Grad: Rijeka
Danas: 3°
Sutra: -7° 3° djelomično oblačno
17. prosinca 2017.
Borut Šeparović

Intervju Povijest Montažstroja povijest je tranzicije našeg društva

N. Reberšak
N. Reberšak
Autor:
Objavljeno: 14. prosinac 2014. u 9:59 2014-12-14T09:59:55+01:00

Cijeli 25-godišnji rad Montažstroja je proces i svaki je projekt proces. U tom smislu moje zadovoljstvo je u raznolikosti projekata i u velikom broju ljudi s kojima smo kroz godine surađivali

Kroz povijest Montažstroja, koji uskoro obilježava 25 godina svoga rada, ogleda se zapravo povijest burnih društvenih događanja toga razdoblja. Tijekom ovih četvrt stoljeća ovom su, uvjetno rečeno, kazalištu pridavali razne atribute od nogometnog, (pseudo)dokumetarnog do političkog ili aktivističkog, no riječ je, ustvari, o jedinstvenom hrvatskom kulturnom projektu koji objedinjuje različite umjetničke discipline i medijsku kulturu na društveno odgovoran način. O misiji i viziji, povijesti i budućnosti Montažstroja, razgovaramo s njegovim osnivačem Borutom Šeparovićem.
  Kako je sve počelo? 
  – Nas nekoliko klinaca je naprosto htjelo napraviti nešto što nije bilo u tadašnjim institucionalnim okvirima, a možda ni u današnjim. Oleg Mađor i ja smo 1989. godine započeli manifestni program s idejom teatralizacije nogometne kulture. Krenuli smo u akciju više intuitivno, poneseni tim turbulentnim vremenom, nego iz potpuno jasnog društveno-političkog uvida. Upravo se u to vrijeme u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvarala retrospektivna izložbe Kazimira Maljeviča i mi smo izveli performans »Kopačka u galeriji«. Bila je to umjetnička akcija s 11 jurišnika u kostimima koji su neodoljivo podsjećali na Maljevičevu sliku »Sportaši«. Tada smo udarili temelje kulturnog djelovanja koji objedinjuje različite umjetničke prakse i nove medije na društveno odgovoran način. Montažstroj smo zamislili kao petogodišnji projekt, nismo ni sanjali da će dogurati do 25 godina.

  Priču ste počeli s teatralizacijom nogometa. Koje su bile ostale postavke vašeg manifesta? 
  – Teatralizacija nogometne kulture je bila naša ideja bavljenja stvar-nošću kakvom smo je tada doživljavali. Teatralizacija nije značila da svoje projekte nužno želimo provoditi kroz medij kazališta. Radili smo i performanse u galerijama kao i u javnom prostoru, zahvaćali smo glazbenu, audiovizualnu i likovnu umjetnost… Željeli smo funkcionirati u više medija, ali ne tako da svu tu multimedijalnost samo »istresemo« na pozornicu, već da tim interdisciplinarnim zahvatima zaokružimo Montažstroj kao jedinstveni umjetnički projekt. Inspirirala nas je masovna kultura i iako naši projekti nisu nužno bili politički motivirani, oni su bili u čvrstoj vezi s tadašnjom stvarnosti, govorili su o prostoru i vremenu u kojem smo živjeli. A to je bilo jedno vrlo turbulentno vrijeme. Kakvo je uostalom i danas.
  Kakvo je to bilo vrijeme? 

  – Dovoljno je reći da je to bila 1989. Tog 22. prosinca 1989. kada smo izveli performans u MSU baš je uhapšen Ceausescu. Ubijen je nekoliko dana poslije. Padom berlinskog zida označen je i »pad komunizma«, rasap SSSR-a i sve što je dalje nastajalo iz Montažstrojeve radionice bivalo je obilježeno vremenom. Povijest koja je uslijedila dobro je poznata i mi smo se tada, kao klinci odrasli u socijalizmu, našli u jednom burnom vremenu u kojem se mlad čovjek lako mogao izgubiti. Koincidiranje naših početka s tim važnim povijesnim trenucima rata, tranzicije, uvođenja tržišta, rezultiralo je time da je povijest Montažstroja zapravo i povijest tranzicije našega društva.
  Kako ste došli do imena Montažstroj? 
  – Oleg je konstruirao ime MONTAŽSTROJ. Dosta smo razgovarali o Ejzenštejnovoj metodi »montaže atrakcija« i razmišljali kako bismo to proveli u suvremene medije. Zamislili smo mašinu za proizvodnju atrakcija koju smo nazvali Montažstroj. To ime nosi u sebi i značenje stvaranja filmske atrakcije i montaže, ali i semantiku određenog ustrojavanja, discipline u onom što radimo.
 

 Dokumentarni teatar

Po čemu je Montažstroj drugačiji od drugih? 
  – Kad sam je pitao da objasni motivaciju za višegodišnji rad u Montažstroju – koji je sve samo ne lagan – moja stalna suradnica Nataša Mihoci je odgovorila da u projektima Montažstroja za nju bavljenje umjetnošću dobiva potpuniji smisao. Upravo zbog društvenog angažmana, čini joj se da radi nešto što nadilazi nju kao pojedinca, jer govori o nečemu što se tiče svih nas. Iskreno, ne znam čini li nas to »drukčijim od drugih«, ali je njen odgovor jasan kao što je jasna i motivacija koju dijelimo u projektima. 
  Koji prijelomni trenuci u 25-godišnjoj povijesti Montažstroja? 
  – Svakako nas je odredio sam početak. U prvoj cjelovečernjoj predstavi »Vatrotehna« 1990. godine smo u već tada raspadnutoj zgradi Badela u Zagrebu zavijali ručnim sirenama od čega se ljudima preokretao želudac, nekako se predosjećalo da će to postati naša realnost. »Rap opera 101« iz 1991. bila je velika kazališna uspješnica a tada smo napravili i spot »Croatia in flame« koji je prvi hrvatski glazbeni video emitiran na MTV-u. Važan je i period od '94. do '96. kada smo imali brojna međunarodna gostovanja i turneje, sve bez podrške u vlastitoj zemlji za ono što radimo. Tih smo godina napravili izuzetno uspješan projekt »Everybody goes to disco from Moscow to San Francisco«. Igrali smo po cijeloj Europi, nastupali u Americi gdje su nas najavljivali kao europsku atrakciju, dobivali smo nagrade i priznanja, ali nismo mogli nastupiti u Zagrebu. I to je bio osjećaj gubljenja tla pod nogama. Takav je tretman našeg rada gurnuo i mene i neke druge članove skupine prema odlasku u inozemstvo. Od 1996. do 2008. živio sam i radio vani, iako smo uspijevali kontinuirano izvoditi i u Hrvatskoj. Predstava »Fragile« iz 1999. okupila je hrvatske, norveške, švedske, nizozemske i njemačke koproducente. S tom smo predstavom iste godine gostovali na festivalu Bitef i postali prvo kazalište iz Hrvatske koje je sudjelovalo u službenom programu festivala nakon rata. To je rezultiralo i prvom kazališnom poslijeratnom koprodukcijom između Hrvatske i tadašnje Jugoslavije na predstavi »Terrible fish«.

U TRIDESETI ROĐENDAN KAO VJERSKA ZAJEDNICA

Kakvi su planovi u 2015. godini? Montažstroj ide dalje?
  – Evo baš ćemo u ovom slavljeničkom periodu predstaviti dva buduća projekta koji imaju zajednički socijalni nazivnik. Jedan se bavi nedovršenom Sveučilišnom bolnicom i zove se »Nedovršeni projekt«. Tretira rasap cijelog našeg zdravstveno-socijalnog sustava, odnosno socijalne države. U drugom projektu »Crna knjiga« pozvat ćemo glumce koji su u kreditnom dugu, da ne kažemo ropstvu. Oni će reprezentirati anonimna svjedočanstva koja je Udruga Franak sabrala u zborniku »Crna knjiga«. Ali onkraj toga moći će podijeliti i vlastita iskustva kako bismo dočarali kako kreditni teret utječe na njihove umjetničke karijere i živote uopće. Nastavljamo radno, a plan je da se na 30. rođendan (samo) ukinemo i registriramo kao vjerska zajednica.

  Kako ste počeli s prepoznatljivom praksom da sudionici projekata nisu glumci već obični ljudi, pripadnici neke populacije koju želite problematizirati. 
  – Za to je bio presudan projekt koji nikada nije realiziran. Riječ je o »Hrvatskom slučaju Hinkeman« u kojem sam 2004. godine htio govoriti o ljudima s posttraumatskim sindromom, o nevidljivim ranama, o kastraciji čitavog društva. Koliko je to važan društveni problem, vidi se i danas. U tom sam projektu odlučio prvi put angažirati stvarne ljude. Zamislio sam ga vrlo ambiciozno, htio sam angažirati i psihologe, sociologe i razne stručnjake da unutar te umjetničke cjeline pokušamo propitati može li umjetnost doprinijeti izliječenju nevidljivih rana branitelja ili barem skrenuti pažnju javnosti na taj problem. Projekt se nije dogodio, nije bilo novca, ali od tada se Montažstroj bavi, kažu neki, dokumentarnim teatrom, odnosno (pseudo)dokumentarizmom na način da ljudi kroz projekte reprezentiraju sebe same na pozornici namjesto da to za njih čine glumci.
  Čini se, prema vašim projektima posljednjih godina, da im je svima zajednički nazivnik da su protagonisti »mali ljudi«, obespravljeni, u društvu nevidljivi, marginalizirani... 
  – Mene je zanimalo na pozornici dati glas nekome čiji se glas inače ne čuje. Pozornicu smatram javnim prostorom i u tom smislu ja na nju pozivam i izvodim stvarne ljude koji reprezentirajući sebe artikuliraju i aktualiziraju neki širi društveni problem, problem neke ugrožene populacije koju predstavljaju. Moram se ograditi i reći da sam svjestan da kazalište ima svoje limite, ali isto tako kazalište je takvim ljudima pružilo priliku da se izraze i ostvare, da ih se čuje i vidi. Neki od njih su bili zadovoljni što su dobili priliku pojaviti se u javnosti, a da nisu dio nekog trivijalnog političkog skupa, stranačke mašinerije ili statiranja u televizijskim emisijama

 

 Politička ekonomija

Dolazimo do problema socijalne angažiranosti i kazališnog aktivizma. Koliko kazalište može popravljati sistemske greške društva. Treba li se odmah lišiti velikih ambicija i činiti tek male popravke u društvu poput vašeg socijalnog oživljavanja populacije 55+? 
  – Podvojen sam jako po tom pitanju što kazalište može, što čini, kad to čini i u ime koga čini. Kazalište je definitivno manjinski medij i neupitna vjera autora u neku svoju misiju u tom je kontekstu vrlo opasna. To što znam da je ono što radim relativno na neki me način i osnažuje. Sigurno je da moja ambicija može biti neki minimalni popravak svijeta u kojem živim, no svatko se može pozivati na to. Ponekad me plaši da u društvu premreženom nepravdom i korupcijom u kojem živimo svojim umjetničkim radom, koji nije nezavisan jer je financiran javnim sredstvima, samo dodatno legitimiran nepravdu. Pozvat ću se na rečenicu iz posljednjeg projekta »A gdje je revolucija, stoko?«. Lakše je biti etablirani buntovnik za progresivnu građansku publiku, nego se baviti stvarnim otporom koji traži ogromne žrtve. Možda me sudjelovanje u tome čini licemjernim, no s druge strane, potpuni izlazak iz tog sustava je nemoguć. Jer izlaskom iz sustava gubimo svaku vidljivost i mogućnost utjecaja na njegovu promjenu.

»A GDJE JE REVOLUCIJA, STOKO?«

Je li grafit »A gdje je revolucija, stoko?« možda najpreciznija dijagnoza današnjeg društva?
  – To je grafit koji se sredinom '90-ih pojavio na zidu studentskog doma Stjepan Radić. On danas više ne postoji ali na neki način je ovjekovječen jer je iste godine objavljena njegova fotografija na naslovnici časopisa Puls studenata Fakulteta političkih znanosti. On fantastično pogađa srž društva danas i ne samo kod nas nego u širem neoliberalnom kontekstu.

  Koja je onda profesionalna satisfakcija, što vas drži u tom sizifovskom poslu i pokreće dalje?
  – Nekoliko tlapnji o utjecaju koje naravno uvijek mogu relativizirati. Najviše me kao radoholičara usrećuje sam proces rada u kojem se događaju neočekivane i predivne stvari. Recimo, u radu na predstavi »Generacija '91-'95.« 2009. godine radio sam s dečkima koji su rođeni u vrijeme Domovinskog rata i nismo se bavili samo kazališnim rezultatom već i njima kao osobama i pokušali smo razgovorom utjecati na njih da misle i propituju ono što su čuli (odnosno nisu čuli) u školi na satovima povijesti, u medijima i kod kuće. Drugi je primjer kada nezaposlenu ženu staviš na pozornicu na kojoj ona izlaže svoju sudbinu gledateljima. Satisfakciju nalazim u njezinom ponosu što je prvi put u životu dobila priliku javno govoriti. To su male svari koje čine veliko zadovoljstvo. Projekt »55+« kroz višemjesečni je rad postao i trajni projekt. Njegovi korisnici, osobe starije od 55 godina, osnovale su svoju udrugu i dalje djeluju kao mikrozajednica. Mislim da su time ojačali svoje društvene pozicije, osvijestili modele i procese ujedinjavanja ljudi i rada na zajedničkim interesima. To su stvari koje na neki način kompenziraju činjenicu da umjetnost ima minornu društvenu moć. Zbog toga mi je apsurdno fetišiziranje umjetničkog djela po sebi. Po meni je važnija procesualnost nastanka nekog djela. Živimo u vremenu u kojem se rokovi za proizvodnju konstantno skraćuju a mi radimo projekte koji imaju dugačke razvojne faze, često su prilično nepredvidivi zbog eksperimentalnosti produkcijskih modela, i pred nas postavljaju više izazova nego što bi to bio slučaj u proizvodnji repertoarnih kazališnih predstava. Modeli financiranja koji bi trebali pratiti te procesne situacije su posve neadekvatni. U medijima čitamo da kreativac mora biti poduzetnik i da sa svojim proizvodom mora biti na tržištu. A što ako se netko bavi procesima, a ne isključivo proizvodima? Koliko onda vrijedi takav rad? Kako se takav rad valorizira? I u kakvu ekonomiju zapravo takav rad pripada? Ne zavaravajmo se, svaka je ekonomija politička ekonomija, čak i ekonomija u umjetničkom radu i ona ga bitno određuje kako kontekstualno tako i metodološki. Cijeli 25-godišnji rad Montažstroja je proces i svaki je projekt proces. U tom smislu moje zadovoljstvo je u raznolikosti projekata i u velikom broju ljudi s kojima smo kroz godine surađivali.

SLAVLJE OKRENUTO PREMA BUDUĆNOSTI

Počelo je službeno odbrojavanje do slavlja »25 dana do 25 godina« prepuno povijesne simbolike. Koji je program slavlja?
  – Dijelom slučajno na 29. 11., na nekadašnji Dan Republike lansirali smo spot »Komunizam« s kojim smo krenuli u 25-dnevno odbrojavanje do 25. rođendana Montažstroja, koji također pada na nekad važan datum, 22.12, odnosno Dan armije. Unatoč svim tim povijesnim asocijacijama, glazbeni video »Komunizam« ne govori o prošlosti već o željama za pravednijim društvom. Cijelo smo slavlje zapravo okrenuli budućnosti, a ne retrospektivnom prebiranju po četvrtstoljetnoj prošlosti.
  Možda najvažniji dio slavljeničkog programa možemo zahvaliti Zak-ladi Kultura Nova koja svojim radom omogućuje stabilizaciju nezavisne scene u Hrvatskoj. Zbog toga smo došli u poziciju da možemo raspisati natječaj za zapošljavanje suradnika na producentskim poslovima. Sve potrebne informacije o natječaju su na http://www.montazstroj.hr/novost/?id=44. Natječaj je otvoren do 17. prosinca ove godine. Od 18. do 21. prikazivat će se u Dokukinu u 19 sati dokumentarni film »Potrošeni« koji prati protagoniste od javnog poziva osobama starijima od 55 godina preko audicije do stvaranja kazališne predstave i dokumentarnog filma.
  Kako unatoč svom dugom stažu Montažstroj još uvijek nema vlastiti prostor za rad, ovih pet dana ćemo zauzeti prostor Kulturno informativnog centra KIC i otvoriti svoj privremeni ured. »Uredovno vrijeme« od 10 do 15 sati bit će rezervirano za susret sa svim zainteresiranim građanima koji će se moći pobliže upoznati s našim radom. Osim toga ćemo podastrijeti i dokumentaciju skupljenu kroz dvije godine u nastojanju da od Grada Zagreba dobijemo prostor za svakodnevni rad. Nakon projekcije dokumentarca, 21. prosinca u 21 sati, odat ćemo priznanje svim dosadašnjim suradnicima Montažstroja – njih je više od 350 – dodjelom simboličnih ordena u znak zahvale za svaki pojedinačni doprinos ovom društveno angažiranom umjetničkom projektu.
  Dan kasnije, 22. prosinca na sam rođendan održat ćemo se skup/okup »A gdje je revolucija, stoko?« gdje će sudjelovati zanimljivi govornici a čiji će tematski okvir biti propitivanje potencijala sveobuhvatne društvene promjene, a za tu priliku pripremamo i jedno digitalno iznenađenje.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka