Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca praizvela je predstavu »Sjajno mjesto za nesreću«, prema istoimenom romanu Damira Karakaša. Ovaj naslov uvršten je u program »KamovFesta« s ciljem promoviranja suvremenih autora. Tema Karakaševe knjige također bi se mogla povezati s Kamovom, ali i sudbinama drugih hrvatskih pisaca, poput Matoša i Ujevića, koji predstavljaju primjer uvijek aktualnog pitanja »male« hrvatske književnosti i kulture u širem europskom i svjetskom kontekstu. 

U primjeru romana Damira Karakaša kao jedan od mitskih toposa pojavljuje se grad Pariz, mnogo puta i na razne načine umjetnički obrađen. »Sjajno mjesto za nesreću« asocijativno priziva Georgea Orwella i njegovu knjigu »Nitko i ništa u Parizu i Londonu«, dok od suvremenih hrvatskih autora imigrantsko iskustvo u drami »Fragile!« izvrsno obrađuje Tena Štivičić. U Karakaševu romanu središnji je lik pisca iz Hrvatske, koji dolazi u Pariz kako bi ostvario san o književnoj slavi. Iz osobnog iskustva, Karakaš na stranicama svog romana razotkriva drugo lice francuske metropole, ono koje ne nalazimo u turističkim vodičima. Tema sama po sebi nije nova, ali je sada stavljena u kontekst takozvane nove Europe u kojoj su stari odnosi moći između »malih« i »velikih« i dalje prisutni. 

Ključ

Filmskom redatelju Daliboru Mataniću »Sjajno mjesto za nesreću« prva je kazališna režija. Zadatak je bio tim složeniji što se ne radi o dramskom tekstu, već o dramatizaciji romana. Tu je ključnu ulogu imala autorica dramatizacije Nina Mitrović, koja je iz niza epizoda izdvojila one koje je smatrala ključnima. Glavna linija prati hrvatskog pisca koji želi uspjeti u Parizu, druga je njegov intimni svijet, a kao treću liniju Mitrović je naglasila motiv pljačke kao jedini izlaz iz gubitničke pozicije. Smanjena je količina političkih elemenata, koji su u vidu komentara prisutni u vizualnom materijalu Denija Šesnića. Predstava tako počinje prizorima uličnih demonstracija u Parizu, pojavit će se i portreti vladajućeg para Nicolasa Sarkozyja i Carle Bruni, dok kao kontrast imigrantskoj bijedi i svakodnevnim poniženjima Šesnić koristi poznate motive Pariza, poput Eiffelova tornja i Centra Pompidou. Uz pomoć oblikovanja svjetla i video projekcija Deni Šesnić, ovoga puta i kao scenograf, efektno i ekonomično naznačio je različita mjesta zbivanja. 

U režijskom pristupu Dalibora Matanića osjeća se filmski način razmišljanja u kreiranju prizora i tretmanu likova. Predstava je tako zamišljena kao niz kratkih prizora ili epizoda, što je u duhu Karakaševa romana. U svom prvom susretu s kazališnim medijem Matanić se solidno snašao, međutim predstava ostavlja još prostora za određena kraćenja i dorade. Temeljna atmosfera romana Damira Karakaša nije iznevjerena, što se odnosi i na humorne opaske kao odmak od sumorne stvarnosti. Mataniću je od pomoći bio i dramaturški tim koji čine Marin Lukanović i Ana Vidučić Kovačić. Realističnost uprizorenja podcrtali su kostimi Ane Savić Gecan, a skladatelji su Jura Ferina i Pavao Miholjević. Glazbena kulisa kreće se u rasponu od Daft Punka do Carle Bruni, također u funkciji ironijskog komentara. 

Žene

Središnji lik pisca-luzera utjelovio je Frano Mašković, glumac Zagrebačkog kazališta mladih. Realističnim stilom glume, gradirajući emocionalno svoj lik od početne želje za slavom do potpunog ljudskog poniženja i konačne deportacije, Mašković pisca interpretira kao figuru gubitnika, u stalnom nesporazumu s društvom koje ga okružuje. Njegove usputne veze s raznim ženama samo pojačavaju osjećaj samoće i otuđenosti. Nina Mitrović naglasila je upravo ženske likove, koji su svi nesretni na svoj način. Andreja Blagojević uvjerljivo igra Anu, udanu ženu s djecom koja muža vara s piscem iz Hrvatske. Dojmljiva je i Olivera Baljak u ulozi sredovječne Celine koja je također nesretna u braku i odlučila je platiti za seks neznancu s pariške ulice. Podjednako je nesretna i Maud koju glumi Anastazija Balaž Lečić, dok lik Hadami Jelene Lopatić razotkriva još jednu imigrantsku priču. Jedina prava, neprežaljena piščeva ljubav je Morana, koju emotivno tumači Tanja Smoje. 

Jednu od najupečatljivijih uloga ostvario je Denis Brižić koji je gotovo naturalističkom glumom utjelovio Bugarina Hristu, a likove s društvene margine živopisno igraju Damir Orlić kao Georgi, Alex Đaković kao Stefan i Predrag Sikimić kao Anatol. Ulogom portira i blaziranog gospodina izdvaja se i Davor Jureško. Kao kontrapunkt piscu iz Hrvatske pojavljuje se lik uspješnog američkog pisca Joea Ballestre, kojega temperamentno, s pojačanom gestom igra Jasmin Mekić. Temu odnosa moći ilustriraju i Sabina Salamon u ulozi arogantne francuske urednice, Adnan Palangić kao urednik te Žarko Radić u ulozi Jeana-Baptistea. Sile zakona i ponižavajućeg tretmana ilegalnih useljenika utjelovili su Nenad Vukelić kao policajac, Dražen Mikulić u ulozi bešćutnog inspektora i Biljana Torić kao sutkinja. U predstavi sudjeluju i Tanja Tišma, Deana Marčić, Marta Kanazir, Dmitrij Andrejčuk i Dean Rožić.