HNK Split

Oda strahu, pjesan okrutnosti: Uz izvedbu gorkog mjuzikla “Alan Ford: povratak otpisanih” Predraga Lucića

Boris Pavelić

Aleš Valič, Davor Golubović, Mirsad Tuka, Gorazd Žilavec, Armin Omerović, Igor Štamulak i Rok Matek / Foto Jaka VARMUŽ

Aleš Valič, Davor Golubović, Mirsad Tuka, Gorazd Žilavec, Armin Omerović, Igor Štamulak i Rok Matek / Foto Jaka VARMUŽ

Skoro dvije godine trebalo je proći, pa još i smrt autora, da ovaj komad stigne na pozornicu tristo metara od njegove kuće. Premijerno je izveden još 10. lipnja 2016. u Kazalištu Koper, a potom i 12. studenoga iste godine u Kamernom teatru u Sarajevu u režiji intrigantnoga srpskog redatelja Kokana Mladenovića



SPLIT – Bio to posmrtni trijumf superiornog dramatičara, ili tek zakašnjelo pranje zavičajnih savjesti, ali splitska teatarska publika stajaćim se ovacijama u nedjelju navečer poklonila velikoj fotografiji Predraga Lucića, projiciranoj na platnu iznad glavne pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Bio je to ganutljiv, premda ne i katarzičan, finale Lucićeve predstave »Alan Ford: povratak otpisanih«, koja je u nedjelju navečer odigrana u kazališnoj kući Lucićeva grada, prvi put u Lucićevoj zemlji hrvatskoj.


A skoro dvije godine trebalo je proći, pa još i smrt autora, da gorkohumorni komad jezičkog majstora stigne na pozornicu tristo metara od njegove kuće. Premijerno je izveden još 10. lipnja 2016. u Kazalištu Koper, a potom i 12. studenoga iste godine u Kamernom teatru u Sarajevu, kućama koje su koproducirale predstavu u režiji intrigantnoga srpskog redatelja Kokana Mladenovića.


Alan Ford, Bob Rock i Broj Jedan - jezgra TNT-a


Alan Ford, Bob Rock i Broj Jedan – jezgra TNT-a





I pitanje je bi li još i stigla u Hrvatsku, da nije nesretne komemorativne atmosfere, prošarane pozom kolektivnoga pokajništva, koja je, poslije Lucićeve bolesti i smrti, obuzela njegov grad i stanovit dio javnosti. Valja se samo prisjetiti »Judite« na Marulićevim danima, prošle godine uručene bolešću već nagriženome Autoru, kojega je njegov teatar proteklih desetljeća tako uporno zaobilazio. Previsoku je cijenu Lucić morao platiti da bi bio ozbiljnije pripušten u vlastito kazalište; otkada je 1987. studentskom predstavom »Ulične ljubavi« otvorio Splitsko ljeto, u protekla tri desetljeća samo mu je 2013. dopušteno da sroči songove za Brechtovu »Majku Hrabrost«. No sada je, nadajmo se, ipak trajno tu, pa bilo i to »poslije kraja«.


Ispunjeno kazalište


Nakon »Judite« za »Aziza ili svadbu koja je spasila Zapad«, na ovogodišnje Splitsko ljeto doći će Lucićeva adaptacija »Ribarskih svađa« Carla Goldonija, postavljena prošle godine u Istarskome narodnom kazalištu pod naslovom »Barufe« u režiji Vite Taufera. A indikativna je i najava prekjučerašnjega splitskog gostovanja Sarajlija i Koprana: »Izvedbom satirično-glazbene komedije ‘Alan Ford: Povratak otpisanih’ na sceni HNK Split, tri će kazališne kuće odati počast nedavno preminulome Predragu Luciću, uglednom novinaru, piscu, redatelju i dramatičaru, svom autoru i suradniku koji bi dan kasnije slavio svoj 54. rođendan«.


Predstava u visokom ritmu od početka do kraja


Predstava u visokom ritmu od početka do kraja



Počast jest bila: potpuno ispunjeno kazalište (»Prodane su i karte koje se nikad ne prodaju«, kažu splitski kazališni ljudi), s aplauzima tijekom predstave, i dugim, emotivnim stajaćim ovacijama publike kada je, poslije završetka, u prigušenom svjetlu projicirana otmjena crno-bijela fotografija dugokosog meštra, s ansamblom u smjernome pljesku poštovanja na pozornici. Pa ipak hommage bi bio uistinu potpun da je na daske izišao i Lucićev drug, redatelj Kokan Mladenović, da kaže koju o piscu i zajedničkom kazališnom uobličenju. Mladenović nije došao, a njegova asistentica Renata Vidič za naš je list objasnila da ga splitska kuća nije zvala. Dodaje, štoviše, da ansambl predstave gotovo do zadnjeg časa nije znao hoće li predstave uopće biti – tvrdnje koje u HNK-u ne prihvaćaju.


Številko Eno (Aleš Valić) u elementu / Foto Jaka VARMUŽ


Številko Eno (Aleš Valić) u elementu / Foto Jaka VARMUŽ



Tvrde, istina, da predstava jest možda kasno ubačena u program, ali ne iz loših namjera, nego zbog kratkoće vremena. Kada je o redateljevu nedolasku riječ, u kazalištu drže da ga je trebao zvati ansambl, a ne HNK, pa tvrde da skrivenih namjera nije bilo, jer nije uobičajeno da kazalište zove redatelje na gostovanja. A mi ćemo, da okončamo, blagonaklono zaključiti da su ti – sitni? krupni? – propusti posljedica manjka komunikacije, a ne palanačke spačke s desnog krila teatra koje kandidate za voditelja drame odbacuje jer su, brate mili, Srbi.


Moćan tekst


Predstava je brza i dinamična, doslovno rafalna, gusta i zahtjevna, a njezina ljuta satira, zorno ćemo reći, grize oči. Lucić ju je napisao po narudžbi, nakon što se pomučio mijenjajući i pišući iznova, te nakon što je, po tko zna koji put, iznova iščitao kultni talijanski strip, koji je sedamdesetih i osamdesetih, u sjajnome književnom prijevodu Nenada Brixyja, onako prodorno pogodio svu karnevalesknu uzaludnost, gubitničku samoironiju i koruptivnu okrutnost dekadentnoga posttitovskog socijalizma. »Ali čekajte, gospodo«, kao da viče Lucić iz svojega teksta, »pa pogledajte oko sebe: sve vam je to i danas ovdje, samo što je žandarski primitivizam jugoslavenske murje odmijenio meki teror eurounijskoga kapitalističkog nadzora, a ‘neprijatelji naroda’, od ‘izdajnika’ i ‘anarholiberala’, preimenovani u neka imena s mnogo grlenih ‘h’ i ‘al’ na početku…« I tako, reći će Broj Jedan – Številko Eno u slovenskom prijevodu – »Europa, vjerni moj Grunfe, Europa! Staru Europu će odnijeti vrag ako je ne spasi grupa TNT.« Pa song: »Igrajmo danas / Strip da svijet se uvjeri / Pravo zlo da pobijede / Samo pravi luzeri. (…) Igrajmo danas / I te stvarne tipove / Što su ukrali nam svijet, / Al’ još nisu stripove.«


Moćan je tekst, i moćna je gluma u »Alanu Fordu«. Tih desetak tisuća riječi vjerojatno su jedan od vrhunaca zapanjujućega Lucićeva jezičkog genija, onako uvjerljivo demonstriranoga u tri i pol desetljeća svakodnevnog brušenja satire i parodije: Beethovenova »Oda Radosti«, himna Europe, u »obradbi« Lucićeve »europske trojke« postat će »An die Sicherheit« Ludwiga van Betotena, »Ode to Security« Ludwiga van Bet-and-wina, ili »Oda varnosti« Ludvika na Betajnovi: »Sigurnosti, bogomdana / Kćeri evrovizijska, / Iz tvog hrama trešti pjana / Molitva policijska. (…) Sigurnost je naša vjera, / Katekizam kmetova, / Maska svakog licemjera / Spremnog za rat svjetova.« I sve tako. U sedamnaestome prizoru, kad smo se već nagledali naših malih svakodnevnih mržnji i PR-iziranih strahova od Arapa, »savjesni građani savjesno pjevaju« – »Sunetni vijenac«: »Oni će pojesti čovječju ribicu, / Oni će dovesti deve u Lipicu, / Njihova postat će dežela čitava, / Tri burke stavit će na tri vrha Triglava. (…) Dan Kalifata dvaestpetog junija, / Šeička pička Primičeva Julija, / Allahu vjerna, a pjesniku nevjerna – / ‘Sunetni vijenac’ za Fikreta Al-Prešerna.« Tu je pošalicu, doznajemo, mitteleuropska slovenska publika otmjeno ignorirala, a kritika – prešutjela.


Furiozni ritam


Već na pol predstave, dio glumaca bio je u znoju. Sat i dvadeset furioznoga ritma, izmjenjuju se svaki u dvije ili tri uloge. Dominantni Aleš Valič dao je Številko Eno, spretni Gorazd Žilavec fizički tešku ulogu Boba Rocka, Igor Štamulak »lepog a glupog« Alana Forda, Sarajlija Mirsad Tuka Sir Olivera, Grunfa disciplinirani Rok Matek, a slikoviti Davor Golubović dobroga starog polumrtvaca Jeremiju. Debelog šefa dao je Armin Oremović, znan iz Sviličićeva »Armina«, morbidnu Baby Kate Anđela Kusić, Beppu Joseph izražajna Elma Juković, pripovjedača je čitao sarajevski Aleksandar Seksan. Lavina teksta i glume prekrila je popartističku scenografiju Milana Percana i doslovnu kostimografiju Tatjane Radišić, a svakako valja istaknuti sjajnu kabaretsku glazbu Irene Popović, prirodno stopljenu s Lucićevim songovima, te izvanredan slovenski prijevod Nebojše Popa Tasića.


Sve što se danas u Europi i bivšoj Jugoslaviji štuje – svi noževi, sve žice, sve granice – sve je u predstavi tu, ali smješteno gdje mu je i mjesto, pred strašni sud moćne i bespoštedne, a uvijek inteligentne, elegantne umjetničke satire. Svojim Alanom Fordom, Predrag Lucić naučio nas je još nečemu: da ovaj kontinent sve više nalikuje cvjećarnici u »zabačenome zakutku napuštene stanice metroa«. Svijet, dakle, tavori u epizodama »legendarne Grupe TNT« – a nema više pisca da ga ispiše.