15. FSK

Predstava “Što ako su otišle u Moskvu”: Tiranija romanse i njena depresija

Nataša Govedić

Junakinje predstave žive prvenstveno za ljubavnu romansu. Njihov je mikrokozmos »promašen« i »prazan« ako u njegovu središtu nije muškarac. Baš kao i u sapunicama i ljubićima



Brazilska redateljica, spisateljica i dramaturginja Christiane Jatahy postavlja Čehovljeve heroine na izrazito konzervativan način. Sve tri junakinje predstave »Što ako su otišle u Moskvu«, inače prve izvedbe ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, žive prvenstveno za ljubavnu romansu. Njihov je mikrokozmos »promašen« i »prazan« ako u njegovu središtu nije muškarac (s perspektivom kolijevke koja lagano klizi stražnjim planom pozornice, obećavajući potomstvo).


Baš kao i u sapunicama i ljubićima, žena je definirana ili manjkom romanse ili ispunjenošću ljubavnim odnosom i djecom. Žena je »odrasla« samo ako služi obitelji, a »nezrela« ako nema obitelj. »Sretna« je ako je zaljubljena, a »nesretna« ako nema leptiriće u trbuhu.


Kamere radi kamera


Ideja da bi ženska egzistencija mogla promišljati ljubav na kompleksnije načine od spasilačke figure partnera, ili da bi žena mogla imati vrijednost mimo svojih postignutih ljubavnih zgoditaka, ili da bi ženu možda bilo moguće definirati izvan kategorije njena bračnog statusa i broja djece – posve je odsutna iz predstave.




I dok je Čehovu bilo važno pokazati humornu dimenziju bračnog imperativa koji poput noža visi nad glavom triju sestara (s potencijalnim ženicima koji se u originalnom tekstu međusobno ubijaju ili oženjenim protagonistima koji mrze svaku sekundu svoje obiteljske idile), redateljica Jatahy jako je ozbiljno, dapače isključivo tragično shvatila manjak bračne romantike u životima dobrostojećih, ekonomski posve nezabrinutih Čehovljevih usamljenica. Njene tri glumice ili plaču, ili su na rubu plača ili nam otkrivaju da se u slobodno vrijeme režu (samoranjavaju) da bi otpustile napetost »čekanja« na ljubavni događaj.


Koliko god da su sve tri glumice (Isabela Teixeira, Julia Bernat, Stella Rabello) uvjerljive u pathosu svoje mazohističke žudnje, preplitko je preskočiti brojne signale Čehovljeve drame koji se ne mogu svesti na plakanje i pijano pjevuckanje, plesuckanje i grljenje triju žena.


Dapače, naglasak izvedbe na dominantno slavljenje Irininog rođendana koji se prolonigra samo da nam otkrije potpunu ispraznost zajedničkog tugovanja i pijančevanja još jednom potvrđuje da je redateljičin fokus previše na nekoj neodređenoj, ali svakako psihološkoj (a ne socijalnoj) nemoći heroina; ne i na mogućnosti rastvaranja njihovih iluzija. Za ruskog dramatičara i liječnika, depresija nipošto nije slijepa ulica. Iz njenog je živog blata moguće iskoračiti, ali ne pomoću naivnog zaljubljivanja.


Četverosatna izvedba podijeljena je na dva dijela: prva dva sata promatramo glumice koje su uživo snimane na svojevrsnom filmskom setu (smještenom na kazališnoj pozornici), a druga dva sata selimo s pozornice i gledamo tu istu izvedbu iz gledališta, ali sada kao snimljeni filmski materijal. Ako vas, dakle, jako smeta višak kablova i stalnog premještanja kamera koje se petljaju po sceni u njezinom tobože kazališnom dijelu, onda vam u njezinom filmskom dijelu bude jasno da ste sve to trpjeli samo zato da u drugom dijelu vidite iste prizore, ali sada snimljene kroz paprinati prozor ili iz vrlo bliskog plana.


Dramaturška svrha ove stalne prevlasti kamera (u obje izvedbe) teško je odrediva, osim ako vječito snimanje mobitelima i svim ostalim dostupnim tehnologijama ne shvatimo kao prinudu medijskog spektakla početkom 21. stoljeća. Ostalih tragova aktualnog doba u predstavi je vrlo malo – sva je glazba izrazito nostalgična, politički primjeri stari su desetak godina, glumačko nutkanje publike alkoholom i tortom podsjeća na kasne šezdesete, kad su se slične prakse odvijale u kazališnim i muzejskim prostorima.


Čitav rokerski fetišizam predstave i odluka da glumice ujedno nastupe i kao pripite bakantice s električnom gitarom u ruci također ostavlja dojam zastarjelosti i redateljske nostalgije, u kojoj ideologija tobože univerzalne »autentičnosti« zapravo prepisuje izvedbene klišeje kasnih šezdesetih godina.


I selektor festivala, Ivica Buljan, u predstavama koje redateljski osobno potpisuje, također rabi vrlo sličnu estetiku goleme nostalgije prema »sirovim strastima« emancipatorske ere šezdesetih – jedini je problem što se u međuvremenu dogodila seksualna revolucija i da ljudi unatoč pornografskoj ekstazi nisu ništa emocionalno slobodniji, zreliji ni intimniji. Kako veli feministička teoretičarka Bell Hooks: »Bojim se da svjedočimo generacijama koje su pohvalno seksualno nesputane, ali i potpuno prestrašene i zatvorene pred mogućnošću intimne ranjivosti koju sa sobom donosi ljubavno, a ne samo erotsko partnerstvo«.


Patništvo d. o. o.


Predstavu »Što ako su otišle u Moskvu« moguće je promatrati i kao još jedan prilog novijoj mučeničkoj literaturi i izvedbi, u kojoj su ljudske neuroze prikazane ne samo kao »neizbježne«, nego i kao gotovo religiozno posvećene, dok su same junakinje uprizorene kao uplakane svetice novog fatalizma osobne katastrofe. I dok je Čehovu bitno zabilježiti njihovo ekonomsko propadanje, brazilska predstava uklapa se u dugu povorku izvedbi Festivala svjetskog kazališta koje privilegiraju buržujskog gledatelja, potpuno lišenog osjetljivosti za one koji se u svojoj krasnoj obiteljskoj kući ne mogu gostiti vinom i kolačima.


Za mene je možda najveći problem predstave što se Čehovljeve likove ne može svesti samo na pasivnu žudnju za smrću. Štoviše, obilna nas terapijska literatura uči da svaki suicidalni i mazohistički impuls u sebi sadrži i određenu protestnu notu, potmulu agresiju, čije političke implikacije ne treba ni podcjenjivati ni ignorirati. Posebno ne na umjetničkoj pozornici.