Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 6
Sutra: 9° 9° 6
21. studenoga 2018.
Premijera u Kerempuhu

Predstava „Blue Moon“ autora Damira Karakaša: Kokoticom protiv međususjedskih mržnji

Predstava  „Blue Moon“ autora Damira Karakaša: Kokoticom protiv međususjedskih mržnji
Predstava „Blue Moon“ autora Damira Karakaša: Kokoticom protiv međususjedskih mržnji
Autor:
Objavljeno: 30. listopad 2018. u 15:16 2018-10-30T15:16:12+01:00

Prve rokerske hitove američki kritičari pedesetih godina opisivali su riječima: „zapanjujuće novi zvuk“, „magične distrozije akorda“, „dramatično intenzivan ritam“. Zvuk je zadirao veoma duboko u socijalni prostor i mijenjao načine na koje se mladi ljudi odnose prema svom tijelu (donoseći im novu samosvijest) i svojem neposrednom političkom okolišu (svatko je mogao biti rokerski „insajder“, nevezano za to koliko tko ima novaca i koje je boje kože).

Eksperiment sa izvornim rock-zvukom američkog juga pratili su i tada inovatorski, danas kanonski američki pisci: William Faulkner, Flannery O'Connor, Donald Davidson, William Styron (mahom vezani za deltu Mississippija). Veza rokerske i spisateljske drskosti kasnije se jasno vidi kod Jima Morrisona, Boba Dylana, Patti Smith ili Leonarda Cohena, ali prvotni sudar eksplozivne emocionalne okosnice američke južnjačke provincije i zvuka koji doslovce nastoji rasparati njezinu rasističku i patrijarhalnu zadrtost do danas ostaje zaštitni znak kompletne globalne rock-kulture.

Lički Mississippi

U Jugoslaviji se rock-kultura uspostavlja s malim zakašnjenjem, ali sve od kasnih šezdesetih do kraja osamdesetih godina etabliraju se glazbeni stilovi i slušaonice kroz koje stasaju nove kozmopolitske generacije, nova urbana plemena, podosta drugačija od staroplemenskih običaja svojih roditelja. Tu vibraciju novih savezništava kroz glazbene stilove, kao i političku promjenu prema većoj otvorenosti, a zatim opet zatvaranje horizonta koje devedesetih godina donosi rat, hvata i Karakašev roman „Blue Moon“, objavljen 2014. godine u izdanju Sandrofa.

Uz suradnju samog pisca, redatelja Borisa Liješevića i dramaturginje Dine Vukelić, roman je adaptiran za Kerempuhovu pozornicu, predstavljajući nam njezinog uzorno nekonvencionalnog protagonista Čarlija. Premda odrastao u ličkoj provinciji, obožavajući svog djeda, Čarli s godinama gradi sve kritičniji odnos prema djedovu ustaškom naslijeđu, posebno zločinima Drugog svjetskog rata. Čarli neprestano razmišlja o svojoj dvojničkoj fizičkoj sličnosti s djedovim bratom, kojeg je s jedne strane talent snažno vukao prema glazbi, dok ga je politika „premjestila“ u epicentar ustaških zločina. Kako točno netko postaje koljač svojega bližnjega, kao da se stalno pita Čarli.

I zašto taj koljač tako upadljivo sliči na mene, gledajući me s obiteljskih fotografija. Karakašev je protagonist svjestan da bi mogao ponoviti sudbinu svog obiteljskog dvojnika, jer i u njemu postoji jaz koji ne zna premostiti. I on je razapet između ljubavi prema glazbi i straha od toga da će biti politički razoren, zloupotrebljen, poništen. Način na koji ubija srnu govori mu da klanje nije samo daleki ratni zločin, nego i nešto što nastavlja živjeti u samom središtu ljudske svakodnevice, kroz odnos prema životinjama koje ubijamo i kojima se hranimo. Rakan Rushaidat kao Čarli na Kerempuhovoj se pozornici pojavljuje u svojem najboljem izdanju: ničeanski pobunjen, ali i dječje povjerljiv.

Ova iznimno teška glumačka konfiguracija revolta i osjetljivosti, uz duhovitu dramatizaciju čuvene rokabili frizure pod nazivom kokotica, podsjeća nas da veliki glumac mora raditi upravo s tom vrstom „provalije“ kakvu u sebi osjeća Čarli: ne može znati „odgonetku“ svog lika; mora produbljivati njegovu tajnu; njegovu kompleksnost; njegove nemire. Pa čak i njegovu polemičku frizuru. U Rushaidatovoj igri ima i lakoće i nesmiljenosti i finih prijelaza i guste emocionalne slojevitosti, zbog čega (mnogo više od književnog Čarlija) osvaja svoju publiku, provodeći nas Čarlijevim odrastanjem intimistički precizno, koliko i maštovito.

Ravnopravno veliku ulogu Čarlijeva najboljeg prijatelja Džimija, dobričine i glazbofila, odigrao je Filip Detelić. Džimi se iz glazbenog sanjara i najodanije mogućeg prijatelja tijekom predstave pretvara u političkog pragmatika, mijenjajući početkom devedesetih i svoje srpsko prezime i svoj miroljubivi pogled na svijet, jer je njegova obitelj doživjela i simboličke i fizičke progone, na kraju se preselivši u Beograd. Džimi ostaje u Zagrebu. Detelić u ovoj predstavi pokazuje da posjeduje isti glumački raspon kao i afirmirani Kerempuhov glumac Hrvoje Kečkeš: može igrati i tragiku i komiku, a može i balansirati na njihovoj finoj razmeđi. Izbrušene uloge ostvaraju i Jerko Marčić (gnjevni, upravo olujno natmureni i agresivni Čarlijev Otac), Branka Trlin (potisnuta lička Majka), Mirela Videk Hranjec (Čarlijeva „fatalna cura“ Eli), Marko Makovičić (unezvjereni lokalni Svećenik na biciklu).

Glumačka, a ne redateljska predstava

Općenito je „Blue Moon“ predstava mišljena i tkana iz glumačkog iskustva, zbog čega je veoma zaigrana i znalački ritmizirana, za razliku od mnogih Liješevićevih ranijih režija, koje godinama ostavljaju dojam krutosti redateljskog kvazidokumentarizma i pretjerane doslovnosti. Kao odličan suradnik za glazbu pojavljuje se Jurica Pađen, koji je u zvukovni podtekst predstave uključio i škripanje starih ploča i atmosferičnost ondašnjih klubova, s time da glazba ne djeluje „nalijepljeno“ na tekst, nego se čini da glazba oslobađa i tekst i likove, izvirući iz samih scenskih situacija.

Šteta što Pađen rijetko surađuje s teatrom, jer se čini da ga „čuje“ mnogo otvorenije i senzibilnije od mnogih etabliranih glazbenih suradnika kazališnih institucija. Scenograf Igor Pauška uglavnom glumcima prepušta prazni prostor Kerempuhove pozornice, tek svjetlećom reklamom i pokojim rekvizitom (pokretni stolovi, kauč) potpomažući dramsko pripovijedanje.

Scenski pokret potpisuje Pravdan Devlahović, čija je karakteristika nenametljivost i točan osjećaj za potenciranje individualne glumačke geste. Oblikovanje svjetla pripalo je Aleksandru Mondecaru, dosljedno obogaćujući unutarnja stanja likova, posebno završni Rushaidatov „produljeni pogled“ prema zamišljenom vozilu prepunom ratnih žrtvi. Ponovno u prilog Rushaidata kao glumca, ono neizgovoreno u njegovoj izvedbi govori više od bilo čega izgovorenog.

Dobar djedica i Sotona Osobno

Filozofski najsloženiju dvojnu rolu predstave „Blue Moon“ igra Vilim Matula, najprije kao Čarlijev voljeni lički djed, čije se blago sastoji od dobro skrivene puške i užitka masakriranja srnadi, ali isto tako i potpune emocionalne prisnosti s unukom kojeg na neobičan način izlaže surovosti da bi ga „cijepio“ od svjetskog zla.

Matula paralelno otjelovljuje i bogatog latinoameričkog povratnika Điđija, nekadašnjeg središnjeg ustaškog zapovjednika, sada (scenska sadašnjost tiče se devedesetih godina prošlog stoljeća) uličnog unovačitelja mladića koji su novi rat shvatili kao dobru poslovnu ponudu ili lako dostupno zaposlenje. Drugim riječima, Matula igra i lokalnog djedicu i svjetskog Sotonu u elegantnom bijelom odijelu. Oba protagonista (dakle i starca koji izvršava samoubojstvo zbog tereta svoje savjesti i starca koji uživa u novom ciklusu ubijanja) Matula dovodi na scenu s profesionalnom lakoćom i mekoćom iskusnog scenskog nijansera, fredasterovski spretno, bez vidljivog napora, a opet potreseno uvjerljivo.

Sve od Matulina zaigranog „Münchhausena“ nismo vidjeli ovog glumca u tako nepretencioznom, a opet značenjski bogatom izdanju. Još jednom se pokazuje da je Vilim Matula veći brethijanac i aktivist kad nam se obraća iz zadanosti scenske uloge i svih njezinih živih kontradikcija, nego kad ulozi pretpostavi agitaciju. Ono čime ovaj glumac puni ulogu, naime, ima mnogo više ljudske mudrosti od jednoznačnosti bilo kojeg „ispravnog“ političkog mišljenja.

To ne znači da Matula nije dobar javni retoričar. Naprotiv, njegova javna građanska riječ ima iznimnu težinu i duhovitost. Ali Matula najdublje utječe na publiku baš onda kad pred nama rastvori bogatu unutarnju prizmu likova, čija je psihološka istinitost ujedno i moment njihove političke transformativnosti. Možda je Vilim Matula primjer onoga što bi glumac u idealnom slučaju morao moći biti: u jednakoj mjeri građanski intelektualac, koliko i ronilac zadužen za teška i nedostupna područja socijalne psihe likova.

Budućnost „Kerempuha“

Šteta je samo što izvrsna glumačka ekipa (ponavljam: riječ je prije svega o glumačkoj ansambl-predstavi), okupljena oko projekta „Blue Moon“, ujedno čini posljednji repertoarni pozdrav bivšeg Kerempuhova ravnatelja, Duška Ljuštine, odnosno posljednji kazališni naslov koji je dogovorio Ljuština prije odlaska u mirovinu. Novi Kerempuhov ravnatelj, Roman Šušković, najavio je naslove i redatelje koji nimalo ne ulijevaju povjerenje u satirično ime institucije koju vodi, a još manje u Šuškovićevu sposobnost očuvanja izvanredno uspješnog ansambla i repertoara koji su pratili posljednje godine Ljuštinine uprave.

Naprotiv, stječe se dojam da Kerempuh ima sve više ukrasnih lampica i propagandnih banalnosti: sjetimo se samo da su se ovogodišnji Dani satire neukusno reklamirali kao alternativa Svjetskog nogometnom prvenstvu (nudeći publici raspored utakmica i predstava u istom kazališnom programu, s naglaskom na prioritet nogometa) ili da je Šušković nedavno sklopio ugovor o suradnji i međusobnom reklamiranju s Futsal Dinamom.

U tom nogometnom teatru nema doslovce nikakvih umjetničkih ambicija. Ukoliko drastično ne promijeni populistički smjer koji je zacrtao najavom svog „svenarodskog“ ukusa i repertoara (za što su inače zaduženi sajmovi), bojim se da Šušković neće dugo trajati na čelnom mjestu Kerempuha. Previše je tu sjajnih glumaca koji imaju sva prava očekivati da im se ponudi umjetnički izazov, a ne samo revijalna glazba i „ponosno partnerstvo“ s nogometašima (ponovno citiram web-stranice Kazališta Kerempuh).

U međuvremenu, „Blue Moon“ je predstava koja ničime ne podilazi publici, ali sigurno će ostvariti i visoku gledanost i respekt kritike. Protiv trenda nostalgije, ona se ne osvrće unatrag da bi sanjarila o tome kako nam je bilo nekoć, u ono divno doba kad su gradom paradirale osebujne kokotice i nazubljene irokeze, nego nam postepeno gradi razumijevanje za svoje nesretne protagoniste, od kojih smo i sami sastavljeni. I baš se to komplicirano razumijevanje – rad na nijansama odrastanja i sazrijevanja – čini kao veliko kazališno postignuće.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Promjenom opskrbljivača do manjih troškova za plin
Imaju li tvrtke i obrti izbor ukoliko porastu cijene plina

Promjenom opskrbljivača do manjih troškova za plin