Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 12° 6
Sutra: 12° 12° 6
23. travnja 2019.
ZKM

Predstava "Eichmann u Jeruzalemu": Uloga zločina i zločin uloge

Odlično odabrani tim glumaca – iz »Eichmanna u Jeruzalemu« / Foto ZKM
Odlično odabrani tim glumaca – iz »Eichmanna u Jeruzalemu« / Foto ZKM
Autor:
Objavljeno: 25. ožujak 2019. u 16:58 2019-03-25T16:58:40+01:00

Redatelj Jernej Lorenci napravio je predstavu s malim, ali odlično odabranim timom ZeKaeM-ovih glumaca (na prvom mjestu ističem posvećenost Pjera Meničanina i Dade Ćosića), koji odlaze veoma daleko u istraživanju osobnih povijesti i vlastite etičke pozicije unutar konteksta nekadašnjeg i sadašnjeg fašizma

U načinu na koji Hannah Arendt piše svoj izvještaj sa suđenja središnjem nacističkom organizatoru židovskih pogroma, Adolfu Eichmannu, objavljen u antologijskoj knjizi pod naslovom »Eichmann u Jeruzalemu« (1963), prisutna je jaka svijest o sudnici kao kazališnom prizorištu.

Arendt piše o suđenju kao o politički nedovoljno moćnoj i nedovoljno kritičnoj »priredbi«, čije odvijanje ne uspijeva dosegnuti ni dubinu europskog antisemitizma, ni intenzitet progona Židova tijekom holokausta.

Osim toga, Arendt piše da upravo podij sudaca – a ne Eichmann kao središnji optuženik – tu igra »glavnu ulogu«, implicitno sugerirajući da suđenjem Eichmannu mlada izraelska vlada sebi gradi alibi za nacionalnu i nacionalističku državu, čije metode i odnos prema Palestincima Arendt u nizu tekstova ne odobrava.

Arendt je, dakle, iznimno svjesna »prijetvornosti« različitih javnih izvedbi, zbog čega si daje puno truda da zabilježi komentare i detalje pogleda svjedoka i publike, da »čita atmosferu« između redaka i tipove ponašanja u sudnici, kao i da zabilježi razine službenog i neslužbenog tona. U njenom pristupu Eichmannu kao optuženiku prisutna je i stalna zatečenost njegovom »običnošću«, bolje rečeno suzdržanošću i nespektakularnošću, što se kasnije pretvara u čuvenu tezu o banalnosti ljudskog zla.

Simulant običnosti

Unatoč tome, Arendt opetovano naglašava da je pred nama lažljivac i obmanjivač, dakle netko tko možda i na samom suđenju samo »igra ulogu« neutralnog kotačića nacističkog mehanizma navodno pokretanog »odozgo«.

Studija Hannah Arendt iznimno je svjesna svih oblika ljudske pasivnosti, pa tako i prevelike pasivnosti židovskog naroda pred licem progona. No što ako je svaka pasivnost prijetvorna, mimikrijska? Suprotno tezi Arendtove o Eichmannu kao poslušnom vojniku koji samo slijedi naredbe, kasnija povjesničarska istraživanja Eichmannovih dana u egzilu, kao i njegove privatne korespondencije i života prije suđenja (u čemu je posebno utjecajna knjiga »Eichmann pred Jeruzalemom« Bettine Stangneth iz 2011. godine), tvrde da je Eichmann obmanuo javnost glumački odigranom »birokratskom pozom« na suđenju.

Prema obilju dokaza koje prezentira Stangneth (kao najjači glas u nizu recentnih povjesničara), Eichmann je bio dugogodišnji antisemit i pasionirani rasist, izrazito ciničan i manipulativan. Mrzio je Židove onoliko psihotično koliko se međusobno mrze nogometni navijači, suprotstavljeni vjerski tabori ili međuetnički susjedi. Nipošto nije samo »izvršavao zapovijedi«, nego je i vjerovao u to da ima pravo »očistiti« svijet od Židova. Drugim riječima, činio je zlo iz zlog uvjerenja, a ne iz ravnodušnosti.

Gledano iz aktivističke perspektive, začuđuje koliko je truda posvećeno da se prodre u svijest tog »glavnog arhitekta« židovskog genocida, a koliko je malo socioloških, politoloških, antropoloških i filozofskih knjiga napisano o onome što doista opravdano muči Hannah Arendt: kakva vrsta straha generira toliku pasivnost ljudi da mogu mirno promatrati dok nasilnici teroriziraju žrtve.

U slučaju Drugog svjetskog rata, šačica nacista poslala je šest milijuna Židova u smrt, a milijuni gledatelja pretvarali su se da ih se to ne tiče.

Iz toga bismo mogli zaključiti da zlo nipošto nije banalno, ali jest strašno. Zastrašujuće. Je li pasivnost svima nama prva i posljednja zaštitna maska? Najtvrđi obrambeni mehanizam? Primarno »zamrzavanje« pred licem predatora?

Glumačko istraživanje uloga

Redatelj Jernej Lorenci napravio je predstavu s malim, ali odlično odabranim timom ZeKaeM-ovih glumaca (na prvom mjestu ističem posvećenost Pjera Meničanina i Dade Ćosića), koji odlaze veoma daleko u istraživanju osobnih povijesti i vlastite etičke pozicije unutar konteksta nekadašnjeg i sadašnjeg fašizma. Glumci sjede za dugačkim stolom u prvom redu pozornice, u svojoj svakodnevnoj odjeći, s bilješkama i vodom pred sobom, kao bilo koja istraživačka grupa koja se upustila u bavljenje fenomenom holokausta. Prvi dvosat četverosatne predstave tiče se glumačkog kolektivnog bavljenja ulogom preživjelog svjedoka, a ne ulogom zločinca.

Svatko od glumaca (uz navedene Meničanina i Ćosića, tu su i Rakan Rushaidat, Katarina Bistrović Darvaš, Mia Melcher, Lucija Šerbedžija, Vedran Živolić i Frano Mašković) nastoji što vjernije kazališno uprizoriti ili citirati odlomke iz Lanzmannova dokumentarnog filma »Shoah« (1985), koji se opravdano smatra remek-djelom filmske umjetnosti i umjetnosti ljudskih svjedočanstava. Zanimljivo je da predstava u središte izvedbe postavlja pitanje zašto želimo ponoviti autentičnu izvedbu svjedoka, zašto glumci žele što vjernije preuzeti iskaz snimljenog stradanja iz filma »Shoah«, dok preko Eichmannova profila, izjava i stavova prelaze suhim čitanjem povijesnih izvora.

Kontra uobičajenom antikazališnom stavu prema kojemu je gluma »samo pretvaranje« ili himba (slično Eichmannovu pretvaranju na suđenju), ovdje vidimo da je gluma potraga za onim što je najmanje prijetvorno u ljudskoj zajednici.

Konkretno: za bolnim iskustvom svjedoka, koje ZKM-ovi glumci preuzimaju s gotovo medicinskom pribranošću i dosljednošću, koliko i nelagodom. U izgradnji uloga svjedoka ponašaju se kao tim međusobne podrške i korekcije. Njihovo uzajamno slušanje i uvažavanje modelira dodatnu razinu respekta prema pripovijedanju preživjelih svjedoka genocida.

Druga dva sata glumci se bave suđenjem domaćem fašizmu ili suđenjem Andriji Artukoviću, u što ulaze i kroz role zločinaca i kroz role članova njegove obitelji, ali mnogo je važnije da paralelno otvaraju albume vlastitih fotografija i pripovijedaju o tome na koje je sve načine fašistička ili ustaška povijest utkana u njihove osobne živote, osobna obiteljska stabla i sjećanja. Svako od ovih svjedočanstava, dakako, nastoji imati težinu autentične izvedbe kakva je uspostavljena u prvom dijelu predstave, pa nije čudno da glumci mahom pričaju o smrti i gubitku.

Ne znam je li to namjera autorskog tima (dramaturgiju potpisuje Matic Starina), ali čitav prvi dio predstave ostavlja dojam svojevrsne oduzetosti glumaca pred iskazima snimljenih stradalnika konclogora, zbog čega ih s jedne strane nastoje oprezno ponoviti i tako prisvojiti, a s druge strane ostavljaju dojam duboke uznemirenosti time što »glume« iskaze stvarnih ljudi. Na taj način prvi dio predstave opetovano tematizira glumačku profesiju, a ne holokaust. Drugi dio predstave, pak, tematizira status osobnog svjedočanstva na kazališnoj pozornici, točnije rečeno razliku između glume i svjedočenja, mogli bismo čak reći glume i performansa.

O očevima i sinovima

Postoje ogromne razlike u lakonskom svjedočanstvu koje nam daje Frano Mašković, govoreći o svome ocu-pomorcu i tenisicama koje je dobio među prvima u Dubrovniku, nasuprot kompleksnoj, kroz generacije prenošenoj studiji dugotrajne gladi, fašističkih progona i neimaštine obitelji Ćosić koju potresno iznosi Dado Ćosić. Postoje velike razlike i između ogromne emocionalne apelativnosti Lucije Šerbedžije (njezine priče o djedu koji se godinama čeličnom disciplinom borio s političkom depresijom) i svjesne rezerviranosti, suzdržanosti i odmjernosti Katarine Bistrović Darvaš. Glumica Mia Melcher najbliža je perspektivi zamišljenog »prosječnog gledatelja«: na početku predstave upozorava da bi joj prolazak kroz temu holokausta mogao biti emocionalno previše zahtjevan, ali vremenom ulazi u sve pore prikupljenih iskustava, zrcaleći ih osobitom emocionalnom toplinom.

Vedran Živolić, s naporom koji dodatno podvlači svako iskustvo svjedočenja, govori o ambivalentnosti »sina domovine« tijekom odrastanja u Istri, kao i o nelagodi koju nosi sjećajući se Tuđmanove geste kojom ga je predsjednik novonastale države izdvojio iz grupe vrtićke djece i podigao u naručje. U drugom dijelu izvedbe Rakan Rushaidat igra Artukovića, stavljajući naglasak na njegov odnos sa sinom i susret u sudnici, što s jedne strane sentimentalizira Artukovićeve zločine, ali s druge strane uspostavlja okosnicu stava kompletne predstave da smo svi mi »djeca« zločinačke povijesti.

Pjer Meničanin možda najdosljednije vlada i prvim i drugim dijelom izvedbe, potpuno izjednačavajući likove i lica, svjedočanstva i uloge, te vodeći i završni song »Pismo ćali« koji glumci zajednički pjevaju. Meničanin je unutar ove predstave poseban i zato što iz ravnopravne pozicije građanina kao glumca i glumca kao građanina propituje sve ljudske iskaze (povijesne, filmske, kazališne, memorijalne), katkad to čineći s humorom, a katkad potpuno ukidajući humorni podtekst, ali kontinuirano prihvaćajući težinu svih ljudskih iskaza bez zerice patetike, time postižući osobito scensko dostojanstvo i ozbiljnost.

Veliki tata i veliki vođa

Zadržimo se još malo na »Pismu ćali« (tekst: Tomislav Zuppa, glazba: Zdenko Runjić), majstorskoj baladi koja je u kontekstu predstave za mene korištena krajnje upitno, jer njome su i Eichmann i Artuković podjednako promaknuti u melankolične »očeve domovine«, dok smo svi mi (posredstvom glumaca) gurnuti u poziciju njihove sitne dječice. Naravno, istu je pjesmu u okviru predstave moguće pročitati i kao žal za ocem kojeg nikad nema, za vječito odsutnim roditeljem, ali u kontekstu Lorencijeve predstave namjerno nije jasno pjevaju li je ZKM-ovi glumci zato što smo svi zajedno Eichmannovi i Artukovićevi sinovi ili zato što smo svi zajedno »ničiji sinovi« (da se poslužim frazom dramatičara Mate Matišića).

Da smo imali »prave« očeve, bili bismo drugačiji? Manje pasivni, manje zločinački? Ova teza iz usta odraslih osoba zvuči izrazito neodgovorno. Ne mogu nam za sve naše pogreške i propuste biti krivi roditelji. Ne možemo se skrivati iza uloge »obiteljske žrtve« ili »političke žrtve«. Etička zrelost znači da razumijemo svoj udio u osobnoj i svjetskoj nepravdi. ZeKaeM-ova predstava ne dolazi do te točke, ali na slojevite načine ispituje uloge koje prate izvedbu zločina. Događa se još nešto: kao što je tražio August Šenoa još u 19. stoljeću, kazalište biva uspostavljeno ne samo svojom garderobom, gledalištem i pozornicom, nego i svojom knjižnicom.

Iako se ZKM-ovi glumci na početku predstave »Eichmann u Jeruzalemu« deklarativno žale na (nevelik) popis literature i filmova koje im je propisao Lorenci, svi odreda zapravo prilično uživaju u istraživačkom radu. Trebali bismo, dakle, poslušati Šenou i omogućiti glumcima da unutar svojih kazališta imaju knjižnice, kao i da se služe tim knjižnicama nevezano za stupanj učenosti redatelja s kojim rade. Glumac koji ne čita i ne mari za čitanje, još se u Šenoino doba smatrao pukim zanatlijom. Lorencijeva predstava vrlo uspješno demonstrira koliko je glumac koji uči i istražuje kvalitetniji od glumca koji samo slijedi svoje »impulse«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka