Old Vic i Coliseum

Nevjerojatna energija velike Glende Jackson: Impresije iz prosinačke šetnje londonskim kazalištima

Svjetlana Hribar



Što vam je donijelo više zadovoljstva – gluma ili bavljenje politikom? – pitao je novinar londonskog Guardiana glumicu Glendu Jackson, koja je u studenom i prosincu prošle godine bila neosporno najveća zvijezda londonskih kazališta. Osamdesetogodišnja glumica, naime, vratila se na kazališne daske nakon 23 godine političke aktivnosti, i to ne bilo kojom ulogom, već kao Kralj Lear, na daskama najpoznatijeg londonskog kazališta Old Vic!


Sama činjenica da se Glenda Jackson (dobitnica Oscara iz vremena u kojima još nitko nije bio čuo za Judi Dench) vraća glumi nakon četvrt stoljeća, bila bi atraktivna za ljubitelje dramske umjetnosti. A to da zaigra Shakespeareovog Leara, izazvalo je nevjericu i goooolemo zanimanje publike. Ulaznice su planule gotovo u trenutku kad su puštene u prodaju i samo je puka sreća odlučivala o sretnicima koji će ih se naknadno dokopati tokom više od mjesec dana koliko je ova predstava svakodnevno igrala u Old Vicu!


Bila sam među gledateljima jedne popodnevne predstave (koje srijedom i subotom počinju u 13 sati), zahvaljujući upornosti moje nekadašnje kolegice – novinarke i urednice u Novome listu Milke Šćulac, koja već 15 godina živi i radi u Londonu. Milka je uspjela nabaviti dvije ulaznice i mi smo se našle na predstavi koja je – odmah je bilo jasno – bila spektakl godine u Londonu!


Kao da nije ni otišla




Glenda Jackson je osobno odlučila okušati se u muškoj roli, što je osim povratka profesiji – unatoč kondiciji stečenoj u politici – bio i veliki fizički zadatak. Prije nego su počele probe za »Leara«, ona je pojačavala formu svakodnevnim hodanjem i plivanjem, a pušenje je smanjila na desetak cigareta dnevno, što je za nju bio i najteži zadatak. Poznata po svojoj eruptivnoj naravi – kažu da psuje k’o kočijaš i da je svojeglava k’o mazga – i ova je odluka dokaz čvrsta karaktera, sposobnog na sve! Samo ona je mogla – na vrhuncu holivudske slave, ovjenčana Oscarima – ostaviti sve da bi postala članica britanskog parlamenta, ali se i na pragu devetog desetljeća života vratiti na scenu ulogom u kojoj je bilo vrlo malo uspješnih i među velikim glumcima!


Na novinarsko pitanje s početka teksta nije odgovorila, tvrdeći da se radi o potpuno različitim stvarima, od kojih joj je svaka donijela određeno zadovoljstvo, a na pitanje zašto se odlučila vratiti kazalištu upravo ulogom Leara, sliježući ramenima konstatirala je kako ne može tvrditi radi li se o njenoj aroganciji ili ludilu. Ali u nastavku odmah kaže: »Zanimljivo je to što sam se osjećala kao da nikad nisam ni otišla iz kazališta!«I zaista! Od prvog trenutka kad energično i užurbano ulazi na pozornicu želeći se riješiti tereta vođenja svog kraljevstva – povjerovala sam da je Lear! I u daljnjim scenama ona je bila jednako uvjerljiva, njen glas je mijenjao raspoloženja, svaka riječ u rečenici imala je svoju logiku i pravu boju, a dikcijom je nadmašila ne samo sve u predstavi, već ostavila ne mene utisak koji ću pamtiti doživotno. Ono što sam vidjela čak i kod velikih glumaca – da im u trenucima predavanja roli istječe snaga i da u završnom monologu nemaju daha za potresni finale (a gledala sam, baš u Old Vicu, i Erica Portera kao Leara, osamdesetih godina!) – nije se dogodilo velikoj Glendi Jackson. Nad mrtvom Cordeliom ona je izgovorila onaj ključni monolog bolno, kako ga samo majka može izreći i ja sam osjetila da jedino žena može biti Lear koji će istinski doći do naše duše…

A te iste večeri, dok smo Milka Šćulac Sennett i ja večerale u restoranu Tate Modern na vrhu nove zgrade s pogledom na Temzu, Millenium i Tower Bridge, osamdesetogodišnja Glenda Jackson pripremala se za drugu izvedbu Leara toga dana. S početkom u 20 sati, svake večeri osim nedjeljom (uz dvije predstave srijedom i subotom), ona je igrala Leara pet tjedana u kontinuitetu. Mediji kažu da se predstava seli na Broadway. Naravno, ako pristane Glenda Jackson. A nekako mi se čini da je njezin pristanak vrlo blizu – vidim ga u izjavi na pitanje je li joj nedostajala gluma, dok se bavila politikom:


– Gluma ne, ali nedostajali su mi ljudi. Nedostajao mi je humor, nedostajala mi je velikodušnost kolega i ono neko zajedništvo tako karakteristično za ljude u kazalištu… Zato sam sretna s ovom predstavom. I nema nijedne druge role koja bi me zanimala – kazala je glumica, koja je u više navrata priznala da ju je u politiku otjerala Margaret Thatcher: »Bila sam spremna učiniti sve da pomognem smjeni njene vlade – nisam mogla podnijeti što je radila ovoj zemlji!«


»Giselle« Akrama Khana


Moj ovogodišnji odlazak u London bio je centriran oko jedne baletne predstave koja se očekivala s velikim zanimanjem. Bila je to nova koreografija »Giselle« koje se prihvatio Akram Khan, radeći s Engleskim nacionalnim baletom. Ravnateljica ENB-a Tamara Rojo, odabrala je Khana želeći klasičnoj predstavi koja je bila više puta na repertoaru ove kuće i ansambla – dati novo uprizorenje. Činilo joj se da verziju Mariusa Petipe, na glazbu Adolphea Adama, ne samo poznaje svaki plesač ozbiljne baletne kompanije, već i svaki ljubitelj baletne umjetnosti, pa bi nova, suvremena verzija, bila atraktivna svima.


Što se publike tiče – bio je to pun pogodak! Predstava je najprije putovala po većim gradovima Engleske, a onda stigla u London gdje je tijekom četiri dana izvedeno šest potpuno rasprodanih predstava! U gledalištu je bilo mnogo mladog svijeta, ali oduševljenje su jednako dijelili i stariji. Osobno mislim da predstava ima svoje jake trenutke, ali me kao cjelina – nije oduševila. U prvom redu, nisam našla razlog zbog kojeg bi se sadržaj transponirao u drugo vrijeme. Giselle je (u originalu iz 19. stoljeća) seoska djevojka koja se zaljubi u (prerušenog) princa. Staleške razlike prepreka su njihovoj ljubavi i to nije teško uprizoriti pokretom.

»Giselle« Akrama Khana počinje ansambl scenom u kojoj radnici (u polumraku) guraju golemi zid. Bez čitanja sadržaja, publika ne razumije da se radi o migrantima, a nema ni vidljiva razloga koji onemogućava ljubav Giselle i Albrechta. No, Khan sve nadoknađuje slikovitom koreografijom kojoj se ansambl i solisti potpuno predaju: to je niz prekrasnih slika, vrlo uigranog plesnog korpusa i odličnih solista.


Scenografija, kostimi i svjetlo posebna su atrakcija ove predstave, ali ono što joj kronično nedostaje – to je glazba koja je, najblaže rečeno – dosadna. Autor tvrdi da se oslanjao na citate muzike Adolphea Adama, što se prepoznaje u ansambl sceni plesa u prvom činu i to je možda muzički i najbolji trenutak. Sve ostalo je isprazan pokušaj stvaranja efekta elektronskom glazbom, stalno ponavljanje bez uzleta… Šteta, jer predstava je vizualno atraktivna, plesno vrlo zahtjevna, ali glazba je doista karika koja nedostaje…


No, publika je ispratila izvedbu dugim aplauzom i oduševljenim klicanjem, pa su odmah najavljene nove reprize u ovoj godini. A to znači da ansambl ENB-a ima razloga za opstanak. Što nije slučaj s Engleskom nacionalnom operom, koja zatvara vrata Coliseuma za svoj repertoar od ožujka do rujna te iznajmljuje čitavu zgradu tuđim produkcijama.


Marvellous Miller


Žal za vremenom u kojem je Engleska nacionalna opera bila ne samo uz bok Kraljevskoj operi u Covent Gardenu, već su njene produkcije – zbog atraktivnog umjetničkog pogleda na glazbeno-scensku umjetnost i izvrsnih izvedaba – bile pozivane na gostovanja širom svijeta, osjeća se u svakoj pauzi među vjernom publikom ove kuće. Ali kriza koja uvijek najprije pogađa umjetnost odvraćajući sponzore od ulaganja, nepremostiva je, a sve ono što je ENO činilo originalnom i atraktivnom kućom, sada je preskupo i nedostižno…


Dašak tog izvrsnog razdoblja ogledao se u večeri pod naslovom »Marvellous Miller«, a radilo se o susretu s redateljem Jonathanom Millerom, koji je u Coliseumu napravio svoje najbolje operne režije. Kroz scenska uprizorenja njegovih legendarnih predstava – »Mikado«, »Don Giovanni«, »Ljubavni napitak« i »Rigoletto« (u okružju njujorške mafije, s kojom je predstavom Miller postao planetarno poznat) – prisjetili smo se ne tako davnog vremena koje je ipak prošlost, a film s intervjuom, snimljen u domu Jonathana Millera, bio je posebna poslastica. Miller je po zanimanju bio liječnik – završio je medicinu u Cambridgeu i počeo stažirati u Londonu – ali unatoč očekivanjima struke, nije odolio izazovu kazališta. Njegova režija »Beyond the Fringe« ne samo što je osvojila Edinburgh 1960. godine, već je još dvije sezone nastavila igrati u Londonu, a onda je prenesena na Broadway! Ni tada Miller još nije odustajao od medicine, paralelno surađujući u znanstvenom programu BBC-a. Sredinom šezdesetih već je naveliko režirao i na Broadwayu, ali i u najpoznatijim dramskim kazalištima Londona. Dobitnik je najvećih nagrada za svoje produkcije u Old Vicu, National Theatreu, Laurence Olivier ga je osobno tražio da režira »Mletačkog trgovca« u kojem je igrao Shylocka, nagrađivan je i njegov ruski ciklus drama, ali za karijeru opernog redatelja presudan je bio poziv lorda Harewooda, krajem sedamdesetih. Od prve predstave u ENO bio je ne samo zvijezda Coliseuma i produkcija Engleske nacionalne opere, već je režirao u njujorškom Metu, u La Scali, u Berlinu, Zurichu, Tokiju, na svim velikim festivalim diljem svijeta. Crtice iz života čuli smo od Jonathana Millera iz prve ruke s velikog ekrana, a pravo oduševljenje prepunog gledališta izazvala je njegova pojava u završnoj sceni »Mikada«. Svoju sad već legendarnu, crno-bijelu predstavu Miller je smjestio u tridesete godine i vrijeme charleston mode, brišući sve naznake Japana koje su tradicionalno opterećivale najpopularniju operetu Gilberta i Sullivana. Tijekom posljednjih tridesetak godina njegov je »Mikado« postao zaštitni znak Engleske nacionalne opere i gotovo da nema ljubitelja kazališta koji ga nije vidio barem nekoliko puta. Elegantan, kakav je uvijek bio, sad već služeći se štapom, Jonathan Miller izišao je s ansamblom na pozornicu i sjeo uz bijelu fontanu, šeretski promatrajući izvođače. Na poklonu im se nije pridružio, ali se zato Mikado pridružio njemu sjedajući na rub fontane. Tako su se zagrljeni klanjali dok se nije spustio zastor…

Iako ovo sigurno nije bila najuzbudljivija predstava koju sam vidjela prošle godine u Londonu, za mene je imala posebno značenje: vratila me u osamdesete, vrijeme kada sam u Coliseumu svake godine gledala Millerove režije, a ponekad imala i sreću prisustvovati njegovim probama. Što je bilo najljepše iskustvo mog kazališnog života.