Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca premijerno je izvela »Maskaradu«, dramu u stihovima ruskog romantičara Mihaila Jurjeviča Ljermontova.

Riječ je o njegovoj najpopularnijoj drami, koja je napisana 1835., ali je zbog mnogostrukih cenzurnih prepreka izvedena u cjelini tek 1862. godine. U devetnaestom stoljeću cenzorske »škare« tražile su izmjene, najviše zbog kritike visokog društva. Naime, motivi iz života petrogradske aristokracije doživljeni su kao piščeva aluzija na neke tadašnje stvarne situacije. Osim toga, glavni je lik šekspirovski ljubomorni knez Arbenjin koji otruje svoju ženu i završava u ludilu.

U kontekstu današnjeg vremena ova drama može biti zanimljiva u smislu razotkrivanja naličja građanskog, naizgled civiliziranog društva, koje skidanjem maski razotkriva svoje moralno nakazno lice. U tom smislu kritička oštrica u redateljskom pristupu Vite Taufera mogla je biti i snažnija. Međutim, on se više priklonio stavljanju naglaska na univerzalne teme ljubavi, ljubomore i smrti, koristeći maske i motiv maskenbala kao sredstvo teatralizacije.  

 Retrospektivni početak

Sukladno takvom konceptu, ni vizualni aspekt predstave nije vezan uz epohu. Scenograf Dalibor Laginja stvorio je izvanvremenski okvir, sačinjen od pomičnih velikih crnih paravana, dok je iza prozirne, ali zamućene opne, smjestio orkestar i izvođače koji predstavljaju grotesknu karnevalesknu svitu ili sudionike društvenih zabava. Time je na neki način odijelio prvi od drugog plana zbivanja, koji jedan drugome predstavljaju lice i naličje.

Predstava počinje retrospektivno, prizorom pogrebne povorke na sprovodu Arbenjinove supruge Nine – nevine žrtve iskvarenog društva. U uvodnom prizoru, koji je naglasilo efektno oblikovanje svjetla Denija Šesnića, snijeg sipi odozgo čineći kontrast crnoj pozadini i prljavim spletkama aristokratskih likova. Zatim se predstava, kao u filmu, vraća u vrijeme koje je prethodilo hladnokrvnom umorstvu. Dramaturginja Marijana Fumić ne slijedi činove drame kronološki, nego se opredijelila za vremenske skokove, što pridonosi dramskoj tenziji.

Zaplet »Maskarade« vrti se oko ljubavne priče u kojoj izgubljena ženska naušnica (u originalu je to narukvica) postaje epicentar radnje, koja se plete oko svakovrsnih likova: kockara, dama, barunice, kneza, sobara i drugih likova. Sve te osobe pojavljuju se kao posrednici i saboteri nedužne ljubavi.  

 Drama u stihovima

Za romantičarske drame Ljermontova karakteristično je da su ostali likovi najčešće pridodani glavnome liku, a od zbivanja i karaktera različitih osoba bitniji su mu monolozi glavnih junaka. U »Maskaradi« je to Arbenjin, strastveni kockar, koji se odlučio smiriti uz mladu ženu Ninu, navlačeći masku uglađenog građanina. 

Za ulogu Arbenjina habitusom je dobro odabran Dražen Mikulić, koji je utjelovio naizgled hladnu i kockarski proračunatu osobu unutar koje se zapravo odvija prava drama opsesivno ljubomorna muškarca. Pravo iznenađenje premijerne izvedbe bila je mlada glumica Aleksandra Stojaković, nova članica Hrvatske drame, koja se u ulozi Nine predstavila kao ugodna scenska pojava i glumica lijepe boje glasa i dobre dikcije. Stojaković je posebno dojmljiva u sceni umiranja, koju je odigrala emotivno, bez pretjeranog tragičkog patosa.

Iz današnje perspektive drama u stihovima, u novom prepjevu vrsnog pjesnika Luke Paljetka, može djelovati staromodno i umanjiti glumačku uvjerljivost. Vezani stih u tom smislu za glumce bi mogao biti i »kamen spoticanja«, jer treba ga izgovoriti tako da zvuči kao prirodan način govora, a ne nešto suviše artificijelno. Dok su se neki glumci u »Maskaradi« pomalo »borili« sa stihovima, Davor Jureško kao Maska i Denis Brižić u ulozi Kazarina bili su posve realistični.

Ulogu Špriha, s osjećajem za komičke nijanse, odigrao je Alen Liverić, a u ulozi Liječnika decentan je Zdenko Botić. U ulozi koketne spletkarice Baronese Štral uvjerljiva je Andreja Blagojević. Zavodljiva Kneza Zvjezdiča, zavodnika i lukavca, tumači Jasmin Mekić, koji stihovanu formu također izgovara dosta prirodno. Anastazija Balaž Lečić u interpretaciju Služavke unijela je određenu komičnost, a u ulozi Sluge pojavljuje se Nenad Vukelić. U gotovo »filmskim« prizorima kartaše, goste i dame utjelovili su Biljana Torić, Sabina Salamon, Tanja Smoje, Igor Kovač i Predrag Sikimić.  

 Karnevalsko ozračje

U predstavi sudjeluju i članovi zbora i orkestra Opere te Baleta riječkog kazališta, kao i glazbenici koji pod vodstvom Igora Vlajnića sviraju uživo. Autor glazbe je Mitja Smrekar Vrhovnik, koji se kreće raznim glazbenim žanrovima, dajući »boju i ton« svakom pojedinom prizoru. Dopadljive kostime, s daškom karnevala i glamuroznosti, kreirala je kostimografkinja Barbara Podlogar. Plesne točke koreografirao je Matjaž Farič, a kao pjevačica nastupila je Alba Nacinovich. Ovime kao da se Taufer referira i na stari žanr maskerate koja je koristila ples, glazbu, poeziju, alegoriju i raskošno opremljenu mizanscenu. 

Predstava »Maskarada« prigodno se izvodi u vrijeme Riječkog karnevala, pa nisu izostali ni zabavljački i karnevaleskni elementi. Groteskno uobličene maske i kretanje različitim žanrovima, uklapaju se u kazališnu poetiku Vite Taufera, koji je, kao što smo već konstatirali, mogao biti i oštriji u detektiranju i raskrinkavanju i nekih današnjih društvenih anomalija. Pitanje je, naime, hoće li se u riječkoj »Maskaradi« itko prepoznati? A trebao bi.