RIJEKA – U Gradskom kazalištu lutaka Rijeka danas u 18 sati bit će praizveden tekst »Flekavac« suvremene hrvatske dramatičarke i kazališne redateljice Nine Mitrović. Riječ je o prvom tekstu ove autorice za djecu koji će biti izveden. Publika u Rijeci pamti Ninu Mitrović po predstavama »Komšiluk naglavačke« (HNK Ivana pl. Zajca, režija: Saša Anočić, 2003.) i »Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti« (HNK Ivana pl. Zajca, režija: Dario Harjaček, 2006.).

Izvedeni su i njeni komadi »Kad se mi mrtvi pokoljemo«, »Javier«, »Familija u prahu i drugi, a publika riječkog Međunarodnog festivala malih scena gledala je »Kako život i »Susret«. Uoči premijere »Flekavca« razgovaramo s Ninom Mitrović.

Odrastanje i prijateljstvo

Kako je nastao tekst »Flekavac«? Je li napisan prema narudžbi riječkog Gradskog kazališta lutaka ili je pisan neovisno o tome?

– Komad je nastao neplanirano, iako radim i po narudžbi, ali to su onda obično adaptacije postojećih priča. Ovdje je riječ o slučaju, inspiracija je došla iz moje familije, shvatila sam da imam dio lika, Letećeg Milivoja koji lebdi na oblacima i da se tu krije priča. Nekoliko godina kasnije nastao je i sam komad. Treba vrijeme da ideje sjednu na svoje.

Tko se krije iza imena Flekavac i što je tema komada?

– Flekavac je klinac kojeg zanima samo zabava, ne radi po kući, ne uči, nikoga ne sluša. Kroz priču nauči što je odgovornost, ali i vrijednost davanja. Tako da su teme odrastanje i prijateljstvo.

Do sad ste uglavnom pisali dramske tekstove za odraslu publiku. Da li vam pisanje za djecu i mlade predstavlja drugačiju vrstu izazova? (Pretpostavljam, ipak, da je »Flekavac« namijenjen i »odraslima«)

– Naravno, svaki je tekst izazov i svaki ima svoje prepreke. Kad pišete za djecu, morate i sami biti dijete. Nije se lako vratiti u tu poziciju. Ali čim pišete kao odrasla osoba, rečenice ne funkcioniraju. Fali im života, spontanosti. Naravno da ste paralelno i odrasla osoba, pisac ste, ali bez tog dječjeg pogleda na svijet nema mašte iz koje kreću priče za najmlađe.

Magija kazališta

Kakav je vaš odnos općenito prema lutkarstvu?

– Nemam ga. Imam odnos prema kazalištu, vrlo osoban, bilo ono za djecu ili odrasle, bilo igrano ili lutkarsko. Puno tražim, ali to je zato što se u ovaj posao i cijela dajem. Zato ga ne doživljavam sasvim kao posao. To je nešto što jednostavno morate raditi, nešto u vama vas tjera da opet iznova sjednete pred prazan papir i stvorite novi svijet od nule. A to je poseban osjećaj. Usporediv tek s nekoliko stvari u životu koje su vrlo intimne pa ću ih preskočiti.

Kako današnjoj djeci i mladima, koji su okrenuti suvremenim tehnologijama, približiti kazalište? Gubi li ono pomalo utrku s medijima kao što su televizija, film, internet, mobiteli…?

– Možda se čini da gubi, ali ne može niti jedan od navedenih medija zamijeniti živog čovjeka na sceni. Predstava se dešava sada, tu, pred nama i kao takva je najbliža stvarnosti. Ona je neponovljiva. A energija koja ide sa scene u publiku i vraća se opet izvođačima je ono što cijeloj stvari daje magiju i zato će se djeca, a i odrasli, uvijek vraćati u kazalište.

Ekipa predstave

Redateljica: Renata Carola Gatica

Uloge:

Flekavac – David Petrović