Ako ste kojim slučajem očekivali da će Magellijeva režija teksta »Ponovno ujedinjenje dviju Koreja« francuskog autora Joëla Pommerata (2013.) u Gavelli dotaknuti problem nuklearne drame i aktualnog sjevernokorejskog testiranja hidrogenskih bombi, čije su posljedice duboko uznemirile svijet početkom rujna, prevarili ste se.

Razdor Sjeverne i Južne Koreje izravno je prisutan u naslovu predstave i na sceni samo kao parabola nepremostivosti svih ostalih osobnih razdora koji dijele čovjeka od čovjeka. I premda jedan od najistaknutijih teatrologa današnjice, Patrice Pavis, posvećuje svoju recentnu knjigu »Izvođenje Koreje« (2017.) upravo pitanju kako nas civilizacijski ništa ne oblikuje više od kulture, braneći svoju tezu na enormnim razlikama između Sjeverne i Južne Koreje te demonstrirajući da je Južna Koreja zemlja koja je od kompjuterskih tehnologija i hibridne kulturne industrije uspjela napraviti globalni svjetski biznis, dok siromašnu Sjevernu Koreju obilježava kultura militarizma i političke cenzure, naš redatelj Paolo Magelli zapravo ne želi ulaziti u konkretne kulturološke ili političke analize. Još manje u specifične razloge bilo kojeg konflikta. Na sceni je prilično fatalistički i cinični politički stav da su konflikti jednostavno nesagledivi, nezaustavljivi i nepopravljivi.

Beznađe

Scenografija crvene vunice kojom je gusto prekrivena pozornica (autorski rad Lorenza Bancija) podsjeća i na krvave ljudske iznutrice i na nakupine umjetne šećerne vune, vjerno odražavajući atmosferu dramskog teksta. Jer koje god da kratke dramske krize pratimo u osamnaest prizora »Ponovnog ujedinjenja« (navedimo neke: samoubojstvo supružnika, promiskuitet, depresija zbog nemogućnosti ili mogućnosti razvoda braka, sve vrste međusobnog iskorištavanja i manipuliranja među živim i preminulim partnerima, ledeni odnos prema djeci i stalna paranoja zbog njihova mogućeg zlostavljanja, patnja zbog nemogućnosti začinjanja djece koja se slama na »dadilji« nepostojećih mališana ili na mladoj ovisnici koja niže abortuse u potrazi za ljubavnim rješenjem svojih brojnih ekonomskih i zdravstvenih problema itsl.), rezultat na pozornici uvijek je isti. Poniženje, poraz, razočaranje, destrukcija i autodestrukcija.

Beznađe je podignuto na razinu metafizičkog apsoluta. Ili, kako to precizno opisuje češki pisac Ivan Klima u svom romanu »Ljubav i smeće«: »Apokalipsa danas dolazi u raznim oblicima. Oni najmanje dramatični pogađaju ljude koji nestaju pod lavinom beskorisnih stvari, praznih riječi i isprazne, pretjerane aktivnosti. Čovjek postaje vulkan čija lava, povučena iz dubine zemlje, na kraju ne eksplodira prema van, nego sahranjuje samoga sebe«.

Gavellini glumci (Igor Kovač, Enes Vejzović, Ranko Zidarić, Janko Rakoš, Barbara Nola, Nataša Janjić, Jelena Miholjević, Ksenija Pajić, Tena Nemet Brankov, Petra Svrtan) predano i sugestivno igraju zadane teme i emocionalne neuroze. Katkad ih okreću prema lucidnoj humornoj oštrini (u čemu su najsnažniji i najbritkiji Igor Kovač, Ranko Zidarić, Nataša Janjić i Barbara Nola), katkad prema cinizmu (Ksenija Pajić, Jelena Miholjević, Janko Rakoš, Petra Svrtan), tek rijeko se probijajući prema priznavanju finije, suptilnije ranjenosti likova (Enes Vejzović, Tena Nemet Brankov).

Ne može se reći da Magellijev rad s glumcima ne daje otkrivalačke rezultate. U ovoj predstavi, recimo, susrećemo novu pobunjeničku snagu, satirički dar i zrelu scensku samosvijest Nataše Janjić, kao i originalnu tragičnu ekspresivnost mlade Tene Nemet Brankov. Ironijska distanca kojom se bavi Ranko Zidarić ubojitija je no ikad, kao što je i rastvorenost različitih lica poraza u izvedbi Enesa Vejzovića dokaz da nema dubljeg društvenog skalpela od glumačkog rezanja maski licemjerja.

Usahnula žudnja

S druge strane, Petra Svrtan otkrila nam je da joj scenski govor – kao ni cijeloj jednoj generaciji mladih glumica – nipošto nije jača strana, pogotovo ne kad je usporedimo s glumicama generacije Jelene Miholjević ili nešto starije Ksenije Pajić. Previše je tu naglaska poklonjeno izgledu, a premalo unutarnjem gorivu likova. Pritom ne govorim o besprijekornoj dikciji, koja više dolikuje televizijskim i radijskim spikerima no glumcima, nego o razvijanju što bogatije arhitekture ili slojevitosti vlastitog glumačkog glasa i intonacija. Glumac nije slika. Glumac je energija koja rastvara sliku – ili ga nema.

Novo je pitanje koliko se ovo kazalište glorificirane vulkanske patnje i nehotice približava vjerskom modelu koji deklarativno proziva i osporava. Predstava se otvara i zatvara slikom dugačkog stola s centralnom figurom Isusa Krista u sredini, pri čemu Kristova (brehtijanski slojevit Igor Kovač) egomanija, tvrdoća i hladnoća postaju alegorija za stanje svijeta u cjelini. To je svijet u kojem je žudnja dugo bila zabranjena, a neposredno nakon što se oslobodila, gotovo je u potpunosti usahnula. Tako barem tvrdi predstava »Ponovno ujedinjenje dviju Koreja«. Odakle takva sumnjičavost teatra prema izdržljivosti ljudske žudnje i prema njezinom otporu na manipulacije?

I Pommerat i Magelli poručuju nam da ljubav sama po sebi nije dovoljna, ne može nas »spasiti« ni od koga (pa ni od nas samih), niti može iscijeliti svijet od svih nepravdi koje smo bilo naslijedili bilo stvorili. To je sasvim sigurno točno. Ljubav nije univerzalni eliksir, a nije ni univerzalno ljepilo koje će opet spojiti sve krhotine naših razbijenih svjetova. Ali ljubav jednako tako nije ni samo jedna od patoloških neuroza. Ako i po čemu možemo prepoznati rad ljubavi, onda su to njezina nepredvidljivost, nepripitomljenost i sposobnost da i od nas i od drugoga izmami ono radikalno najbolje i ono radikalno najgore.

Ljubav ne samo da preskače fasade i bavi se statusom našeg privatnog smeća skrivenog po ormarima, nego ga i na različite načine transformira. O tom vulkanu unutarnjeg sagorijevanja vlastitog i kolektivnog sljepila Magellijeva predstava ne govori ništa. I zato je u konačnici mlaka. Jednako mlaka kao i bilo koja jednodimenzionalna crkvena jadikovka o »sigurnom« kraju svijeta i užasima na koje se tobože moramo naviknuti. Ne moramo. Svaka apokalipsa ionako propovijeda samo još jednu od bezbrojnih ideologija straha. Kroz stoljeća i stoljeća ponavljanja, mogli bismo čak reći da je postala – dosadna.