Predstavom »Na Drini ćuprija« Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada završio je 24. međunarodni festival malih scena u Rijeci. Ovogodišnji Festival, koji je trajao od 2. do 10. svibnja, na neki je način bio i u znaku Ive Andrića – kao prateći program postavljena je izložba o njemu, a redatelj Kokan Mladenović romanu »Na Drini ćuprija« prilazi na scenski suvremen način.

Predstava je postavljena u povodu 55 godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, pa je i svojevrsni hommage ovom velikom piscu. Dramaturg Svetislav Jovanov nije napravio uobičajenu dramatizaciju romana, već je uzeo pojedine motive i likove, dok je vremenski okvir proširio do novije povijesti BiH i balkanskih prostora.

Djelo »Na Drini ćuprija« objavljeno je 1945. godine, a oblikovano je kao kronika koja obuhvaća razdoblje od 16. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata. Radnja se odvija na prostoru Višegrada, a svi su zapisi povezani s događajima oko mosta na Drini. Predstava Kokana Mladenovića počinje dječacima koji noževima rezbare grančice, dok u završnom prizoru ti isti dječaci – odjeveni u maskirne uniforme – nose puške u rukama. Time se krug zla, nasilja i mržnje zatvara, a pesimističan kraj kao da najavljuje neki novi rat.

Andrićev roman ne govori o jednoj ličnosti, niti o jednom događaju, već romansijerski oživljava cijelu jednu dugu povijesnu epohu Bosne, sa svim onim što je u njoj bilo dramatično. Time ovaj roman ulazi u onu vrstu umjetničkih djela koja traju svojom monumentalnošću, jer su uspjela objediniti brojne sudbine, majstorski ostvarene slike i atmosferu kolektivnih promjena. Središnje mjesto u romanu ima most – arhitektonsko djelo koje je sastavni dio bogate kulturne prošlosti Bosne, izgrađeno uz ogromne napore, ali i velike žrtve naroda. Most, ćuprija, tako je centralna estetska ideja romana i temelj je njegove strukture.

»Braća po mržnji«

Andrićeva ćuprija postaje simbol čvrstoće, neprolaznosti i postojanosti unatoč tragičnim zbivanjima i promjenama. Kokan Mladenović »Na Drini ćupriju« ne postavlja realistično ni statično, već kao niz pokretnih ekspresivnih slika naglašenih koreografijom Andreje Kulešević i glazbom Irene Popović u kojoj se isprepleću balkanski ritmovi i zapadnjačka klasična glazba. Scenografija Marije Kalabić temelji se na mnoštvu drvenih stolica i stolova kojima se konstruiraju pojedini prizori, a pozornica je ispunjena vodom koja odnosi žrtve i postaje zrcalnim odrazom likova i zbivanja. U oblikovanju kostima Tatjana Radišić koristi stilske elemente pojedinih epoha, a glazbu uživo izvode Arpad Bakoš i Balša Pešikan.

Mladenović tragediju Bosne postavlja poput kakve antičke tragedije, s korom žena i muškaraca koji pjevaju narodne pjesme i komentiraju tragična zbivanja, dok pojedini izdvojeni likovi izgovaraju monologe u mikrofon. Upečatljiva je slika u kojoj žene u rijeci peru krvave muške košulje ili ona u kojoj se evocira nesretna sudbina lijepe Fate Avdagine. U ovoj predstavi svi su likovi već unaprijed mrtvi i oko ruku imaju svezane kartone s brojevima kojima se označuju mrtvaci.

Brutalne scene ubijanja – od turskih nabijanja na kolac do ustaških i srpskih klanja stanovnika Višegrada – prikazane su simbolički, naglašavajući temu »braće po mržnji«. Ovdje, naime, most nije onaj koji spaja, nego često razdvaja ljude različitih kultura, tradicija i pobožnosti. Istovremeno, Mladenović naglašava multikulturalnost i višejezičnost Bosne, pa likovi govore turskim, arapskim, njemačkim, mađarskim, srpskim, bošnjačkim, hrvatskim jezikom…

U ovoj velikoj ansambl-predstavi i povijesnoj fresci u kojoj sudjeluje dvadesetak glumaca, povijest Bosne i Balkana prikazana je kao povijest masovnih grobnica, a proširujući vremenski okvir do uspostavljanja Republike Srpske 1992. godine i Daytonskog sporazuma, podcrtan je kontinuitet zla i mržnje na ovim prostorima. Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vjera i naroda, dok među njima neprestano vlada antagonizam. Ova priča, nažalost, vjerojatno će se nastaviti, na što upućuje i kraj predstave.

Nova čitanja klasika

Na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu malih scena prikazano je devet predstava iz Hrvatske, Srbije, Rusije i Litve. Moglo bi se reći da je 24. festivalsko izdanje bilo u znaku novih scenskih čitanja književnih klasika. Najbolji primjer za to je »Hinkemann« Ernsta Tollera u režiji Igora Vuka Torbice, dok Aleksandar Popovski »Hamletu« Williama Shakespearea prilazi iz vizure današnjeg vremena. Vidjeli smo i dva dijametralno suprotna pristupa Čehovu.

Predstava »Ivanov« u režiji Tatjane Mandić Rigonat postavljena je u velikoj mjeri klasično, gotovo »muzejski«, a za razliku od toga litavski »Galeb« u režiji Oskarasa Koršunovasa vrlo je suvremen i blizak današnjem senzibilitetu. Prikazan je i Beckettov »Svršetak igre« ruskog redatelja Alekseja Levinskog, koji se uglavnom zadržao na lektirnom iščitavanju dramske klasike. Predstava »Na Drini ćuprija« također predstavlja dobar primjer suvremenog pristupa književnom klasiku.

Predstava »Magic Evening«, kojom je Festival otvoren, autorski je projekt hrvatskog režijsko-dramaturškog dvojca Anice Tomić i Jelene Kovačić, a suvremeno hrvatsko dramsko pismo bilo je zastupljeno »Ljudima od voska« Mate Matišića i dramom »Kako život« Nine Mitrović.

I ovaj, kao i nekoliko prethodnih Festivala malih scena, u selekciji Bojana Munjina, donio je uglavnom predstave iz regije. Ranije su predstave iz istočne Europe i zapadnih europskih zemalja bile ono važno mjesto razlike, odnosno komparacije hrvatskog s inozemnim teatrima. Takvih je predstava na Festivalu sve manje, a u tom smislu »Galeb« Gradskog kazališta iz Vilniusa pokazao se kao »jedan, ali vrijedan«, uz »Svršetak igre« moskovskog kazališta OKOLO.

U predstavama različitih poetika, žanrova i tema kojima se bave, vidjeli smo čitav niz odličnih glumaca i glumica različitih generacija – od Rakana Rushaidata i Ozrena Grabarića do Nebojše Glogovca, Predraga Ejdusa, Hane Selimović, Ksenije Marinković i Alme Price. U tom smislu glumačka ostvarenja možda su i najveća vrijednost svih ovogodišnjih uprizorenja, a tome treba pridodati i izvrsne tekstove, kao i zanimljiva režijska rješenja u pojedinim predstavama.