Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 22° 22° 1
21. kolovoza 2019.
Dvije premijere

O robotima, ljudima i lutkama: Uz predstave "Praznine" i "Tri X i ja"

Foto: HNK ZAGREB
Foto: HNK ZAGREB
Autor:
Objavljeno: 28. svibanj 2019. u 20:29 2019-05-28T20:29:27+02:00

Nema bitne razlike između HNK-ovih »Praznina« i ZeKaeM-ove predstave »Tri X i ja«. U oba slučaja na sceni je vrlo jednostavna teza, koju prati prilično simplificiran glumački odgovor na temu

ZAGREB - Odluka da dramski tekst kreće iz glumca ili da su glumci njegovi autori može imati vrlo različito autorsko ishodište. Primjerice, u slučaju Ane Marije Žužul i njenog najnovijeg producentskog projekta »Praznine« u zagrebačkom HNK-u, riječ je o glumačkoj osobnosti koju javnost prethodno pamti po recentnim intervjuima u kojima Žužul ističe da voli »sve sjajno i šljokičasto«, a ne po karakternim rolama ili bilo kakvoj vrsti javnog profiliranja nevezanog za izgled i modu.

U suradnji s dramaturginjom Kristinom Kegljen i redateljicom Moranom Novosel, kao i glumicama Anom Vučak Veljača i Dubravkom Lelas, Žužul nastoji promijeniti svoj imidž i obratiti nam se predstavom o »prazninama« poslovnog života. Scenografski je riječ o izrazito otuđenom prostoru korporativnog dizajna (svijetle površine podova i okruglih stolova, cvijeće u golemoj prozirnoj vazi, uske i visoke čaše za šampanjac, videozidovi), s pjenušcem i čokoladicama posluženima publici u tonskoj dvorani kazališta, dakle i sam je prostor jaki scenski subjekt (scenograf i kostimograf: Mario Miše).

Izgled i dalje glavni adut

Iako glumice okupljene u »Prazninama« deklarativno komuniciraju nezadovoljstvo time što žive »uslužne« profesije promotorica i korporativnih gejši, ipak sve tri čvrsto ostaju u klišejima »uspješne dekorativne reprezentacije« i svega dva dopuštena tipa karijere: jedna ženi daje mogućnost da bude savršena izložbena lutka, a druga da bude uzorna supruga.

Obje varijante podrazumijevaju poslušnost stereotipu. Jest da se junakinje ovog spektakla malo bune protiv ograničenja socijalnih uloga, dakle ima tu koprcanja na podu, povika i ljutitih grimasa (čak i jedno filmsko utapanje mobitela u sudoperu), ali ideal je ipak formuliran kao »jahta s prijateljima«, čitanje na luksuznoj ležaljci i perspektiva zajedničkog skijanja na vodi.

Drugim riječima, maksimalan otpor junakinja sastoji se od vizija luksuznog turizma, a ne u sposobnosti da strgnu sa sebe maske vječito dotjeranih lutkica i postanu »nešto drugo«, nešto manje marionetsko, što je Ibsen u »Lutkinoj kući« još davne 1879. smatrao prvim zadatkom ženskog samopoštovanja (o feminizmu nećemo ni govoriti, jer ga ovdje nema ni u tragovima). Čini se da su te dotjerane maske (posebno Ana Marija Žužul ima potpuno »smrznuto« i zatvoreno lice, dakle pravu suprotnost glumačkoj ranjivosti) i prateće štikle na staklenu petu ono najstabilnije što su protagonistice izgradile, odnosno ono na što se najčvršće oslanjaju.

Videorad Bojana Gagića jedini nastoji junakinjama pokloniti neku dimenziju »osobnog iskaza«, ulaska u unutarnji svijet, no tekst koji glumice izgovaraju toliko je rudimentarno dramski da stječemo dojam da je na njemu u najmanju ruku trebalo mnogo ozbiljnije raditi. Jer svaka junakinja ima neki »obiteljski« problem koji je ponovno predstavlja kao osobu izrazito uskih vrijednosti, obrazovanja, interesa. Svaka njeguje svoju sitnu razmaženost koja se prikazuje kao pravo postignuće. Dok glumice obilaze stolove za kojima sjedi publika, čujemo da im se gadi posao posluživanja i zabavljanja korporativne klijentele, ali sve na kraju ostaju u svojim službenim uniformama i zabavljačkim zadacima.

Potencijal prevrata donosi tek konfrontacija sugestivne Ane Vučak Veljača s pogledima u publici, ali i tu se moglo otići dalje. Jer premda se može činiti da ima određene hrabrosti u izboru teme ove predstave (osjećaj praznine koji stvara takav pristup životu), način na koji je tema obrađena ostaje previše zatvoren - i intimnim iskustvima i mogućnosti filozofskog sagledavanja korporativne depresije. Nije obavljen pomak od vanjskog prema unutarnjem, što je inače glavna razlika između marketinške priredbe i kazališta. Glazba Vida Hribara također čuva »ljušturu« korporativnog eventa, zbog čega se finalno postavlja pitanje je li svrha predstave bila dovesti u pitanje pseudoteatralnost marketinga ili ga samo ponoviti s maskom gađenja na licu.

PLASTIČNE ČAŠE

prava kritika plastičnosti trebala se dogoditi u načinu na koji se radilo s glumcima, a ne samo alegorijskim rekvizitom

Gejming na način mučenja

I u predstavi autora Filipa Nole te redateljice Arije Rizvić (ponovno u suradnji s Filipom Nolom kao koredateljem), naslovljenoj »Tri X i ja« u Zagrebačkom kazalištu mladih, uprizorena je korporativna pozornica. Ovdje: intervjui za vrhunski plaćen posao. Nema toga što vas na takvom »intervjuu« poslodavac neće pitati (primjer: kad ste postali seksualno aktivni), nema toga što vi nećete pristati učiniti, tvrdi dramski predložak. U doba emocionalnog kapitalizma doista se zapošljava naš emocionalni kapital i naša sposobnost »hranjenja« tuđim i vlastitim emocijama. Kvalitetna glumačka ekipa u sastavu Petre Svrtan, Anđele Ramljak, Paška Vukasovića i Matea Videka odrađuje svoje uloge predano i uvjerljivo, ali nema nikakvog pomaka ni prema humorizaciji čitave scene mučenja poslovnih kandidata, a ni prema užasu istog tog ponižavajućeg procesa selekcije. Predstava ostaje naivno zaglavljena između dramskog i komičkog, klizeći po površini situacija, ponovno s jako puno kapitaliziranja obnaženih tijela glumica (ne i glumaca), odnosno s gotovo šovinističkim stavom da se seksploatacija može igrati bez ikakve kritike.

Suradnica za pokret Dina Ekštajn pokušava pomaknuti izvedbu prema »fragmentima« ljudskih tijela, čijim se prikazivanjem bavi pornografija, ali i ta namjera ostaje vrlo površno realizirana. Redateljska ideja nazire se u završnoj sceni kad scenu odjednom preplavljuje velika količina plastičnih čaša, ali prava kritika plastičnosti trebala se dogoditi u načinu na koji se radilo s glumcima, a ne samo jednim alegorijskim rekvizitom. Govoreći upravo o redateljskim dometima, nema bitne razlike između HNK-ovih »Praznina« i ZeKaeM-ove predstave »Tri X i ja«. U oba slučaja na sceni je vrlo jednostavna teza, koju prati prilično simplificiran glumački odgovor na temu. I popratni materijali uz predstavu vrlo su oskudni – stječe se dojam da se premalo čitalo, pisalo i općenito mislilo o ljudima kao robotima i lutkama.

Vjerujem da je istraživački fokus u obje predstave itekako opravdan, ali trebalo je kopati dublje, filozofski zaoštriti argumentaciju, istražiti i humorne i tragičke aspekte zadanih likova. Posebno s obzirom da je riječ o predstavama koje su nastale u gotovo idealnim financijskim uvjetima velikih repertoarnih kuća, bilo je prilike za mnogo posvećeniji umjetnički rad.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka