Festival svjetskog kazališta u Zagrebu završio je predstavama »Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije)« autorice, kostimografkinje, scenografkinje i redateljice Angelice Liddell (koprodukcija desetak europskih kazališnih kuća) te »Gorke suze Petre von Kant« redatelja Martina Kušeja i njemačkog Residenz Theatrea.

   Što se događa sa solističkom umjetnicom performansa kad joj date na raspolaganje produkcijsku raskoš glumačkog ansambla i bogate scenske rekvizite? Sudeći po primjeru Angelice Liddell kao posebne gošće ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, žene koja je istovremeno i scenografkinja i kostimografkinja i autorica teksta i redateljica i performerica, zbiva se prava eksplozija turbokičerskih rješenja.

Na sceni su crkveni zborovi, goli mladići koji drže u rukama velike bukete cvijeća, dječica pod kapuljačama krvnika, a svakih desetak minuta netko značajno skida gaćice, malo plesucka, pa ih opet navlači. Svemu tome jedina je svrha da diva ove predstave, dakako Angelica Liddell u svijetloplavoj holivudskoj krinolinici, dobije kraljevski dvoiposatnu audijenciju pred očima publike, predstavljajući samu sebe istovremeno i kao najveću žrtvu i kao najveću iskupiteljicu (Liddell čak i na naklon izlazi u kristovskoj pozi raširenih ruku s blago naherenom glavom). Govoreći o narcizmu umjetnika, rijetko smo u prilici svjedočiti tako megalomanskom formatu kao u slučaju predstave »Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije)«, inače obilato reklamirane »svjetske premijere« ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta.

Pune boce

Liddell je, nadalje, toliko ljuta na muški rod da bi najradije svoj desetočlani muški ansambl javno izbičevala. Umjesto toga, upošljava ih da izdrže u pozi »ljudskog stolca« (tijelo leđima naslonjeno na zid mora dvadesetak minuta izdržati da svu težinu nose blago u koljenima savijene noge), sve dok izvođači ne počnu glasno stenjati. Zatim im daje zadatak temeljito oribati scenski pod. S druge strane, toliko je dirnuta vlastitom patnjom da samu sebe prepoznaje jedino u figurama velikih patnica, tipa Lukrecije. Ali ona ide i korak dalje – baveći se figurom silovatelja, spremna se i s njime posve identificirati, dapače zagovarati silovanje kao ultimativni i jedino mogući čin ljubavi, suštinski suprotan, kako ističe u finalu predstave, »politici i ratovima«.

Istaknimo da se silovanje u pravnoj literaturi i u iskazima silovanih žena i muškaraca u pravilu smatra izrazito ideologijskim, a ne seksualnim obrascem nasilnog ponašanja, o čemu Liddell ne vodi baš nimalo računa. Prema završetku izvedbe tekst predstave prelazi u prave kvazipoetske budalaštine na temu uzvišenosti silovanja kao najsretnijeg sudbinskog događaja u životu Lukrecije (odatle i naziv predstave), tako da cijela parada završava ljubavnim parom silovatelja i silovane koji odlaze u mitsku zemlju svoje romantične nerazdruživosti. Ili, kako eksplicitno navodi u programskoj knjižinici: »Čak i ako sa sigurnošću znamo da bilo tko od tih ljudi ima na savjesti stotinu odsječenih glava, nikad im ne bih sudila, zadržala bih tajnu rezanja još jedne glave svojim mačem, dodajući svoju dekapitaciju njihovima. To je bio put kojim smo došli do Tarkvinijeva oprosta«. Tragovi nekadašnje ironične snage Angelice Liddell prisutni su samo u prizoru zavodljivog plesanja na petominutno ritmičko odzvanjanje crvenih zvona, s polaganim otvaranjem pune kašete boca pive i zalijevanjem same sebe, potom i pozornice, tekućinom najuže povezanom s muškim »opuštanjem« i divljanjem pod maskom jeftine alkoholne otopine. Izuzmemo li ovu jednodimenzionalnu kritiku muškog svijeta, ostatak je predstave previše sličan dogmatičnoj misi za božanski svemoguću autoricu vlastite predstave da bismo ga smatrali autorski promišljenim i domišljenim.

Prazne boce

Gostovanje njemačkog Residenz Theatera s predstavom »Gorke suze Petre von Kant« redatelja Martina Kušeja zatvorilo je izvođačice u stakleni kavez, okružen sa sve četiri strane pogledima publike. Unutra je podni prekrivač praznih ili polupraznih staklenih boca, kao i nekoliko glumica koje balansiraju hodati na vrtoglavo visokim štiklama. Kušejevo tumačenje Fassbinderova dramskog predloška o princezi modne industrije i vječitoj adolescentici Petri bavi se temom fetišizacije. Petra je sposobna kreirati odjeću/fetiše za svjetski slavne modne revije, ali nesposobna je žive osobe oko sebe osloboditi statusa modne lutke ili seksualnog objekta. Njemačka je predstava zagrebačku publiku ostavila umornom i ravnodušnom. Ne samo zato jer je njezin scenografski izlog izrazito sterilan, a dvosatni ritam izvedbe namjerno monoton, postavljen bez ikakvih emocionalnih varijacija i gradacija, tek s eventualnim ispadima nasilja unutar vojnički rigidnih odnosa, nego i zato što je redateljski postupak toliko banalan (za svaku scenografsku promjenu gasi se svjetlo unutar izvedbene kutije i pali svjetlo u gledalištu, tako da publika može sebe promatrati u zrcalima glumačkog kaveza) da nakon otprilike sat vremena nije bilo nijedne osobe koja nije s nestrpljenjem provjeravala sat ili mobitel, jedva čekajući da izađe iz ionako klaustrofobičnog prostora.

Prepoznatljivo i zamorno

Općenito je ukus Ivice Buljana i Dubravke Vrgoč po pitanju selekcije predstava Festivala svjetskog kazališta nadasve prepoznatljiv i zamoran. Gledamo repertoar koji francuski filozof Alain Badiou u svojoj knjizi »Dvadeseto stoljeće« ovako sažima: »Bez junaka, bez tipičnog konflikta, bez mišljenja, bez ičeg osim jednodušnog tjelesnog iskustva«. Ova svetkovina dobrostojeće kazališne buržoazije festivalskim formatom slavi vlastitu prazninu, nimalo ne mareći za činjenicu da bismo »svjetskom kvaltitetom« i te kako opravdano mogli proglasiti i posve drugačije svjetonazorske, estetičke, etičke, pa i klasne orijentacije. Jedino je produkcijska razina svih ugošćenih predstava toliko viša od hrvatskog standarda da nam od nje sustavno rastu zazubice. No činjenica je da atraktivna zapakiranost umjetnosti kao kulturne robe nipošto nije jamac njezine izvedbene ili sadržajne kvalitete. I tako Festival svjetskog kazališta završava sezonu s gotovo istim kazališnim modelima s kojima smo se susretali i proteklih godina, zadovoljan samim sobom i zatvoren u vlastiti ukus na sličan način na koji je to i ranije spomenuta Angelica Liddell. Srećom na javnoj sceni postoje i manifestacije poput Festivala novog cirkusa ili Tjedna suvremenog plesa, na kojima možemo susresti i sasvim drugačije paradigme međunarodno relevantne scenske umjetnosti.