Igrana vladarski odlučnim i povišeno ozbiljnim tonom, predstava »Mi smo kraljevi a ne ljudi« Matije Ferlina veoma je uspješna na razini suradnje redatelja i koreografa s HNK-ovim glumcima. Mala i posvećena ekipa izvođača briljira u oslobađanju preuzetih dječjih ispovijesti i povijesti, kao i u dizanju brana vlastite kreativne podsvijesti, točnije rečeno onog dijela sebe koji čuva iskustvo osobnog i kolektivnog djetinjstva. Scenska snaga Dušana Gojića, Livia Badurine, Jadranke Đokić, Ane Begić Tahiri, Ivana Jončića i Ive Mihalić u ovom projektu daleko je veća nego u mnogim drugim izvedbama koje su odigrali posljednjih godina. 

 Energije igre

Podjela je vrlo zanimljiva i stoga što lirski preciznog, intelektualno budnog i dječje zaigranog glumca Ivana Jončića, kao redovitog člana ansambla HNK, nismo vidjeli na matičnoj mu sceni barem desetak godina (ako ne i više), kao i zato što smo mladu glumicu Ivu Mihalić, za koju se činilo da postaje prerano ocvala diva isprazne HNK-ovske deklamacije, konačno vidjeli kao pravu, rizicima otvorenu glumicu ogromne ekspresivne snage: drsku, ranjivu, nekonvencionalnu, neopterećenu time »kako bi se trebalo glumiti« i što bi sve trebalo potisnuti na nečem tako isprazno tradicionalnom i tako kastrirajućem kao što je HNK-ova pozornica. 

  Dakako da se buđenje tijela ne odnosi na akrobatski i intonacijski lucidnog Livia Badurinu, koji i ovu predstavu nosi preko barijera glumačkih konvencija, igrajući dijete koje ultimativno vjeruje u istinitost svake od svojih bogatih stvarnosti; niti na Jadranku Đokić (čini se bivšu članicu ZKM-ova i novu članicu HNK-ova ansambla), koja u sve projekte donosi specifičan gorki zanos svoje osobne investiranosti. Ali značajan rad na pojačanoj ekspresivnosti tijela svakako se odnosi na zadivljujuće sugestivnog, stopostotno unesenog u izvedbu i samim time emocionalno potresnog Dušana Gojića, zatim na razorno ljutitu i isto toliko iznutra otvorenu i velikodušnu Anu Begić, kao i na već spominjane transformacije Ivana Jončića i Ive Mihalić. Scenografija Mauricija Ferlina razmiče krov zelenkasto-bež obojene scenske kutije, pretvarajući ga u neku vrstu raširenih krila. Kao i uvijek, Ferlinova je scenografija evokativna i inspirativna. Čak ni namještaj nagomilan u lijevom kutu pozornice nije korišten na uobičajeni način sobnog inventara, već kao niz kućnih objekata koji mogu pritisnuti glumce svojim »divljim« stolnim kopitima… 

 Izbor lokacije

Općenito se stječe dojam da su i glumci i ostali suradnici (promišljeno i raznovrsno intonirano svjetlo potpisuje Saša Fistrić; oblikovanje zvuka Alen i Nenad Sinkauz) u Kineskom paviljonu uspjeli izgraditi »svoj svijet« i uspostaviti međusobno povjerenje, što je u mom iskustvu temelj rada u kreativnim profesijama. 

 Tabui dječjeg svijeta

Problem predstave je odnos prema djeci. S jedne strane, djeca su idealizirani autorski partneri, čije se duhovite i/ili okrutne komentare na račun postanka i kraja svijeta obilato citira. Tekstualni izvori su privatni intervjui s djecom, legendarne emisije »Bijele vrane« Mladena Kušeca, slikovnica »Pio i Pepe« Mauricija Ferlina, zapisi o dječjim sugovornicima Marcella D’Orte itd. S druge strane, djeca su postavljena kao pitoreskne i poetizirane »egzotične vrste«, bolje rečeno posve nemoćne žrtve odraslih. Političnost ovakvog stava veoma je upitna, jer djeca nisu ni kapriciozni kraljevi ni nemoćne žrtve. Njihovo igranje svih pozicija i društvenih uloga obično izokreće odnose moći, veoma ih rijetko potvrđujući. Odnos prema dječjim svjedočanstvima problematičan je i na razini kompozicije. Iscjepkanost citata posljedično reducira dječji jezik na status kurioziteta. Ritam predstave izrazito je monotono nizanje citatnih numera, čija atmosfera podsjeća na tjeskobna stanja odraslih osoba, a ne na radikalno nepredvidivu zonu dječje igre. Za razliku od odraslih, djeca se ne srame svog idealizma, što se za dramaturge ove predstave i njezinog redatelja nipošto ne bi moglo reći. U isti mah, povjerenje u dječju istinu uspostavlja se kroz glumačku igru. Zbog toga je moj konačni dojam da smo gledali čudan spoj suhe gorčine i usamljenosti odraslih kontrolora predstave, s tek povremenim glumačkim probojima u samosvijesnu znatiželju i anticenzuru dječjih svjetova. Još konkretnije govoreći, nije dovoljno sugestivno izgovoriti dječje rečenice da bi se uistinu ušlo u punoću i nesmiljenost djetinjstva. »Mi smo kraljevi a ne ljudi« hvata traumatske frekvencije autorskog tima, bavi se prvenstveno nesposobnošću odraslih da odgovore potrebama djece, ali ne i sposobnošću djece da prežive sva moguća zanemarivanja i zlostavljanja i IPAK (povremeno) postanu ljudine. To znači da još uvijek ne učimo dovoljno od djece, premda se Ferlinov projekt može smatrati iskrenim interesom za iskustveni kôd djetinjstva.