Riječke ljetne noći

Plesna predstava “Moje ime je nitko”: Prizori ljudske neslobode

Kim Cuculić

Suvremena glazba Frana Đurovića, s elementima elektronske glazbe, našla je sintezu s Volpinijevim koreografskim zamislima, koje iščitavamo na asocijativnoj razini. Kako objašnjava Massimiliano Volpini, »Moje ime je Nitko« putovanje je kroz izobličenu duhovnost skupine ljudi koju vodi snažan muškarac, razinu po razinu, obred po obred, prema obećanju više spoznaje



Program Riječkih ljetnih noći nastavio se plesnom predstavom »Moje ime je Nitko« Umjetničke organizacije Koreokroj. Predstava je nastala u koprodukciji Muzičkog bijenala Zagreb i HNK-a Varaždin, a na glazbu Frana Đurovića koreografirao ju je talijanski koreograf Massimiliano Volpini.


 U prostoru riječke »Hartere« četiri plesačice i jedan plesač jezikom suvremenog plesa izveli su priču koja govori o ljudskoj (ne)slobodi.  

 Suvremena glazba Frana Đurovića, s elementima elektronske glazbe, našla je sintezu s Volpinijevim koreografskim zamislima, koje iščitavamo na asocijativnoj razini. Kako objašnjava Massimiliano Volpini, »Moje ime je Nitko« putovanje je kroz izobličenu duhovnost skupine ljudi koju vodi snažan muškarac, razinu po razinu, obred po obred, prema obećanju više spoznaje.


 Tražeći odgovore u religiji, oni se oslanjaju na karizmatične vođe koji im određuju put jer ljudi zapravo nisu istinski slobodni. 




  Na ovoj ideji Volpini i dramaturginja Irena Čurlik grade niz ekspresivnih slika, čiju vizualnost naglašavaju scenografija i oblikovanje svjetla Slavena Edvina Bota. Slika s početka predstave ponavlja se i na njenom završetku – tri plesačice sjedaju na pod, a ispred njih su posudice koje prizivaju obred čišćenja ili pomazanja.


U grupnim scenama, duetima i plesnim solima razaznaje se motiv odnosa pojedinca i grupe, u kojoj se neminovno gubi individualni identitet. Taj gubitak identiteta sadržan je i u samome naslovu »Moje ime je Nitko«. U izoliranoj grupi koja funkcionira prema određenim pravilima pojedinac je često i žrtva nekog apstraktnog obreda. 


  Temu zarobljenosti i neslobode priziva i video Frana Đurovića, koji se projicira na bijelom kubusu čija će unutrašnjost »zarobiti« jednu od plesačica. Osjećaj samoće i otuđenja današnjeg čovjeka svojim su pokretima prizvali plesači Dina Ekštajn, Ida Jolić, Zvonimir Kvesić, Irena Mikec i Petra Valentić, koje je riječka publika nekoliko puta pozivala na poklon.