Premijera u Kerempuhu

O unutarnjem rastrojstvu i vojnom ustrojstvu: Gledali smo “Pukovnika pticu”

Nataša Govedić

Foto I. POSAVEC

Foto I. POSAVEC

Predstava plijeni bogatim, hrabrim, originalnim glumačkim osobnostima. Vinko Brešan ne želi ući u tamnu stranu ludila, ali ne ulazi ni u njegovu radikalnu satirizaciju



ZAGREB – Glumački se Dražen Čuček u Kerempuhovoj predstavi »Pukovnik ptica« redatelja Vinka Brešana nalazi u vrlo mutnom žanrovskom prostoru. Prema dramskom predlošku bugarskog dramatičara Hriste Bojčeva, čvrsti »ustroj« Čučekova lika – pukovnika Festisova – mora maloj grupi mentalnih bolesnika pokloniti zvijezdu vodilju, strukturu, ideal, organizaciju.


Čini se da dramatičar smatra kako su mentalni bolesnici zarobljeni u kaosu kojim je vrlo lako upravljati i koji vapi za »boljom upravom«, zbog toga im kao iskupljenje priredivši militarističko shvaćanje reda. Time na sceni dobivamo klimavu, ali vrlo entuzijastičnu vojnu postrojbu, s luđakom/pukovnikom na čelu.


Mitokan ili mitski Balkan


Čak i ako pristanemo na ovo ekstremno konzervativno shvaćanje mentalne bolesti (tipično za američko dvadeseto stoljeće u kojem se neprilagođene i senzibilne slalo u vojsku da nauče »što je struktura i odgovornost«), veliko je pitanje u kakvom su emocionalnom stanju likovi ovog komada.




Jesu li to samo dragi i nesretni ljudi kojima su dijagnoze zalijepili jer bližnji nisu znali što bi s njima? Ili je pred nama ekipa sitnih lopova koji umjesto u zatvoru, vegetiraju u umobolnici?


Ako su zbilja na sceni likovi u dubokom emocionalnom poremećaju, teško da bi ih se tako lako mobiliziralno za bilo kakvu zajedničku akciju, a kamoli vojnu »vježbu«. Dalje: žive li oni zbilja u Bugarskoj dramatičara Hriste Bojčeva?


Jer Bugarska sasvim izvjesno nije takva zabit da bolnice okružuje jedino beskonačna šuma iz koje nikada ne dolazi nijedno lice, osim onih koji se već nalaze u »začaranom zamku« umobolnice. Nalaze li se, dakle, likovi Bojčeva u Nigdini nekog namjerno (pre)općenitog, mitskog Balkana – i to nakon ratova devedesetih godina?


Jasno je da su na teritoriju države koja graniči sa Srbijom, koju tekst eksplicitno spominje. K tome, gdje god bila ta neodređena država, ona prima humanitarnu pomoć, što je politički u euroazijskom 21. stoljeću vodi prema Ukrajini i Čečeniji, a ne zemljama aktualnog balkanskog bloka.


Prekinuta veza s pučkim tradicijama


Dramaturginja Željka Udovičić Pleština ne samo da nije riješila problem simboličkog i stvarnog lociranja ove predstave, nego je, čini se, potpuno previdjela izravne poveznice drame Bojčeva sa sličnoimenim i sličnosadržajnim Aristofanovim »Pticama«, u kojima likovi također nastoje osnovati svoju ptičju državu, baš kao i u »Pukovniku ptici«.


Da je ekipa predstave razmislila o Aristofanu i njegovoj scenskoj metodi, otvorile bi se i brojne burleskne i nadrealne mogućnosti igranja ovog komada, smještenog u samo srce europskih pučkih komediografskih tradicija.


Dramaturginja Udovičić Pleština ignorirala je i činjenicu da su likovi namjerno napisani na tragu komedije dell’arte: Il Capitano bio bi otpušteni vojnik Fetisov, Brighella ili simpatični lopov kojemu je samo prividno najvažniji novac, Kiro.


Sluga s glumačkim ambicijama ovdje postaje Hačo, a »mala golubica« ili jedini ženski lik komedije dell’arte svakako je Columbina, ovdje: Pepa. Tu je čak i lik Doktora, još jednog stalnog karaktera komedije dell’arte (ne kao učenog hipohondra iz Bologne, nego kao bolničkog liječnika), a susrećemo i lik demonski zaigranog Harlekina koji je kod Bojčeva postao romski Daud.


No vezu s Aristofanom, kao ni s komedijom dell’arte, kao vrlo jakim plotunima narodskog prdeža na račun bolesti i zdravlja, ne uvažavaju ni dramaturginja, ni redatelj Brešan.


I u tome zbilja jest kazališni manjak ove predstave: ona ne vidi dalje od samog teksta, što znači da ne uočava nelogičnosti i nedomišljenosti istog tog dramskog predloška, baš kao što ne percipira ni ritualno-pučku-uličnu tradiciju na koju se Bojčev naslanja. Iz koje lutajuća povorka luđaka nesumnjivo izvire.


Ni izvrsna glumačka ekipa, predvođena Vilijem Matulom kao čas očajno nemoćnim, čas neumjereno srdačnim romskim Daudom, ne može nadomjestiti ispražnjeno mjesto pučkog karnevala.


Nešto slično se dogodilo i redatelju Hrvoju Korbaru u Teatru &TD, gdje se pokušaj igranja teatra apsurda nedavno realizirao kroz sjajne glumačke minijature »Ćelave pjevačice«, ali bez poveznice bilo s konkretnim povijesnim kontekstom, bilo s hrabrijim ulaskom u vladavinu svjesnog nadrealizma.


Vinko Brešan je u »Pukovniku ptici« redateljski u sličnoj poziciji: definitivno ne želi ući u tamnu stranu ludila, ali ne ulazi ni u njegovu radikalnu satirizaciju.


Svi glumci pritom rade svoj posao sa strašću i velikim unutarnjim angažmanom. Od početnog ritma nogu koje stupaju svaka u svom smjeru do završnog zajedničkog koraka u vrsti, glumci rade punom parom.


Dražen Čuček korača scenom sa zvijezdama u očima kao nepokolebljivo ozbiljni Fetisov. Čuček igra Fetisova manje kao vojnika, a mnogo više kao vizionara nekog višeg reda (možda čak i religioznog), što predstavi daje potrebnu vertikalu.


Borko Perić ovdje je uvjerljivo izgubljeni ovisnik i duhom odsutni Doktor. Vilim Matula nosi predstavu kao burleskno pretjerani, ali i beskrajno dobrostivi Daud, najpotresniji u sceni pisanja pisma svojoj napuštenoj djeci. Nikša Butijer je Hačo u skromnoj potrazi za neskromnim Rikardom Trećim. Marko Makovičić opet je humorni majstor čitava uprizorenja i kleptoman Kiro.


Vedran Mlikota pojavljuje se kao Matej s vrlo doslovnim kompleksom manje vrijednosti. Kompozitor i muzičar ove predstave (inače naravno i dramatičar i pisac) Mate Matišić zajedno je s glumcima na sceni kao jedan od njih, sviranjem zaneseni, nadasve uvjerljivi pacijent Jordan. Branka Trlin prostodušna je Pepa, jednako oduševljena i Isusom i vojničkim autoritetom.


Istodobno, glumci su toliko izmješteni iz stvarnog konteksta, baš kao i iz mogućih pojačano fantastičnih okvira izvedbe, da predstava ostaje u čudnom zrakopraznom prostoru, s gomilom simpatičih i dojmljivih glumačkih ostvarenja, kojima sustavno nedostaje stabilan žanrovski okvir. Ili još bolje: nedostaje im jasno realizirana kazališna igra s mnogim žanrovskim okvirima.


Jedino Čučekov Festisov daje naslutiti da ludilo ima i katatoničnu dimenziju, lišenu svake komunikacije, kao i psihotičnu uvjerenost u vlastitu misiju. Ostatak ansambla dječje uživa u »glumljenju vojnika«.


Gluma ludila i ludilo glume


Bi li grupa luđaka mogla zadržati takav entuzijazam samo zato što joj je netko odjenuo vojne uniforme? Ili bi zajednički san »ujedinjene grupe« nekog sanatorija mogao potrajati točno sat i pol vremena, koliko traje i Brešanova predstava?


Čudim se da nitko sebi i drugima nije postavio ova pitanja oko »Pukovnika ptice«. Pokušaj da se lutanje likova šumom uprizori uz pomoć scenske mašine za maglu također je samo još jedan signal da autorski tim ove predstave nema jasnu predodžbu kojem žanru sve skupa pripada, ni što je širi krajolik koji se otvara iz prizora u prizor.


I scenografija Dragutina Broza izrazito je stereotipna: par željeznih kreveta, polukružni zastor u obliku dugačkih resa. Isto vrijedi za i kostimografska rješenja Marite Ćopo: nešto starih bijelih bolničkih odijela za obuzdavanje bolesnika, nešto ofucane odjeće.


S druge stane, gola glumačka igra postavlja dobra pitanja o tome je li ludilo samo jedna vrsta glume (pretvaranja da ne razumijemo zajednička pravila igre i stvaranja osobnih kraljevstava po vlastitim potrebama) i je li gluma najzdraviji oblik terapijskog ludila?


Glumci na ova pitanja daju različite odgovore, ali neodoljivo je šarmantno što su postojano na strani ludila, a ne na strani normalnosti.


To je ujedno i zalog budućnosti ove predstave: ona plijeni bogatim, hrabrim, originalnim glumačkim osobnostima. Od Erazmove »Pohvale ludosti« iz 1511. godine znamo da nam je ludost veća saveznica od normalnosti, ali važno je tu istinu potvrditi i kazališnim sredstvima. Kerempuhovim glumcima to polazi za rukom.