Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
25. rujna 2018.
32. Gavelline večeri

Medejina nepokorivost: Uz izvedbu predstavlje Olivera Frljića na Gavellinim večerima

Medejina nepokorivost: Uz izvedbu predstavlje Olivera Frljića na Gavellinim večerima
Medejina nepokorivost: Uz izvedbu predstavlje Olivera Frljića na Gavellinim večerima
Autor:
Objavljeno: 24. listopad 2017. u 16:16 2017-10-24T16:16:16+02:00

Pa ako se predstava otvara ironičnim glumačkim igranjem »maski užasa«, oblikovnih pomoću grimasa vlastitog lica, mirni završetak pod naglavnim maskama svjetlucavih papira potvrđuje da pathos tragedije ni danas, ni u Euripidovo doba nije bio u »vapajima«, nego u nesalomljivosti ljudskog lica na koje se obara nepravda

Moćne žene milenijski su tabu zapadne civilizacije. Antički pisac Euripid, autor najutjecajnije dramske »Medeje« iz petog stoljeća prije Krista, u jednakoj ih se mjeri boji, u kojoj ih i obogotvoruje. Zato njegova Medeja jednom rukom spašava Argonaute, a drugom ruši patrijarhalni poredak, ali pritom (drukčije od ranijih mitskih verzija) ubija vlastitu djecu. Time Euripid bitno mijenja Medejin politički profil, koliko i naglašava njezino socijalno prijestupništvo.

Srednjovjekovlje moćne žene spaljuje na lomači. Renesansa ih preodijeva u muškarce. Romantizam ih ponovno obožava, ali nedostupne i/ili mrtve. Tek u pjesmi Leonarda Cohena »Znaš dobro tko sam« (1969.) susrećemo refren koji je u stanju prihvatiti moćnu, strastvenu, koliko i duboko ogorčenu junakinju nalik Medeji, inače veoma blisku izvedbi glumice Nataše Matjašec Rošker iz mariborske predstave Olivera Frljića. Citirat ću Cohena, koji nije dio predstave, ali korespondira s njezinom energijom: »Ponekad te trebam golu, ponekad te trebam divlju. Trebam te da nosiš moju djecu, isto koliko te trebam i da im zadaš smrt.«

Pregaziti zabranu

Znakovito je da civilizacija europskog kulturnog kruga nikad nije imala problema s paralelnim prihvaćanjem muškog ratnog nasilja u kombinaciji sa sposobnošću muškog roda da osjećaju duboku ljubav i privrženost. Dapače: jedan od naših najstarijih tekstova, »Gilgameš« (18. stoljeće prije Krista), dopušta mogućnost da najbolji prijatelji skupa ubijaju i skupa njeguju svijet. Zabrana agresije ženskom rodu, tome nasuprot, uspostavljena je kao politička zabrana ženskog sudjelovanja u političkim borbama i s njime povezanim diobama javne moći.

Frljićeva »Medeja«, u izvedbi Slovenskog narodnog gledališča na ovogodišnjim Gavellinim večerima, toj demagogiji jednostavno ne podliježe. Njezino lice nije ukras. Njezina bijela vjenčanica otkriva da su ispod bijele suknje duge crne muške hlače i lakirane cipele na visoku petu, kao i da »kentaursko« tijelo ljepotice može od glave do struka poštovati bijelu čipku svečanog svadbenog ruha, ali od struka naniže može držati ruke u džepovima i gnječiti ne samo cigarete, nego i tijela neprijatelja (kostimografija: Sandra Dekanić).

Nataša Matjašec Rošker kuje svoju Medeju od gustih, gnjevnih, slojevito eksplozivnih, stridbergovskih afekata. Pred nama je ranjena borkinja koja voli svog izdajničkog partnera, ali ni njemu, niti jednom od svojih sugovornika ne dopušta paternaliziranje i ponižavanje. Ona ne ubija samo svoju djecu. Ona doslovce usmrćuje čitav dvor, kompletnu zajednicu, jednog po jednog licemjernog protivnika. Krv teče umjesto zastora (scenografija: Igor Pauška).

Pir ubijanja pritom nije režiran kao da gledamo filmove Olivera Stonea ili Quentina Tarantina. Nema gangsterskog cinizma, komedije, zabavne glazbe u pozadini. Frljiću kao redatelju uspijeva zakoračiti u intenzivno usijanje mučne – po svim kriterijima klasične – tragedije te uprizoriti čitav svijet kao kolektivno lice Medejinih progonitelja, protiv kojih junakinja ima »sva prava« podignuti mač.

Slično zasljepljujuću bol progonjenih Frljić je istraživao i svojom režijom »Hamleta«, ondje također postigavši mučni ritam lovačkog »stezanja obruča« oko protagonista, jedino što se Medeja (za razliku od Hamleta) iz njega uspijeva osloboditi. Po završetku obračuna, kad Medeja prelazi na drugu stranu egzistencije (u originalnoj drami spašava je djed Helios i njegova sunčana kočija) i tamo stoji rame uz rame s bogovima/životinjama u bijelom krznu i pod volovskim maskama, gledateljima je jasno da time nije ni »spašena« ni »prokleta«, nego tek sposobna prijeći sve granice ljudskih zabrana.

Glumica Nataša Matjašec Rošker odigrala je jednu od najlucidnijih, najprisebnijih i najgnjevnijih Medeja koje sam imala prilike vidjeti na kazališnim daskama, uistinu pobrisavši pod svojim političkim protivnicima. Uloga je tim kvalitetnija, jer glumica nije upala u fanatizam političke teroristkinje, nego je uspjela zadržati mirnoću i promišljenost (pa i lukavost) iskusne ideologijske šahistice.

Goruće pitanje preokreta

U programskoj knjižici uz predstavu, Oliver Frljić koristi termin »emancipatorsko nasilje«, pitajući se je li rješenje strukturalne društvene nepravde u nenasilnom protestu ili možda ipak u revolucionarnom teroru. Medejin odgovor je gotovo bajkovito oslobađanje nagomilanog bijesa, s kojim žene (ponovno milenijski) imaju velikih problema. Mogu ga odvrnuti na sceni, ali ne i u stvarnom svijetu. Frljićeva režija značajna je zato što upravo ženskim gledateljima dopušta iskorak iz role vječitog razumijevanja, strogo propisane empatije, prisilne suosjećajnosti.

Za to je zaslužan i muški dio kvalitetnog mariborskog glumačkog ansambla, posebice Branko Jordan (prijetvorni Jazon), Peter Boštjančič (oprezni Kreont), Davor Herga (blagi Egej). Svaki od navedenih protagonista uzmiče pred Medejinom žestinom, komunicirajući i osobitu vrstu političke ili intimne krivice, zbog čega Frljićeva predstava ostavlja dojam svojevrsne društvene sudnice, u kojoj od ženske osude strada srazmjerno malo ljudi – naročito usporedimo li taj broj s brojem muškaraca, žena i djece koji i danas svakodnevno stradaju kao žrtve muških militarističkih režima.

Pa ako se predstava otvara ironičnim glumačkim igranjem »maski užasa«, oblikovnih pomoću grimasa vlastitog lica, mirni završetak predstave pod naglavnim maskama svjetlucavih papira potvrđuje da pathos tragedije ni danas, ni u Euripidovo doba nije bio u »vapajima«, nego u nesalomljivosti ljudskog lica na koje se obara nepravda. Samim time što ne pristaje ustuknuti pred svojim progoniteljima i neprijateljima, Medeja uspostavlja model preokreta.

O njegovoj metodologiji možemo raspravljati i raspravljati, isto kao što možemo debatirati treba li zbog rasne diskriminacije krenuti putem Martina Luthera Kinga (»Mržnja ne može prekinuti mržnju, samo je ljubav u stanju izliječiti mržnju«) ili putem Malcolma X-a (»Ne smatram nasiljem ono što radiš u samoobrani; dapače, ja to zovem inteligencijom«), ali zahtjev uvažavanja dugotrajnog ženskog iskustva političke diskriminacije svakako je odigran s prevratničkim zanosom. Frljićeva »Medeja« je predstava koja ne samo da daje snagu, nego čak inzistira i na njezinoj tamnoj nepotrošivosti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka