Foto N. Reberšak
Legendarna beogradska glumica Neda Arnerić, nositeljica brojnih filmskih i kazališnih uloga od kojih su posebno zapažene one u filmovima »Ko to tamo peva«, »Ispravi se Delfina«, »Večernja zvona«, »Haloa, praznik kurvi« posljednja je dva mjeseca u Zagrebu pripremala predstavu »Živjet ćemo bolje« koju je prema istoimenom romanu Maje Hrgović na sceni Zagrebačkog kazališta mladih postavila redateljica Senka Bulić. Neda Arnerić u toj oporoj priči o disfunkcionalnoj suvremenoj dalmatinskoj obitelji glumi Babu i taj atipičan i slojevit lik na sceni utjelovljuje moćno i sugestivno.
O ovoj ulozi, kao i o njenim brojnim drugim rolama, kako na filmu, tako i u teatru, razgovarali smo s poznatom glumicom koju, priznaje, iznenađuje što je ljudi na ulicama lica Zagreba prepoznaju i zaustavljaju. Ako uzmemo u obzir četrdesetak kazališnih i dvostruko više filmskih uloga u gotovo pedeset godina njezine glumačke karijere, kao i status zvijezde jugoslavenske kinematografije – popularnost Nede Arnerić na ovim prostorima uopće ne iznenađuje.
Kazališno razigravanje
– Ovo je prvi put da radim ovakvu vrstu kazališne predstave koja se ne može svesti ni pod jedan teatarski žanr. Predstava je poput kaotičnog snoviđenja jedne obitelji u kojem se reflektiraju svi teatarski žanrovi. U početku priprema bilo mi je teško jer nisam shvaćala zašto mi je dodijeljena uloga Babe, ali izdržala sam te muke jer sam htjela shvatiti što je to Senka Bulić zamislila sa mnom. I konačno mi je to redateljica i uspjela objasniti.
Naime, dok sam čitala roman zamišljala sam u toj ulozi neku puno stariju glumicu, staricu koja se jedva kreće, ali Senka nije htjela takvu prvoloptašku podjelu. Ona htjela nešto drugačije. Mučile smo se dugo, ali onda smo to i dobile. Naša Baba je šašava, ali lucidna i nije nimalo dementna i nesvjesna svoje i obiteljske situacije. Naprotiv. Ona je na neki načina kontrolor cijele familije, viri ispod oka i ulijeće na obiteljsku scenu kada se nešto treba razmrdati i promijeniti.
Kako su protekle probe i rad s ansamblom ZKM-a?
– Glumci su svi redom sjajni. Zaista sam oduševljena kako su me primili. A što se proba tiče, kao što sam rekla, bile su jako naporne. I fizički, iako ja nemam nikakvu plesnu numeru. Planirali smo i to, ali smo odustali zbog mog problema s kralježnicom. Senka je vrlo zahtjevna redateljica i točno zna što želi dobiti od glumca i ne pušta te na miru dok to ne dobije. Bilo je naporno, ali vrijedilo je.
Kako je došlo do suradnje sa Senkom Bulić?
– Sasvim slučajno – Senka me je gledala samo u filmovima, čak me nikad nije ni vidjela u teatru. Nazvala me je i jednostavno mi ponudila ulogu. Rekla sam joj da uzima mačku u vreći, ali ona me je odlučno demantirala. Kazala je da vrlo dobro zna koga uzima i zašto. Htjela je, rekoh već, potpuno drugačiju Babu od one koju publika očekuje.
Kako ste vi doživjeli Babu čitajući roman »Živjet ćemo bolje« i kako Vas se on dojmio?
– Naslućivala sam odmah čitajući roman da to neće biti lak zadatak. Već je po strukturi roman neobičan i na neki način izvan svih žanrova, pa me jako me zanimalo kako će to Senka pretočiti u dramsku predstavu. Učinila je to u suradnji s dramaturginjom Vesnom Đikanović vrlo vješto i efektno. Roman mi je jako dopao, no on je poslužio samo kao predložak za maštanje i kazališno razigravanje, a to je ono što i sama volim kao kazališni gledalac. Ne volim narativni teatar jer mislim da kazalište mora dati više od same priče.
Dva razloga za Korčulu
Kako ste vi pristupili Babi?
– Svakako. Lutala sam, tražila je. Govorila sam si – »pronađi je u sebi, nemoj je tražiti izvana«. Igram, na kraju predstavu vrlo lako i bez treme, što znači da sam je pronašla, da mi je uloga legla. No, nije bilo lako do toga doći.
Kritike su vrlo pohvalne. Kako vam se čini reakcija publike?
– Ugodno sam iznenađena. Prezadovoljni smo svi. Kritike su sjajne, a moram priznati da sam se pribojavala da će predstava ove vrste naići na nerazumijevanje. Nažalost, uz dužno poštovanje iznimkama, u posljednje vrijeme kazališni kritičari ne promišljaju dovoljno ozbiljno predstave koje su odgledali i olako takve misli stavljaju na papir.
I redateljica je prije premijere kazala da ne može predvidjeti reakciju publike jer se ljudi ne vole suočavati s teškim sadržajima života. Jesu li Vas gledatelji donekle demantirali?
– I moji su prijatelji, koji su došli na predstavu, rekli da smo jako mučni i teški. No, po meni, ima tu i izleta u komične situacije, jer svaka muka nosi i komični potencijal u sebi. To je čar tragikomedije. Nakon premijere počela je dolaziti i neka opuštenija publika pa čujem da se s vremena na vrijeme i nasmiju. A to je ono što smo priželjkivali. To je bez sumnje iznimno teška priča, i predstava možda jest mučna, ali je obojena finim kazališnim maštarijama i dali smo joj sretan kraj. Kozmički. Ali neću ga odavati, pogledajte predstavu.
Nije vas dugo bilo u hrvatskom teatru. Posljednji ste put nastupali u Splitu u predstavi »Candide« davne 1982. godine?
– Da, bilo je to na Splitskom ljetu u predstavi Vanče Kljakovića s kojim sam se poslije družila i privatno. Ta mi je predstava značajna jer mi je otada obitelj Kljaković poput vlastite obitelji. Vanča i njegova supruga su, nažalost, otišli, ali družim se sada s njihovom djecom. Oni su ljeti na Vrniku pored Korčule gdje i ja dolazim jer sam oca kao pravog Korčulanina sahranila na njegovom otoku. Imam, dakle, dva razloga da svakog ljeta odem na Korčulu.
U Hrvatskoj ste pauzirali gotovo 35 godina, no u Beogradu ste aktivno igrali u teatru?
– Igram u kazalištu, ali ne pretjerano jer ja sam slobodnjak i glumim u teatru taman toliko da ne zahrđam kao glumica. Uglavnom je to jedan naslov godišnje i važno mi je samo da to bude dobra predstava. Imam jednu predstavu koja se izvodi već deset godina. Ima li većeg zadovoljstva za glumca? To je »Igra parova« slovenskoga redatelja i pisca Matjaža Zupanca u režiji Milice Kralj u Beogradskom dramskom pozorištu. Ista je redateljica postavila i meni jako dragu predstavu, žensku varijantu kultnog komada »Maratonci trče počasni krug« u Zvezdara teatru.
Ostvarili ste, piše, 40-ak kazališnih uloga, no uglavnom Vas pamte kao filmsku glumicu.
– To je jednostavno tako – film je naprosto moćniji, prodorniji i dostupniji medij.
Je li Vam i draži?
– Film i teatar su toliko različiti da ih uopće ne mogu uspoređivati. Meni je u teatru puno teže jer ne igram često i na moju sreću nisam ušla u šablonu. Stalno mi daju potpuno drugačije uloge i to me jako veseli. Film je, s druge strane, rastao sa mnom – počela sam s 13 godina. Odrasla sam s kamerom. Volim je, nekako sam srasla s njom. I moram priznati da mi je lakše snimati filmove.
Zafranović i Šijan
Koji su vam najdraža filmska ostvarenja?
– Dva filma – »Ko to tamo peva« Slobodana Šijana i »Večernja zvona« Lordana Zafranovića su mi izuzetno važni. Jako mi je bitan još jedan Zafranovićev film – »Haloa, praznik kurvi«. Radi se o autorskom filmu koji je težak i morbidan i nije za širu publiku.
Iznimno cijenite Zafranovića kao redatelja i volite njegov filmski opus.
– Apsolutno, znam sve njegove igrane i dokumentarne filmove Pratim ga još od filmova s kojima je debitirao kao klinac. Ne mogu razumjeti da hrvatska kinematografija nema potrebu za takvim autorom kakav je Lordan Zafranović. Znam da on ima spremne divne scenarije. Ponekad mi se čini da ljudima u našim zemljama uopće nije stalo do kulture. Puštaju da se ona stihijski događa, po nekoj svojoj inerciji, bez institucijskog sistema koji postoji u ozbiljnim zemljama gdje ponuđeni scenarij mjesecima iščitava pedesetak ljudi.
Kako je vama bilo raditi sa Zafranovićem koji je neosporno redatelj visokih estetskih kriterija?
Kako je bilo snimati antologijski film »Ko to tamo peva« čije replike danas znaju i klinci koji nisu bili ni rođeni u vrijeme snimanja?
– Bilo je veselo i zabavno. Nismo uopće imali novaca. To je bio jedan izrazito niskobudžetni film koji je snimljen u dvadesetak dana. Nismo ni sanjali da stvaramo remek-djelo. Skupili smo se, radili bez honorara jer nam se svidio Kovačevićev tekst. Svaki smo dan putovali na snimanje u Deliblatsku peščaru, tri sata tamo i isto toliko natrag, jer nismo imali ni za hotel. Naprosto su se sklopile kockice i nastao je kultni film. A glumačka ekipa je bila ekipa iz snova, ne samo da su bili veliki glumci, bili su i veliki ljudi.
Nažalost, govorite u prošlom vremenu.
– Da, malo ih je među živima. Bila je to apsolutno najduhovitija glumačka garnitura. Glumci iz Ateljea 212, poznatog po svom bifeu i glumcima koji su imali tamo tolike nadahnute, duhovite »nastupe« da se i danas priča o tome. Ali, nije više ni Atelje, ni njegov bife, što su nekad bili. A ti bardovi glume jako nedostaju našem glumištu. Baš kao što nedostaju i druženja izvan scene i nakon predstava. Druga su vremena.
– Mislim da on živi za film. Vrlo je zahtjevan, inzistira u radu s glumcem onoliko dugo dok ne dobije od njega ono što je naumio. Mogu vam reći da je znalo biti jako teško i iscrpljujuće, bilo je i suza. Ali konačan ishod je fascinantan i to se sve zaboravi. Ono što mene u njegovim filmovima najviše oduševljava je kamera koja stalno prati glumca, kod njega nema statičnog kadra i to paralelno kretanje kamere i glumca izaziva neko posebno uzbuđenje.
Kakav je Šijanov redateljski stil?
– Slobodan Šijan je cijeli život posvetio filmskoj i likovnoj umjetnosti. Velik je erudit i čovjek znatiželjnog duha. Njegov slikarski talent daje mu bez sumnje veću vizualnu širinu, što se vidi u njegovim filmovima. S njim je lako raditi, on vas nekako pusti da radite, ne inzistira poput Lordana i Senke na onome što su zacrtali.
I vas je poput Šijana obilježila kombinacija likovne i filmske umjetnosti. Manje je znano da osim glumačke imate i karijeru povjesničarke umjetnosti, odnosno galeristice.
– Galeriju smo suprug i ja vodili od 1985. do 1999. godine. Zatvorili smo je iz prostog razloga jer je uništen onaj sloj društva koji je kod nas dolazio, koji je slike volio i kupovao. Vremena su jako teška. Danas ti isti ljudi ne da ne kupuju slike, već u bescijenje rasprodaju ono što imaju. Moja ideja je bila da predstavljamo slikare koji nisu izlagali u Beogradu i sve se jako iskompliciralo poslije rata. Moja ideja je uginula, baš kao i konzumenti te umjetnosti.
No to nije bio kraj rada na tom polju.
– Nije. Likovni se rad nekako nastavio kroz nišku Fondaciju Phillip Morris. Ulazak u Fondaciju došao mi je valjda kao nagrada što sam pošteno radila galeristički posao. Radim u Fondaciji već deset godina i tu nema finacijskih muka. Jednom godišnje raspisujemo natječaj za mlade slikare od 35 godina. Odabiremo 40-ak autora, napravimo im velike izložbe s vrijednim otkupnim nagradama i kvalitetnim katalozima. Afirmirali smo mnoge slikare od kojih je više njih završilo u inozemstvu. Svi bježe iz Srbije jer ona, kao ni o glumcima, ne vodi računa ni o slikarima koji u svojoj zemlji ne mogu doći ni do ateljea, ni do kupaca.
Fondacija je ideja mog pokojnog prijatelja i slikara Radovana Laleta Đurića koji je napravio veliku karijeru u Americi i nikada nije izlagao u Srbiji. Lale je bio Morrisov suradnik i prijatelj i uspio je doći do financija za ovu Fondaciju. Pomogao je tako mnogim mladim umjetnicima.
Umjetnik na Balkanu
Ako ste pred filmske kamere stali s 13 godina, ove godine se navršava točno pola stoljeća vaše glumačke karijere. Kako je pogledati unatrag toliko dug stvaralački period?
– Ne slavim ni rođendane, ni nove godine, pa tako ni jubileje neću slaviti. Ne čini mi se to toliko dugo, malo se trgnem na spomen tih pedeset godina. Začudim se koliko trajem. Lako je napraviti karijeru kad si mlad, postati zvijezda, proslaviti se, doći na naslovnice, ali problem je održati se na sceni. Često ti ljudi nestanu. Čini mi se da smo samo Slavko Štimac i ja uspjeli opstati na glumačkoj sceni toliko dug period. Jedini smo od dječjih glumaca uspjeli ostati glumci i u zrelim godinama.
Kakvi su Vam planovi? Ima li novih angažmana na vidiku?
– Ne zna to umjetnik na Balkanu. Kako bi i znao kad nitko nema sluha za nas. Države sve manje izdvajaju za kulturu. Nikako da shvate da je promocija jedne države najjeftinija i najjednostavnija putem umjetnosti i kulture. Nitko se od svih ministara kulture nije uhvatio kulture i pokušao napraviti neki sistem, pomoći nam da radimo. Trenutno vlada strašan kaos, u kulturu se sve više prodire estada. Nitko za to ne mari.
