić, ni u jednom prizoru emocionalno ne rezonirajući s ulogom kneza Miškina za koju je angažiran. Dragić nastupa kao da je ono što ljude kod Miškina osvaja tek malo usrdnija nasmiješenost (inače tipična za nastupe trgovaca, a ne vizionara).


Toj je usiljenoj srdačnosti dodana i blaga socijalna nespretnost: Dragić jednom ruši stolac, u drugoj prilici upada sugovornici u riječ. Maksimum glumčeve emocionalne žestine su čaplinovska previjanja zbog glavobolje, odigrana tako da se Dragićevo lice naglo iskrivljuje, leđa vapajno izvijaju, bolna glava minutama ritmično trese ispod dlana koji je teatralno zaklanja, dok glumac obično maše drugom rukom.




Je li Luku Dragića ikada u životu boljela glava? Je li ikad vidio osobu koja trpi bolove? Odgovor na ova pitanja, sudimo li po glumačkoj interpretaciji, mora biti negativan. Još je manje vjerojatno da je ikada sreo osobu koju smatra prijelomno velikodušnom, iskrenom, otvorenom. Jer njegov Miškin nije ništa od navedenoga, jedva da ga zapažamo na sceni, toliko je bezličan.


Kao da prodaje enciklopedije i malo se skanjuje oko toga što ih nikako ne može u cjelini prezentirati ostatku glumačkog ansambla, a ne može jer je ekipa zaokupljena bračnim spletkama, ljubomornim ispadima i upitnim socijalnim statusom prostitutke kao visoke dame. Sama činjenica da je redatelj pustio glumca da napravi tako površnu ulogu mnogo govori o samom redatelju, inače domaćoj publici poznatom po prethodnom nizu bezidejnih predstava koje je režirao po Hrvatskoj.


Tipizacije i manjak dikcije


No čak i da Luka Dragić kao Miškin pojma nema o tome što je to izvedba kristovske neumjerene empatije u tumačenju Dostojevskog, glumačka priprema za uloge koje nadilaze zgodne konobare morala bi uključivati daleko ozbiljnije studiranje lika. O tome sam već pisala u povodu Shakespeareova »Kralja Leara«, a i povodom Schillerovih »Razbojnika« u istom kazalištu, gdje se glumce klasificira isključivo po fizičkom izgledu i energiji (»karizmi«).


Razumjela bih to da smo na audiciji za televizijske sitcome ili u domaćem teatru krajem 19. stoljeća, prije no što je gluma postala umjetnička profesija, pa je Šenoa komentirao da se zgodni kadeti pojavljuju u glumačkim rolama isključivo zbog svojih dopadljivih fizionomija. Ali mi nismo na rubu estrade i nismo u vremenu prvotnog formiranja kazališnih institucija.


Za kazalište kao umjetnost veoma je štetno pojednostavljeno emocionalno brendiranje i šabloniziranje glumaca, zbog kojeg nesumnjivo emocionalno zarazan i bogat Bojan Navojec u HNK-u već sezonama glumi identično strastvene tipove (ovdje: tamni i topli Rogožin), dok Luca Anić sustavno glumi srčane mlade heroine (ovdje gotovo tiransku Aglaju), kao što i Jadranka Đokić uvijek igra »žestoke« i samosvjesne žene (ovdje: Nastasju Filipovnu).


Grozno je za sve navedene glumce da ih se na taj način pretvara u hodajuće stereotipe, tim više jer na pozornici središnje nacionalne kuće početkom 21. stoljeća ne bi smjela odlučivati ni estrada, ni manekenska dopadljivost, najmanje od svega gola drskost, već glumačko umijeće transformacije fizičkog materijala s kojim stižemo na svijet.


Poseban i stalno sve veći problem glumačkog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu je i glumačka dikcija, bolje rečeno sustav brzinskog mumljanja replika, koje po čujnosti ne dopiru dalje od trećeg reda partera.


Na premijeri »Idiota« veliki dio publike tijekom izvedbe i za vrijeme pauze komentirao je da doslovce ne čuju glumce, toliko je narušena zvučna slika izvedbe. To nije samo slučaj »Idiota« (tijekom čije je pauze značajan dio publike napustio gledalište), nego sustavne nebrige za scenski jezik u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući.


Što je to »HNK-ov glumac«?


Glumački glas nikako nije mitraljiranje samoglasnika i suglasnika (što je pak uža specijalnost Luce Anić, koja sa svima razgovara osornim tonom i brzinom više carinske inspektorice), nego ima različite govorne intonacije i melodije, jačine i zamiranja, boje i međutonove. Bogatim koloritom glasa u ovoj predstavi vlada jedino Jadranka Đokić kao Nastasja Filipovna, ali njena interpretacija fatalne žene također je lišena individualnih obilježja.


Opća prostodušnost, drčnost i kapricioznost. A čini mi se da je dosta važno pitanje zašto se glumci u zagrebačkom HNK većinom ne mogu probiti do individualnih, apartnih i slojevitih interpretacija takozvanih »velikih uloga«? Što ih točno sprječava da se upuste u zanimljive ljudske anomalije pod nazivom karakteri, kojima toliko obiluje dramska i prozna književnost?


Zašto HNK-ovi glumci stalno zapadaju u tipove? I jesu li za to odgovorne samo uprave i prolazni redatelji? Ili nešto ipak ovisi i o intelektualnoj disciplini samih glumaca? Kako to da je Ivica Vidović mogao odigrati »idiotski« lucidnog Kaspara?



Kako to da je Rade Šerbedžija i danas u stanju odigrati Albeejeva nježno mahnitog i mahnito nježnog Georgea? Zbog čega Matuli ipak uspijeva tragično poraženi, pa ipak optužujući Krležin protagonist? Kako to da Grabarić zna odigrati dijabolično duhovitog Majstora ceremonije? Možda je, dakle, gluma ipak više od socijalne općenitosti? Možda gluma mora nadići opća mjesta (strašne li pomisli)?


Dramaturška koncepcija


U Senjinovoj predstavi i u dramaturgiji Mirne Rustemović, ideje se plasiraju kao da su u pitanju prezentacije nove marke mobitela. Ova verzija je tanja, ova je međutim savitljivija, a ova ima više gigabajta kulturanog pamćenja. Ideje se izgovaraju tonom prezentacije komercijalnih proizvoda, uz power-point projekcije turističkih veduta (na stražnjem planu scene publika može pratiti fotografije Peterburga i fotografije Jadranke Đokić u roli »dive« Nastasje Filipovne).


Zato što nikoga najiskrenije nije briga za ideje Dostojevskog, do kraja izvedbe ne stiže se dalje od pitanja tko je tu u koga zaljubljen: ljubi li Miškin više Aglaju ili Nastasju Filipovnu? Hoće li Rogožin ubiti svoju ljubavnicu? Ah, mogao bi. I gle, stvarno je ubije. Oh, strašno. Malo ozbiljnija dramaturgija onda bi eliminirala iz igre ostatak likova. Jer za scenski ljubavni četverokut, ostatak ekipe stvarno je višak.


Kako se ipak pojavljuju na sceni, nabrojimo ih: Alen Šalinović igra Jepančina, Barbara Vicković je njegova supruga Jelizaveta, Olga Pakalović glumi Aleksandru Jepančinu, Iva Mihalić Adelaidu Jepančinu. Nedovoljno dramaturški razrađen, u romanu veoma važan lik Tockog, utjelovljuje Goran Grgić. Milan Pleština je general Ivolgin, Vanja Matujec mu je supruga Nina Ivolgina, dok im djecu igraju Tin Rožman (Kolja), Dušan Bućan (Ganja) i Ana Begić Tahiri (Varja). Franjo Kuhar je Lebedev, Damir Markovina igra Ferdiščenka. U manjim ulogama pojavljuju se Jelena Otašević Babić, Silivio Vovk, Kristijan Potočki i Marin Klišmanić. Redatelj i dramaturginja nisu znali što bi sa svim tim likovima, pa se oni malo motaju stražnjim planom pozornice, drže čaše u ruci, šetkaju.


Televizacija zagrebačkog HNK-a


Nema smisla uz ovakvu predstavu pisati o romanu Dostojevskog, niti o svim briljantnim »idiotima« koji su nas u stanju potresti svojom mudrošću na stranicama svjetske književnosti i suvremenog filma.


Uzaludno je čak govoriti o tome imaju li likovi na HNK-ovoj sceni ideale i jesu li ti ideali u većoj mjeri destruktivni ili konstitutivni po njih. Sve ono o čemu bi se moglo pisati u povodu »Idiota« – pri čemu dosta važnu ulogu igra i ismijavanje okrutno ispraznog života ruske aristokracije – ovdje je suvišno jer ne vidimo ni redateljski ni dramaturški ni glumački RAZLOG za ovu predstavu.


Ako je zbilja Dostojevski pisao sapunice, izvolite, možete ih se do mile volje nagledati u zagrebačkom HNK-u. Za tu istu pozornicu sapunice izgleda pišu i Shakespeare i Schiller i Williams i mnogi drugi autori. Ako oko toga imate neke sumnje, nemojte tri sata svog vremena utrošiti na ljubavno prenemaganje. Imate to i na televiziji, za mnogo jeftiniju pretplatu.