Montažstroj pred prepunim gledalištem HNK Ivana pl. Zajca

U performansu »MČŽPC« dramski tekst se ne govori nego pjeva, a izvođači su ujedinjeni u »Zbor malih ljudi« koji kroz glazbu govori o svemu onome što tog »malog čovjeka« muči

RIJEKA » Predstava »A gdje je revolucija, stoko?« zagrebačkog Montažstroja gostovala je pred prepunim gledalištem HNK Ivana pl. Zajca. Naslov predstave je poznati zagrebački grafit koji je sredinom 1990-ih godina osvanuo na zidu studentskog doma »Stjepan Radić«, a nastala je na temelju autocenzurirane i montirane snimke predstave »Mali čovjek želi preko crte« (MČŽPC). Glazbeno-kazališni performans »MČŽPC« kao predložak je koristio pjesme s albuma »Paket aranžman« iz 1981. godine.     Sedamnaest pjesama koje čine okosnicu performansa nastale su u vrijeme kad se smatralo da pop glazba može pridonijeti društvenim promjenama. Gotovo 30 godina nakon toga, u vrijeme neoliberalnog kapitalizma, pokazalo se da glazba, kazalište i umjetnost nisu ispunili svoja obećanja o društvenoj promjeni.  

Zbor malih ljudi

U performansu »MČŽPC« novovalna glazba doživjela je korjenitu preobrazbu u želji stvaranja repertoara borbenih pjesama za početak 21. stoljeća. Umjesto punk ritmova i gitarskih rifova, ona je pretočena u elektronske plesne hitove. 

  U performansu »MČŽPC« dramski tekst se ne govori nego pjeva, a izvođači su ujedinjeni u »Zbor malih ljudi« koji kroz glazbu govori o svemu onome što tog »malog čovjeka« muči: o bratstvu i jedinstvu koje je završilo u masovnim grobnicama, o ratnim razaranjima i 1990-im godinama koje su odredile sadašnjost, o fašistoidnim strujanjima u društvu, o dubokoj krizi kapitalizma… Performans otvara i pitanje intelektualnog vlasništva radi kojeg je i glazba danas u službi kapitala. 

  Zbog tužbe za neovlašteno korištenje tuđe glazbe, »MČŽPC« se prestaje izvoditi. Montažstroj je sklopio izvansudsku nagodbu s autorima originalnih songova, a zatim je »Paket aranžman« postao okosnica predstave »A gdje je revolucija, stoko?«. Ova je predstava montirana snimka »MČŽPC«-a, u kojoj se »Zbor malih ljudi« sastojao od obespravljenih članova hrvatskog društva: Staraca, Lezbi, Radnika, Srba, Žena, Crnaca… Oni su pjesmom podigli glas protiv nepravde i rasplamsanog fašizma u hrvatskom društvu. Predstava »A gdje je revolucija, stoko?« tako je nastala u napetosti i neskladu između konteksta osakaćenog cenzurom i autocenzure koja je postala kontekst. Između ostalog, ona govori i o društvu u kojem je osnovna vrijednost novac.  

Tribina u kasne sate

Prema konceptu i u režiji Boruta Šeparovića, predstavu su s velikom energijom izveli performeri i plesači Buga Klara Blanuša, Andreja Dodig, Nataša Mihoci, Konrad Mulvaj i Ante Perković, koje je riječka publika ispratila dugotrajnim pljeskom i stajaćim ovacijama. Nakon predstave u foajeu kazališta održana je tribina »Od svjetonazorskog sukoba do klasne borbe«, na kojoj se u kasnim noćnim satima zadržao priličan broj gledatelja. Na tribini su sudjelovali redatelj Borut Šeparović, glazbenik i pisac Ante Perković, član Radničke fronte Hrvoje Štefan, doktorand političke filozofije Ivan Cerovac i glavni dramaturg te ravnatelj riječke Opere Marin Blažević, dok je tribinu moderirao Nebojša Zelić s Filozofskog fakulteta u Rijeci. 

  Tribina je, među ostalim, otvorila pitanje vlasništva i autorskih prava, a pokušalo se odgovoriti i na pitanje koliko svjetonazori, odnosno »lijeva« i »desna« opcija utječu na ekonomsku sferu. Borut Šeparović kazao je da predstava »A gdje je revolucija, stoko?« reflektira stvarnost i daje presjek u posljednjih tridesetak godina, otvarajući pitanja ali ne i dajući odgovore, jer se stvari ne mogu rješavati na planu umjetnosti i umjetnost nema toliku moć da se nešto promijeni. Šeparović također smatra da umjetnost može biti politična i zauzeti određenu poziciju. 

  Bilo je riječi i o odnosu institucionalne i nezavisne scene, a zaključak je da je i nezavisna scena izrazito zavisna jer ovisi o financiranju. Neki primjeri u posljednje vrijeme pokazali su i da je pažnja javnosti i medija na svjetonazorskim pitanjima, dok se pitanja poput ekonomskog fašizma zanemaruju.