Ako to nije komad o rasi - pita se Andrew Cowie - zašto dosad nije bilo crnog Jaga? Dok god Jaga bude igrao bijeli glumac, postojat će bijelo/crna rasna opozicija
Britanska kazališna trupa Royal Shakespeare Company u idućoj će sezoni postaviti »Othella« u kojemu će po prvi put u Velikoj Britaniji ulogu pakosna spletkara Jaga igrati crni glumac. Umjetnički direktor trupe Gregory Doran ističe da bi to moglo slavnu Shakespeareovu tragediju transformirati na posve novi način.
Uloga Jaga jedna je od najvećih Shakespeareovih kreacija, a obično ga se interpretira kao duboko malicioznog rasista. U tom kontekstu Doran polazi od pretpostavke što bi bilo kad bi oba glavna lika bili crnci? U novoj produkciji, u režiji Iqbala Khana, Jaga će glumiti Lucian Msamati, poznat iz serijala »Igre prijestolja«, dok će tamnoputa maurskog vojskovođu Othella utjeloviti također crni glumac Hugh Quarshie.
Ideja da oba ova lika tumače crni glumci zapravo nije nova. Shakespeare Theatre Company iz Washingtona već je 1990. postavila »Othella« u kojemu su Othella i Jaga igrali tamnoputi Avery Brooks i Andre Braugher, dok su u Verdijevu »Othellu« u produkciji Birmingham Opera Company 2009. godine role Othella i Jaga pjevali crni pjevači. Autor Andrew Cowie u blogu objavljenom na »Reviewing Shakespeare« postavlja pitanje zašto će Ujedinjeno Kraljevstvo tek sada dobiti dramskog crnog Jaga?
Cowie podsjeća na neke prijašnje kazališne produkcije »Othella«, primjećujući da neki redatelji ne stavljaju u prvi plan problem rasizma ili ga barem nastoje ublažiti. No, ako to nije komad o rasi – pita se Andrew Cowie – zašto dosad nije bilo crnog Jaga? Jedan od razloga mogao bi biti u dugotrajnom utjecaju Laurencea Oliviera, čiji su primjer slijedili drugi glumci i redatelji. Film »Othello« iz 1965. godine, koji je nastao na temelju kazališne predstave, postavio je normu u interpretaciji Othella.
U toj i sljedećim interpretacijama crna boja kože ovoga lika izjednačavana je s njegovim karakterom. Vezano uz to Cowie ističe da je Olivierov »Othello« zapravo bjelački konstrukt crnačkog muškog identiteta. Ideja, ili bolje rečeno predrasuda, da se Othello ponaša tako kao što se ponaša zato jer je crn, postoji i danas. Ima crnih glumaca, poput Kwame Kwei-Armaha, koji izbjegavaju igrati Othella kojega Jago opisuje kao »ovna, starog i crnog, koji skače na bijelo janje«. To se, kako objašnjava Kwei-Armah, ne podudara s njegovim svjetonazorom.
Istraživači Shakespeareova opusa navode da se u mnogim njegovim djelima mogu naći rasne tenzije. Othello tako kao protagonist različite boje i etniciteta otvara problem rasnog sukoba. U samome tekstu »Othella« mogu se naći rasističke opaske koje izgovara Jago. Već u prvom prizoru prvog čina Jago kaže: »Tek zastavnik sam crnoj visosti…Sve zaludu. To vam je prokletstvo službe, da se napreduje po preporuci, po naklonosti, a ne po redu niti po starosti. Gdje uvijek drugi slijedio bi prvog. Sad promislite sami da li sam po ikojemu pravu dužan ljubav tom crncu…« Ili malo dalje, obraćajući se Desdemoninu ocu Brabanziju: »Ja sam čovjek, gospodine, što vam je došao reći da sad vaša kći i crnac prave životinju koja ima dvoja leđa…« U jednom trenutku Jago zaključuje: »Da sam ja crnac, ne bih Jago htio biti«…
Rasna osveta
Glumac Hugh Quarshie u svojem eseju o Othellu otvara dilemu: »Ako je komad originalno napisao bijeli autor, s ciljem da ga izvode bijeli glumci za većinsku bijelu publiku, onda Othella definitivno ne bi trebao igrati crnac, jer bi to rasne stereotipe moglo učiniti legitimnim i istinitim«. Othello, naime, nije ubio svoju ženu zato jer je crn. Nije ni ljubomoran zato jer je takve boje kože. Međutim, dok god Jaga bude igrao bijeli glumac, postojat će bijelo/crna rasna opozicija. Možda nam je upravo zato potreban crni Jago – zaključuje Cowie.
Pišući o Shakespeareovu »Othellu« Wyndham Lewis još 1927. godine spominje »rasnu osvetu i odmazdu male naravi velikoj«. H.B. Charlton pak 1948. navodi da glavni motiv u tematskoj strukturi »Othella« glasi: »Ne uzmite za muža čovjeka koji je od vas odijeljen Prirodom, Nebom i načinom života«. U nekim kazališnim produkcijama koje smo gledali Othella su igrali bijeli glumci kojima je bilo zacrnjeno lice, što je jedna od kazališnih konvencija ili stereotip, ili su za tu ulogu birani glumci nešto tamnije kože. U predstavi »Othello« u izvođenju beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u režiji Miloša Lolića, Othellovo je lice u početku premazano tamnom šminkom, koja ostavlja trag na Desdemoninom licu. S intenziviranjem Othellove ljubomore i bijesa, boja njegova lica postaje zelena, plava i na kraju zlatna. Umjesto unutarnje transformacije, Othello tako doživljava tek površinsku, izvanjsku promjenu svoga karaktera. U »Othellu« Mestnog gledališča ljubljanskog, u režiji Jerneja Lorencija, Othella je, primjerice, bez zacrnjivanja lica utjelovio Sebastian Cavazza.
O »Othellu« u izvedbi Schaubühne am Lehniner Platza iz Berlina i u režiji Thomasa Ostermeiera za »Novosti« je 2011. pisao kazališni kritičar Bojan Munjin. Ova suvremena verzija Shakespeareove tragedije smještena je u ambijent današnjeg Las Vegasa. Kako je tim povodom napisao Munjin, baveći se klasičnom Shakespeareovom temom Ostermeiera nije zanimao vječni problem ljubomore i nesretne Othellove ljubavi prema Desdemoni ili Jagova pokvarenost iz koje proizlaze rasprave o Zlu kao metafizičkoj kategoriji.
Kritičari u pravu
Sljedeća značajka komada koju je Ostermeier želio snažno potencirati je rasizam, pa blazirana elita barem desetak puta savjetuje Desdemoni da ne pođe »za tog tipa, koji je po statusu i kulturi toliko različit« (kod Shakespearea Othello je Maur, u ovoj ga predstavi nazivaju »crncem«). U tom smislu, predstavu opet valja gledati kroz prizmu današnjih društvenih prilika, posebno u Njemačkoj u kojoj je, kako je u svom govoru u Potsdamu jasno rekla kancelarka Angela Merkel, »pokušaj multikulturalizma neslavno propao«.
Kazališna umjetnost nije politički pamfletizam, ali točno je da je Ostermeier društveno angažirani redatelj kojeg skretanje vlastite zemlje udesno bez sumnje dira. Otuda i scenografija s bazenom punim vode, čime su utjelovljene dvije temeljne ideje predstave: jednom je ta voda, pod reflektorima, crvena kao krv, a drugi je put simbol lakog života i neodgovornih postupaka. Njemačka kritika, bar ona u Tagesspiegelu i Theateru heute, ne voli baš Ostermeierova »Othella«: dio mu zamjera »intelektualizam i pretrpanost«, a dio u ovom uprizorenju vidi tek »zabavni lunapark za publiku«.
Želimo li suditi pošteno, moramo priznati da »Othello« nema toliki energetski naboj i estetsku snagu kao ranija Osteremeierova ostvarenja, no predstava i dalje ima puno od rukopisa velikog majstora. Stoga su, cinično rečeno, i jedni drugi kritičari u pravu: Ostermeier je pronicljivo shvatio da je današnja kulturna i politička pozornica – o kojoj on želi govoriti – nalik zabavnom lunaparku. Na takvoj pozornici ima dovoljno žrtava da izgleda slično kao i u vremenima kada je politika imala smrtno ozbiljno lice – osvrnuo se Munjin.
