Priča s ukletim »Macbethom« počinje na premijeri Shakespeareove drame 1606. godine. Tada su muškarci tumačili i ženske uloge, a mladić koji je trebao glumiti Lady Macbeth naglo se razbolio i umro, pa je sâm Shakespeare morao uskočiti u ulogu. Kralju Jamesu I. komad se nije svidio, pa ga je zabranio.
S obzirom na sva praznovjerja vezana uz tu predstavu u teatrima se u pravilu ime Macbeth nikad ne izgovara; spominje se kao »onaj škotski kralj« ili »onaj škotski komad«, a njegovu fatalnu ženu zovu »Gospođa M« Ove kazališne sezone na repertoaru riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca čak su dva »Macbetha« – istoimena Verdijeva opera i balet u koreografiji Maše Kolar. Oni koji su skloni praznovjerju, to bi protumačili kao loš znak. U kazalištu je, naime, poznato prokletstvo Shakespeareova »Macbetha«, komada koji donosi nesreće. Ipak, kod nas se ne strahuje toliko od ovog »ukletog« djela kao, primjerice, u Velikoj Britaniji, gdje je taj strah dio kazališne tradicije.
Sve je počelo na premijeri Shakespeareove drame 1606. godine. Tada su muškarci tumačili i ženske uloge, a mladić koji je trebao glumiti Lady Macbeth naglo se razbolio i umro, pa je – kako kaže predaja – sâm Shakespeare morao uskočiti u ulogu. Kralju Jamesu I. komad se nije svidio, pa ga je zabranio. U Amsterdamu je 1678. netko umjesto kazališnog rekvizita podmetnuo pravi nož, pa je glumac koji je tumačio ulogu kralja Duncana zbilja ubijen na pozornici. Dvadesetak godina poslije, tijekom izvedbe »Macbetha«, London je pogodila jedna od najvećih oluja u povijesti – na moru su stradali brojni pomorci i grad je teško oštećen. Slijede svjedočanstva o požarima u kazalištima, stradanju umjetnika i ravnatelja, bankrotima kazališnih kuća… Triput oko zgrade
Najmasovnija tragedija zbila se tijekom izvedbe 1849. u New Yorku u teatru Astor Place, gdje je došlo do gužve i pobune u kojoj je pregaženo tridesetak osoba. Iz novijeg vremena pamti se slučaj iz teatra Old Vic u Londonu, gdje je Laurence Olivier najprije izgubio glas, a onda jedva izbjegao smrt, jer se reflektor srušio tik do njega. U istoj predstavi slomio se vrh njegova mača i poletio među publiku, pogodivši čovjeka koji je doživio srčani udar. Ratne 1942. troje je izvođača naglo umrlo – jedna glumica na samoj sceni, dok su scenograf i kostimografkinja počinili samoubojstvo.
Oskarovac Charlton Heston je glumeći naslovnu ulogu u »Macbethu« 1953. godine – izgorio. Došao je na scenu u hlačama slučajno poprskanim benzinom koje su se zapalile, valjda zbog blizine baklje. Glumac je pobjegao s pozornice s teškim opeklinama na nogama i preponama, a dim je suknuo među publiku koja se dala u stampedo. U Metropolitanu je 1988. za vrijeme opere čovjek pao iz lože u orkestar i poginuo. Legende i činjenice bilježe se već stoljećima, a nakon što je Verdi skladao operu »Macbeth«, i uz nju se vežu priče o nezgodama, premda u manjoj mjeri nego uz dramu.
S obzirom na sve navedeno, u teatrima se – osim na probama i tijekom izvedbe – u pravilu ime Macbeth nikad ne izgovara; spominje se kao »onaj škotski kralj« ili »onaj škotski komad«, a njegovu fatalnu ženu zovu »Gospođa M«. Glumci prije predstave izbjegavaju izgovarati rečenice iz »Macbetha«, posebice one koje se odnose na vještice. Ako se netko »zaleti«, mora poništiti zlo. Prema receptu glumca Michaela Yorka, prijestupnik mora napustiti prostoriju, tri puta obići zgradu, pljunuti preko lijevog ramena, opsovati i onda kucati tražeći da ga puste natrag. Korisno je uz to recitirati koji stih iz »Hamleta«, »Sna Ivanjske noći« ili »Mletačkog trgovca«.
Postoje različita tumačenja fenomena »Macbeth«. Ono bajkovito kaže da je Shakespeare u slici s vješticama – koje Macbethu proriču sudbinu i svojim ga dvosmislicama navode na zlo – koristio riječi pravog crnomagijskog obreda. Bijesne zbog toga, prave vještice uklele su komad. Realisti objašnjenje nalaze u tome što u djelu ima mnogo borbe i mačevanja, pa je veća mogućnost ozljeđivanja. Uz to, većina scena zbiva noću, a baklje na sceni često su bile uzrok požara.
Slomi nogu!
U kazalištu nije poželjna ni ljubičasta boja. Običaj dolazi iz Italije, a o tome postoje dvije teorije: prva je povezana s korizmom, jer je ljubičasta boja u kršćanstvu nekad predstavljala ništavilo. Druga teorija vezana je uz prvu, jer Talijani ljubičastu smatraju bojom za sahrane, stoga se darovi nikad ne zamataju u papir te nijanse, a mladenke će se pobrinuti da na svom vjenčanju nemaju ljubičastu u svojoj blizini.
Zviždanje u kazalištu također je potpuno neprihvatljivo. Zabrana koja se danas često smatra praznovjerjem, zapravo je nastala iz čiste potrebe u danima kad je kazališna mašinerija ovisila isključivo o sirovoj ljudskoj snazi. U vrijeme prije električne struje, spuštanje i podizanje scenografskih elemenata obavljali su mornari, koji su komunicirali kao i na brodu – zviždanjem. Kako je svojedobno pisao Teatar.hr, nakon što su mornari zviždanje kao znak uveli u kazalište, ono je tamo odmah zabranjeno svima ostalima. Naime kad bi netko od glumaca počeo zviždati izvan reda, scenografija bi se raspala uslijed krivih signala.
Vezano uz kazalište, postoje i druga praznovjerja: ako na sceni postoje tri svijeće, one će donijeti nesreću i lošu izvedbu. Glumcu ili redatelju nikad se ne poželi sreća, već im se poruči neka slome nogu – vjerovanje kreće od praznovjerja da će zli duhovi pokušati napraviti upravo suprotno od onoga što se zaželi.
Nadalje, loša generalna proba naviješta dobru premijeru; nesretno je u predstavi koristiti pravo cvijeće, pravi nakit i paunovo perje; žuta boja je nesretna – nekad je u nju u pravilu bio odjeven lik Sotone; dobro je ako mačka pretrči preko pozornice, a i generalna proba ne smije biti pred praznim gledalištem – treba pozvati barem nekoliko prijatelja.
