Uoči večerašnje premijere

Olja Lozica: Autizam u “Vincentu” je metafora za bilo koju vrstu ugnjetavane manjine

Kim Cuculić

Autist Vincent bio je prihvaćen kao ravnopravno ljudsko biće jedino u pustinjskom zbjegu u El Shattu – Olja Lozica / Foto: Silvano JEŽINA

Autist Vincent bio je prihvaćen kao ravnopravno ljudsko biće jedino u pustinjskom zbjegu u El Shattu – Olja Lozica / Foto: Silvano JEŽINA

Fenomen autizma je zanimljiv jer je riječ o sjajnom primjeru Drugog, drugačijeg. Autisti su često briljantni pojedinci, a njihov jedini krimen je da funkcioniraju po nekim samo njima svojstvenim pravilima



Večeras će u HKD-u na Sušaku s početkom u 19,30 sati premijerno biti izvedena predstava »Vincent« autorice Olje Lozice, koja je ujedno i redateljica.


Ova mlada redateljica i dramaturginja, rođena 1982. u Beogradu, osnovnu i srednju školu završila je u Korčuli. Diplomirala je dramaturgiju 2006. godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.


Radila je kao dramaturginja i asistentica režije na produkcijama u raznim kazalištima. Vanjski je suradnik na odsjeku glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu od 2006. do 2011.




Režira od 2011. godine uglavnom autorske projekte, u Teatru EXIT, Zagrebačkom kazalištu mladih, HNK-u u Zagrebu, HNK-u u Varaždinu, Gradskom kazalištu lutaka Split i Gradskom kazalištu Marina Držića u Dubrovniku.


Nagrađivana je nagradom Fabriqué en Croatie 2007. za dramu »Ogrebotine«; nagradom »Marul« 2009. za dramaturšku obradu predstave »Najbolja juha! Najbolja juha!«; nagradom »Umjetnik naroda moga« 2010. za dramatizaciju predstave »Smij i suze starega Splita«; Nagradom hrvatskog glumišta 2010. za dramatizaciju i adaptaciju iste preddstave; nagradom »Marul« 2011. za režiju predstave »Reces i ja« te nagradom »Marul« 2013. za režiju predstave »Sada je, zapravo, sve dobro«.  

  Neki Vaši dosadašnji autorski projekti nastali su bez čvrste dramske baze i unaprijed ispisanog scenoslijeda, a sada predstavu režirate prema dramskom tekstu. Postoji li razlika u pristupu i načinu rada?


   – Razlika postoji, definitivno. Dosada sam uglavnom tkivo predstava tražila u igri glumačkog ansambla, imali smo periode istraživanja u kojima su sami glumci nudili materijale koje bi kasnije sastavljali u cjelinu. Ovoga puta režiram po dramskom tekstu, pa je samim time u igri manje neizvjesnosti oko formiranja strukture predstave, ali i više truda koji je potrebno uložiti da se taj tekst dobro osjeća na sceni. Trudim se ne iznevjeriti dramatičarku, što nije uvijek baš lako.


Pomaknuta rješenja


S kakvim se izazovima susrećete u režiji vlastitog teksta? Je li možda lakše režirati prema tuđem tekstu ili ste možda čak u prednosti jer vjerojatno najbolje poznajete ono što ste napisali i ovim tekstom željeli reći?


   – Kada sam pisala tekst nije mi na kraj pameti bilo da ću ga sama i režirati; da sam to imala na umu vjerojatno ne bi bilo toliko vremenskih i prostornih promjena, pripovjedačkog tona koji se opire dramskoj radnji i ostalih stvari koje zadaju glavobolju redatelju takvog teksta. S druge strane, specifičnosti teksta potakle su i neka posebna, pomaknuta rješenja u predstavi. I inače uglavnom radim prema tekstovima koje sama usustavljam u samom procesu rada. Nisam do sada režirala klasične dramske komade, pa ne mogu dati preciznu usporedbu.


   Zašto Vas je privukla tema autizma?


   – Fenomen autizma je zanimljiv jer je riječ o sjajnom primjeru Drugog, drugačijeg. Autisti su često briljantni pojedinci, ni po čemu lošiji od sveprožimajuće većine, a njihov jedini krimen je da funkcioniraju po nekim samo njima svojstvenim pravilima. Okidač za dramu o autistu bio je video »Na mom jeziku« Amande Baggs, američke aktivistice za prava autista, koja na jednostavan i dirljiv način stavlja stvari na svoje mjesto u odnosu poremećajne manjine i zdrave većine. Preporučam da pogledate taj video na You Tubeu.



Naslovnu ulogu u »Vincentu« tumači Zdenko Botić, a u glumačkoj su podjeli i Olivera Baljak, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Nika Mišković, Nikola Nedić, Damir Orlić i Tanja Smoje. Dramaturg i skladatelj je Matko Botić, scenograf Igor Vasiljev, kostimograf Mario Leko, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, asistentica redateljice Alisa Debelić, a savjetnik za zborsko pjevanje Igor Vlajnić.



  


Spremni na izazov


Kako ste došli na zamisao da se Vaš glavni protagonist rodio u El Shattu?


   – Članovi moje obitelji bili su u El Shattu, a taj pustinjski zbjeg bio mi zanimljiv zbog utopijske prirode njegova ustroja: riječ je o mjestu koje je u nemogućim uvjetima funkcioniralo kao uređeni grad, sa socijalističkim uređenjem i vjerskim simbolima unutar istog sustava. Činilo mi se zanimljivo da je jedino tamo autist Vincent bio prihvaćen kao ravnopravno ljudsko biće – povratkom u »civilizaciju« došao je kraj civiliziranom ponašanju prema takvom čovjeku.


   Da li se u Vašoj razini tema autizma na neki način može shvatiti i na razini metafore? Što je to »normalno«, a što »nenormalno«?


   – Naravno, autizam u »Vincentu« je metafora za bilo koju vrstu ugnjetavane manjine. Samuel Beckett kaže: »Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa s ludošću većine«.


   Kako ste doživjeli ansambl Hrvatske drame u Rijeci s kojim sada prvi put radite?


   – Prvi puta radim u Rijeci, ali većinu glumaca s kojima surađujem poznajem od prije, s nekima sam surađivala u ranijim projektima i pratila sam njihov rad u riječkom teatru. Riječ je o sjajnim glumcima, s kojima sam bliska i u ljudskom i u umjetničkom smislu, spremnima za svaku vrstu umjetničkog izazova, pa je konačan rezultat u velikoj mjeri i plod njihovog kreativnog zanosa i truda.