Ozren Grabarić, glumac čijem se dubokom uživljavanju u kazališne uloge godinama divimo u predstavama Dramskog kazališta Gavella, prvi hrvatski Maestro u jednom od najzahtjevnijih televizijskih natjecanja i definitivno najsimpatičniji  lik  televizijskih reklama, ove je godine na Međunarodni festival malih scena došao s dvije predstave – »Dnevnik jednog luđaka« u režiji Marjana Nećaka i u produkciji Moving Music Theatrea i Centra za kulturu Bitola te »U agoniji« PUK teatra i Scene Ribnjak iz Zagreba, koju je režirala tročlana glumačka ekipa.

Obje su izvedbe dobile visoke ocjene publike – drugo i treće mjesto, a Ozren Grabarić čak dvije nagrade: žiri Novoga lista dodijelio mu je nagradu »Mediteran« koja se tradicionalno dodjeljuje za glumačku izvedbu, a festivalski žiri nagradu »Veljko Maričić« za glavnu mušku ulogu. Bio je to povod za razgovor s glumcem koji plijeni ozbiljnošću pristupa i izvan scene.  

Dva dana za redom na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci predstavili ste se u dvije sasvim različite uloge. Obje u nazavisnim produkcijama. Kako je došlo do Vašeg iskoraka iz institucije?

– Do odluke da u nesigurnim uvjetima nezavisne produkcije radim dvije predstave došlo je više iz umjetničkog poriva za daljnjim istraživanjem kazališne i glumačke prakse, nego iz namjere nekog financijskog prihoda, jer da u današnjim okolnostima izdvojite devet mjeseci za rad na predstavi bez da imate garancije da će uopće biti premijere, možete samo ako ste već na neki način financijski osigurani. U meni se, naprosto, rodila potreba da propitam glumački proces i sebe unutar tog procesa. Da probam isto, ali na drugi način!

Jer, nakon godina rada u instituciji vrlo često prestaje razvoj – sredina se čini zadovoljna onim što pokazujete, a glumac se onda počinje bojati istupiti iz sigurnosne zone. I tu sve prestaje – izazov, kreacija, uzbuđenje istraživanja… A dvije predstave u kojima igram izvan institucije – zaista su potpuno različite, po svemu.

Sloboda glumca

Gogoljev »Luđak« me izbacio iz okvira specifične forme – to je mono-opera, dakle glazbeni teatar koji se služi skladanom glazbom kao elementom izričaja. Nije tu fokus na lijepom pjevanju, već na izvedbi koja je izraz unutarnjeg stanja. Šizofreni svijet oko mene, s video-kutijom koja mi je svojevrsni partner, nevjerojatno je poticajna scenska situacija, jer zahtijeva od mene  daleko veću koncentraciju od dosadašnjih iskustava. U dramskoj predstavi ja određujem trajanje, a ovdje to radi matrica – »Dnevnik jednog luđaka« traje točno 59 minuta i 11 sekundi. Ako uzmete makar i malu dramsku pauzu, predstava – poput tramvaja – ode svojim tokom i više ju ne možete stići, ma koliko trčali za njom.

A Krležina »Agonija« je bila glumačko istraživanje druge vrste.

Našli smo se kao kolege spremni raditi na tekstu bez redatelja, ne znajući unaprijed hoće li se iz toga roditi predstava. Prihvatili smo činjenicu da nema novca za produkciju, a kad nas je ugostila Scena Ribnjak, ono malo para što su oni imali – uloženo je u scenografske elemente i kostime, nadajući se da ćemo široj publici i struci pokazati da se može i treba razmišljati na drugačiji način: slušajući i osluškujući tekst Miroslava Krleže, komunicirajući kao parneri u igri, a očekujući da će nam se neka mizanscenska rješenja ponuditi sama od sebe.

Jer, redatelji često nameću rješenja koja se protive glumčevom viđenju teksta. Nas troje – Nela Kocsis, Darko Stazić i ja – željeli smo raditi neometano od redateljskih uputa, suživiti se s tekstom i pokazati da redatelj – često s najboljim namjerama – uskraćuje glumcu slobodu, jer nema dovoljno strpljenja i uvida u delikatan proces glume.

Obje predstave postavljaju pitanje slobode, iako opet na različit način?

– Točno. Glazba otvara specifičan prostor slobode koji nisam ni slutio da imam u sebi, a zadatost Krležina teksta, taj užitak igre s ovako stimulativnim partnerima kao što su Nela Kocsis i Darko Stazić dakle, ta kreativna komunikacija rezultira – slobodom.

Mislim da je to prepoznala publika gdje god smo igrali, jer nas je – kao i na ovom festivalu u Rijeci – rangirala u sam vrh produkcija koje su gledali.

Zašto Krleža – startnu ste ljestvicu postavili zaista visoko!

– Tekst »U agoniji« izabrali smo – iz praktičnih razloga: ima malo lica. U nezavisnim je produkcijama to jako važno.  Ali, presudno je bilo to što smo smatrali da je Krleža fenomenalan pisac! A ipak je njegova rečenica, za mnoge – bauk!

Glazba Krležina djela

Još na akademiji su nam govorili da to ne može svatko, a meni se – kad sam malo bliže stupio u kontakt s Krležinim tekstovima – ta rečenica nametnula kao najprirodnija! Na trećoj godini Akademije govorio sam Ignaza Glembaja; na prijamnom – Pubu, a na diplomskom ispitu u klasi Neve Rošić sam bio Urban (u »Ledi«). U našoj suvremenoj literaturi nisam naišao ni na jednog pisca koji je pisao do te mjere za glumce, kao da je i sam bio glumac. Zamišljam kako je Krleža na glas izgovarao te rečenice dok ih je pisao!

To je fenomenalno složena partitura koja danas, doduše, zahtijeva štrihanje, jer se neke stvari ponavljaju, ali baš to je najškakljiviji posao: jer ako izbacite jednu riječ unutar cjeline, ruši se glazba Krležina djela.

Zato treba raditi oprezne štrihove, što smo učinili u našoj predstavi, fokusirajući se na tri lika i njihove međusobne odnose koje smo osjećali potpuno svojima. I u životu često govorimo mnogo, a da ne kažemo ništa; izgovaramo isprekidane misli, upadamo drugima u rečenicu – sve to smo otkrili u ovom Krležinom tekstu. Jer on piše tako da stvara i mizanscen, i režiju.

Razlikuje li se Vaš Križovec od ustaljenih čitanja?

– Opasnost Križovca je što može postati funkcija. Njegovi dugi monolozi često budu dosadni, jer je on čovjek koji mnogo govori, a malo kaže. To je Krleža namjerno tako napisao i ja smatram da mu upravo to daje karakter. Zato smo sve Križovčeve monologe – osim jednog koji smo malo štrihali – ostavili u našoj predstavi.

E sad, ako glumac upadne u isti ritam govora, ako se igra salonski povišeno, ako nema nepredvidivosti i spontanosti – to postaje dosadno. Ali Krleža je ponudio  razne načine kako govoriti te monologe i ja osjećam duhovitost u raznim momentima Križovčeva govora. Primjerice, kad priča uličnim svjetiljkama, leptirici ili o Lenbachovom waffenrocku, koji je »tako intenzivno mirisao po travama…«. Drugi netko bi to štrihao. Ili bi rekao samo kao informaciju. Ako to glumac kaže kao detalj koji mu je zapeo za oko – to postaje Madelenin kolačić, na kojem se gradi čitava priča… O svemu tome sam razmišljao i razgovarao s kolegama tijekom devet mjeseci dok smo radili na tekstu.

Koliko ste predstava odigrali i kako ih publika prima?

– Do sada je bilo tridesetak repriza. Počeli smo igrati za prijatelje, a onda je počela dolaziti i prava publika. No, Scena Ribnjak još se nije afirmirala kao ozbiljan kazališni prostor, mnogi i ne znaju da tu igramo, tako da su nam dragocjena gostovanja kojih je bilo, a imamo i pozive za nova. Posebno su nam važni festivali s kojih se – kao ovaj u Rijeci – vraćamo s nagradama, jer tako se širi i priča o predstavi.

Igrali smo u Opatiji (na FEN-u), u Bjelovaru (na BOK festivalu), idemo na Festival glumca, gostujemo u Sarajevu u Kamernom teatru, zovu nas u Sombor, igrat ćemo ovog ljeta na Brijunu i na Krležinim danima na Gvozdu u Zagrebu. Ima interesa za predstavu, ali sve to ide jako polako. Zato nam je važan glas publike, jer on se najbrže širi, a posebno sam ponosan na nagrade riječkog festivala, jer smo u zaista jakoj konkurenciji osvojili nagrade struke i visoko, drugo mjesto po glasovima publike!

Improvizacija i inspiracija

U kojoj mjeri je Gogoljev »Dnevnik jednog luđaka« bio u Vašem fokusu kao potencijalno igrivo djelo?

– Čitao sam tekst i htio sam ga već ranije raditi, ali sam se prepao količine teksta – nisam znao što bih s tim. Kad sam prije dvije godine u Splitu upoznao Marjana Nećaka – radio je glazbu za »Sprovod u Terezienburgu« u režiji Staše Zurovca, u kojem sam igrao – zavolio sam Marjanovu glazbu, a on način na koji radim. Osim toga, i privatno smo se složili – iako imamo različite poglede na kazalište, otkrili smo mnoge zajedničke točke i dogovorili da ćemo raditi zajedno neki projekt. Spomenuo sam mu »Dnevnik jednog luđaka«, ne sluteći ni u najluđoj mašti što će se dogoditi.

Ali njega je djelo očito ponijelo i on me natjerao na ovaj rad. Bio je motor, zamašnjak, a meni odgovara kad  imam nekoga tko me tjera, jer onda i sam od sebe očekujem i dajem više.

Radili smo dugo, punih devet mjeseci, u izravnom kontaktu i preko skypea; snimao sam svoj glas u garderobi (Marjan me naučio kako i koju opremu da nabavim da to bude adekvatna snimka), a onda je on prema mojim glasovnim mogućnostima skladao glazbu. U toj velikoj količini improvizacija – ni iz čega i bez novaca – inspirirali smo jedan drugoga i ne znajući kako će to na kraju ispasti, hoću li ja to uopće moći izvesti, a pogotovo kako će odjeknuti kod publike.

Priključio nam se i Marin Lukanović koji je uradio video materijal, imali smo probe u Rijeci, pa u Bitoli i Zagrebu, na kraju svakog bloka proba odigrali bismo učinjeno pred kolegama i prijateljima, stalno smo bili otvoreni prema publici. Ovakav zanimljiv način rada bio bi primjenjiv i u instituciji, u kojoj sve ide po inerciji, pa i uspjeh (ako dođe) desi se slučajno, samo zato što su se okolnosti poklopile, a ne zato što ste radili s kazališnim stavom.

U kazalištu je presudna  izvrsnost i vještina, jer umjetnost bez struke – ne postoji. Publika je izmorena raznim nametanjima ideologija i koncepata od strane redatelja i umjetnika koji su zaboravili da se umjetnost gradi na vještini. Publika možda ne razumije mehanizme teatra, ali uvijek prepoznaje vještinu. U Bitoli, na međunarodnom festivalu monodrama, dobili smo nagradu publike za najbolju predstavu.

Maestro u sjeni

Jeste li znali da možete pjevati 59 minuta i 11 sekundi?

– Nisam imao pojma kakvi se rasponi kriju u meni dok Marjan Nećak nije napravio okvir koji me inspirirao da idem dalje nego sam do tada znao da mogu. Da shvatite svoje sposobnosti, morate biti okruženi povjerenjem. I biti spremni – pasti, rasterećeni od očekivanja drugih ljudi i samoga sebe. Sad mi je drago da nismo »pali«, iako – kad uložiš toliko truda – nema pada. Može se to ljudima svidjeti ili ne, ali vještina i trud se uvijek vide kad pošteno radite svoj posao.

Ne ovisi li rezultat i o talentu – oni bez njega mogu uložiti i više truda pa opet…?

– Ne vjerujem u Bogom dane talente, već u svijest o tome što radite jer samo ako imate tu svijest – razvijate sami sebe. Talent može utjecati na onu malu razliku u konačnom ishodu, koju će neki primijetiti, a neki neće, ali sve mora biti na visokoj profesionalnoj razni, a to se postiže radom.

Je li Vam izvedba na stranim jezicima – engleskom i španjolskom – bila izazov?

– U ovoj se predstavi mnogo toga poklopilo – pjevanje, dva strana jezika, fizički teatar. Kod Vitomire  Lončar igrao  sam prije više godina u londonskoj uspješnici »Humble Boy« kojom je pokrenut »English Language

Theatre« u Maloj sceni. Bez tog iskustva ne bih se upustio u »Dnevnik«.

A zašto igram na engleskom i španjolskom?

Namjera nam je bila prikazati kako je činovnik devetog reda koji mašta da bude španjolski kralj, poput malog naroda koji sanja da govori svjetski jezik. To nam se činilo kao zanimljiv komentar na čovjeka koji se pita: Zašto sam ja takav kakav jesam? I otkud tolike razlike među ljudima?

Koja je uloga Marjana Nećaka u samim izvedbama predstave?

– On je svojevrsni maestro u sjeni. Doživljavam ga kao doktora u ludnici, koji nadgleda pacijenta i upravlja njime. Realno, on je tu da »svira« na matrici, povremeno se igra mojim glasom oblikujući ga po vlastitom osjećaju prema tome kako se razvija predstava. U tome postoji komunikacija između nas, koja se također može tumačiti na različite načine.

 Život je vibracija

Čija je sloboda pri tome veća?

– Jednom kad svladate tako matematički preciznu strukturu, posebno ako se radi o glazbenom teatru, paradoksalno se otvara sloboda. Racio nas ometa kad su emocije po srijedi, a uz glazbu dobijamo slobodu. Uz glazbu lakše izjavljujemo ljubav, lakše se upuštamo u intimnosti…

Ali glazba otvara slobodu i kod publike, koja se otvorenije upušta u gledanje. Prihvaća da stvari na sceni imaju druga značenja, da običan stol nije samo stol, olovka nije samo olovka, već da sve poprima više značenja, i tu se također otvara sloboda pri čemu publika sebi dalje priča priču!

Jeste li bili ili postali ljubitelj muzičkog kazališta?

– Nakon sudjelovanja u televizijskom natjecanju »Maestro«, počeo sam mnogo intenzivnije doživljavati glazbu. Moji su roditelji mnogo slušali klasičnu glazbu, tako da sam i kao dijete bio u doticaju s glazbom, ali mi se čini da sam ulogom dirigenta naučio puno. Ne toliko o dirigiranju, koliko o snazi glazbe. Kad stojite na podiju, okruženi vibracijama orkestra, adrenalin vas tako  snažno lupi da sam po četiri sata nakon emisije bio strašno brbljav, a nisam pio ništa osim vode!

Mi smo sazdani od vibracija. Otkucaji srca, kolanje krvi u žilama, disanje. I emocije su ritmovi – bijes se pretvara u ubrzano disanje i brži rad srca, dok tuga ili melankolija ima sporiji ritam. Čitav život je vibracija, što mi je postalo jasno dok sam radio na Maestru.

S tim novim uvidom u glazbu ušao sam u predstavu »Dnevnik jednog luđaka«, u teatar koji nije mjuzikl već se služi vibracijom glasa da izrazi emociju. Iako sam racionalan tip, preko glazbe dolazim do svoje iracionalnosti, tako potrebne u umjetnosti. O glazbi imam mišljenje koje se ne može obuhvatiti raciom…

Recite nešto i o najnovijoj ulozi u Dramskom kazalištu Gavella, gdje – u režiji Renea Medvešeka – igrate dirigenta u predstavi »Kao na nebu«.

– Rad sa Reneom je bio vrlo inspirativan jer na neki način nastavlja moje preispitivanje moći ljudskog glasa. Ljudski glas je vrlo moćno sredstvo čime se bavi i Rene u svojoj pedagogiji i radu, tako da su se naši interesi i pogledi na kazalište poklopili zajedno sa sjajnim scenarijem Kaya Pollaka.

»Kao na nebu« je priča o dirigentu koji na vrhuncu svoje karijere doživljava slom i povlači se u rodno mjesto gdje radi s amaterskim crkvenim zborom. Zajedno počinju otkrivati i upoznavati svoje glasove, a tako i jedni druge, a  i sebe. Kroz otkrivanje vlastitog glasa počinju se uzajamno otvarati, počinju komunicirati.

Zapravo to i jest bit kazališta – komunikacija partnera na sceni i komunikacija glumaca i publike…