Keka u "Barufima"

Mlada pulska glumica Nika Ivančić: ‘Bez pripreme nema uloge’

Vanesa Begić

Foto: Glas Istre

Foto: Glas Istre

Dok slovenske kolege u »Barufama« govore na njihovu dijalektu, Petra Blašković, Elena Brumini i ja govorimo naš domaći čakavski. Kod kuće nikada nisam govorila čakavštinu tako da je to bio izazov za mene, no uz Petrinu pomoć ubrzo sam ga savladala i sada uživam u njemu



Nika Ivančić, mlada pulska glumica nominirana je za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina, i to za ulogu Keke u predstavi »Barufe« Carla Goldonija i Predraga Lucića koja još danas igra u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula.


Veliki korak


Zasigurno vam je dobar poticaj za daljnji rad bila nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina u predstavi »Barufe«, koja je nakon ljetnog debija na Kaštelu sada igrala na daskama pulske kazališne kuće?


– Zahvalna sam na nominaciji za »Barufe«, to je veliki korak za mene i za moju karijeru. Ona je zasigurno dobar poticaj, ali nikako nije jedini. Ljubav prema kazalištu je moj najveći poticaj za daljnji rast i razvoj u ovom pozivu. Nikad nisam razmišljala o nagradama, ali lijep je osjećaj kad kazališna zajednica prepozna tvoj rad i drago mi je da se to desilo meni.




Kako je bilo igrati u predstavi s toliko jezičnih izričaja, je li bilo zahtjevno pripremiti se?


– U ovoj sam se predstavi prvi put susrela sa slovenskim jezikom. U početku sam bila uplašena, moj prvi projekt u stranoj državi s nepoznatim ljudima koji govore nepoznatim jezikom. Trebalo je neko vrijeme dok se nisam aklimatizirala i opustila, potom su probe tekle u valovima smijeha i veselja.


Čak do same premijere bilo mi je jako čudno i neprirodno odgovarati na replike koje su izgovarane na slovenskom dijalektu, ali sada mi je to postalo potpuno prirodno i napokon mogu reći da sve razumijem.


Dok slovenske kolege govore na njihovom dijalektu, Petra Blašković, Elena Brumini i ja govorimo naš domaći čakavski. Kod kuće nikada nisam govorila čakavštinu tako da je ovo bio izazov za mene, no uz Petrinu pomoć ubrzo sam ga savladala i sada uživam u njemu.


Iako ste mlada glumica, za sobom imate već nekoliko značajnih uloga među kojima i ona u »Egzorcizmu«. Sve su te uloge vrlo zahtjevne, i s fizičkog gledišta. Kako se nosite s time?


– Uloga Maše u »Egzorcizmu« definitivno je fizički, psihički i glumački najzahtjevnija uloga koju sam ikad igrala i suštinski je različita od uloge Keke u „Barufama», iako su mi obje izuzetno drage. Za »Egzorcizam« uvijek imam ogromnu tremu, čak i mjesec dana prije same izvedbe baš zbog fizičkog aspekta te uloge.


S obzirom da igramo predstavu svakih nekoliko mjeseci, tek sada mi polako počinje uloga ulaziti pod kožu i počinjem je igrati s većom lakoćom, dok sam prije često bila u grču. Nije lako nositi se s tim stvarima, ali to je sastavni dio našeg posla, a meni osobno bilo kakav fizički pokret u predstavama, bio manje ili više zahtjevan, donosi radost jer uživam u tome. Oduvijek sam voljela fizički teatar i volim se baviti pokretom općenito, pa kad dobijem priliku koristiti te svoje sposobnosti na sceni, to mi donosi veliko zadovoljstvo.


Pripreme za uloge zasigurno su vrlo važne.


– Priprema je najvažnija stvar prije nego stanete na scenu. Bez pripreme nema uloge. Uvijek volim istražiti sve što mogu o tematici koja se tiče moje uloge. Od gledanja filmova, čitanja knjiga, članaka, gledanja dokumentaraca, pa do promatranja ljudi na ulici, slušanja glazbe i istraživanja umjetničkih djela… bilo što, a da mi može poslužiti kao inspiracija.


U kazalištu uloga je živa


Preferirate li kazališne uloge ili filmske?


– Nemam veliko iskustvo s radom pred kamerama, osim »Egzorcizma« i male uloge u prvoj epizodi »Novina«, nisam nikada glumila na filmu. Kazalištem se bavim od osnovne škole, tako da sam navikla na takav rad. S ovim sitnim iskustvom kojeg imam, mogu reći da mi je ipak draža kazališna gluma.


Volim tu fleksibilnost koju pruža scena jer gradnja uloge nikada nije gotova. Iz izvedbe u izvedbu imate prostora promijeniti ili dodati nešto novo i zanimljivo. U kazalištu uloga je živa, diše, kreće se, postoji, dok je na filmu uloga gotova čim završi snimanje i nema prepravaka ako ste nečim nezadovoljni.


Divim se filmskim glumcima na njihovoj izdržljivosti, snazi i talentu. Za mene je snimanje definitivno teži proces nego igranje u kazalištu.


Koji su vam projekti  i planovi za budućnost?


– Upravo sam imala premijeru u Ljubljani u Slovenskom mladinskom gledališču s predstavom »Slovenska Popevka« redatelja Matjaža Pograjca. Tamo sam provela dva mjeseca s glumcima iz ansambla i djecom s posebnim potrebama s kojima smo zajednički stvarali predstavu. Bio je to prekrasan proces i upoznala sam mnoge divne ljude.


Sljedeće godine opet surađujem s Matjažem na još jednom projektu, ovoga puta u Anton Podbevšek teateru u Novom Mestu, a prije toga me čeka rad na »Snu Ivanjske noći« u INK-u u Puli pod režijskom palicom Luke Mihovilovića. Moj plan za budućnost ići je iz dana u dan i vidjeti što će se dogoditi, mislim da planiranje na duže staze nije produktivno i nije za mene trenutno. Tako da se prepuštam životu, pa ćemo vidjeti…