Glumica i ravnateljica kazališta »Žar ptica« vraća se ulogama nakon desetljeća apstinencije tijekom kojeg je je od malog kazališta napravila respektabilnu ustanovu. »Divu« je baš za nju napisala mlada autorica Marijana Nola, a režirao Želimir Mesarić
»Žar ptica« ima oko 300 izvedbi svake sezone, 45.000 djece posjeti to kazalište koje ima 45 nagrada. Sve se to s radi s 20 ljudi
Trideset pet godina umjetničkog djelovanja obilježavate velikim povratkom na scenu nakon duljeg izbivanja. Opišite malo predstavu koja vas je na to ponukala?– Predstava »Diva« je drama koju je napisala Marijana Nola, mlada nagrađivana spisateljica, a sve je počelo tako da sam joj jednom neobavezno rekla neka napiše nešto za mene da se vratim glumi. Na to sam zaboravila, no ona nije i došla je s ovim komadom »naše« tematike.
Za vrijeme dodjele Nagrade hrvatskog glumišta garderobu HNK-a dijele dvije glumice, starija i mlađa – ja sam, zamislite, starija (smijeh). Kako predstava ide tako se zahuktava i njihov obračun te publika saznaje da su one puno povezanije nego što se to čini u početku.
Kao u najnapetijem trileru izmjenjuju se razna stanja i borba argumentima te je jasno da one jedna drugu ugrožavaju na više razina.
Poslušna ravnateljica
Predstavu režira Želimir Mesarić i moram reći da sam nakon dugo godina izbivanja uživala u radu. Shvatila sam da je gluma najljepši posao na svijetu. Kad sam preuzela »Žar pticu« mislila sam da će to biti ležerno, da ću barem jednom godišnje moći odigrati neku ulogu, ali trebalo je toliko napraviti u kazalištu da je to potrošilo svu moju energiju.
Sada sam dovela kazalište u stanje konstantne pozitivnosti, i ljudske i repertoarne, pa ću si barem svake dvije godine priuštiti pojavljivanje na sceni. Ako ostanem ravnateljica, naravno.Kako vam je bilo snaći se u ulozi onog koji prima naredbe (od redatelja) nakon što ste 12 godina proveli zapravo zapovijedajući?– Bilo je fenomenalnih situacija! Ponekad i jesam tako nastupila, kao netko tko, kao što rekoste, ima gard zapovijedanja, inzistiranja, ali Mesarić je takav genijalac koji je sve to shvatio. On bi konačno rekao: »Ajde, ravnateljice, sad smo na drugim pozicijama!«, pa bismo se tome smijali. A znali su i ostali zaposlenici kazališta reći:
»Jao, ravnateljice što mi guštamo da morate slušati gospodina Mesarića!« (smijeh).
Dvije glumice – starija i mlađa – dijele garderobu a kroz njihov obračun publika saznaje da su one puno povezanije nego što se to čini u početku
U glumačkom radu okušali ste se u različitim medijima, u kazalištu, na televiziji, filmu… Kako je bilo balansirati između svega toga?– Pa možda sam zbog toga i opstala. Jer dok nisam došla u »Žar pticu«, 30 godina sam bila slobodnjak.
To znači da 30 godina nisam dobila plaću, a budući da sam to preživjela, znači da sam nešto i vrijedila.
Od najranije mladosti bila sam strašno radoznala, uvijek me zanimalo izraziti se na više načina, pa sam jednostavno željela neki svoj svjetonazor govoriti sa scene. Zato sam tražila meni bliske autore, autore bliske mom senzibilitetu, da svjedočim sa scene neke istine, neke emocije i duhovna stanja.
Tako sam radila Vesnu Parun kao multimedijalni projekt, da bih poslije potpuno uronila u stvaralaštvo Vesne Krmpotić.
Onda je došla Isadora Duncan, dvosatni monospektakl; u jednoj ulozi deset uloga. No takve sam uloge uvijek birala, i davala se bez ostatka. I koliko god se potrošila u nekoj ulozi, to mi se uvijek vratilo. Pogotovo kroz pljesak publike.
Kad hendikep postane prednost
Budući da je moja karijera dolazila u valovima, za vrijeme utihe nešto bih smišljala.
Kad je počeo Domovinski rat smislila sam poetsko-glazbeni antiratni serijal »Dok nam živo srce bije«. I to je prošlo kod Miroslava Lilića. Dotad sam glumila u više od petnaest 15 TV-serija, tridesetak TV-drama, šest filmova, no to mi je bilo fantastično otkriće; takav užitak je snimati, montirati, realizirati svoju zamisao. Ali u svemu tome ja sam bila u ulozi simpatičnog uljeza, trebala sam se jako dokazivati.
Poslije toga odigrala sam Mariju Callas 1998., i to je bio svjetski hit, senzacionalna uloga koju sam sama producirala.
No onda se prijavljujete za ravnateljicu »Žar ptice«. Otkud taj zaokret?– Ma htjela sam malo odahnuti, a onda sam upala u »kašetu brokava« (čavala, op. a.), što bismo rekli mi u Splitu. Kao, ležerno ću voditi to jedno simpatično kazalište za djecu, no upala sam u takvu nedefiniranu i tešku situaciju da sam tri godine ugrozila i život i zdravlje.
Možete zamisliti, šest predstava je bilo godišnje, da bi već sljedeća sezona imala 300 predstava.
Dosad sam producirala 40 predstava, 300 izvedbi svake sezone, 45.000 djece koja nas svake godine posjeti, a sve to s 20 ljudi.
Mi smo gradsko kazalište i sljedeće koje je iza nas po broju zaposlenih, ima ih 70, a imamo iste obveze. Ali sve te poteškoće morala sam savladati. Imala sam otpor i kolektiva kad sam došla, ali nakon nekog vremena ljudi su to prihvatili, i na kraju zavoljeli.
A koliko god mi je hendikep što imam samo šest glumaca, to mi je i prednost. Mi rijetko imamo predstavu s manje od 10 glumaca, ali onda dobivam najbolje od najboljih. Pa tu su prodefilirali Pero Kvrgić, Marija Kohn, Nada Subotić, Branka Cvitković, Biserka Ipša, Kruno Šarić, pa sjajni mladi glumci.
Dakle jedno malo kazalište na nelokaciji trebalo je revitalizirati, ali na kraju imamo 45 nagrada, od toga tri Nagrade hrvatskog glumišta, a putovali smo od Mongolije do Venezuele, od Egipta do Izraela…
Besplatno za djecu
Kako napreduje vaš hvalevrijedan projekt besplatnih predstava za djecu, i to ne samo za festivala »Naj, naj, naj« ili »Nema zime u Žar ptici«, nego i inače?– Kad sam počela s tim projektom ljudi su se zgranuli, ali ja znam gdje živim i kolika je oskudica. Prvo sam htjela da djeca koja ne mogu za praznike negdje otići, a to je grozno, mogu barem pogledati dobre predstave; da ono što im se čini hendikepom u početku, postane prednost na kraju.
Kroz »Žar pticu« prodefilirali su Pero Kvrgić, Marija Kohn, Nada Subotić, Branka Cvitković, Biserka Ipša, Kruno Šarić, niz sjajnih mladih glumaca
Na to sam ponosna, ali htjela sam, a to nije morala ostati utopija, i da nas grad financira tako da sva kazališta za djecu imaju besplatne predstave. To i ne bi bio tako veliki trošak kad se izračuna, a bilo bi enormne koristi. Ali ljudi jednostavno neće. Mi se ipak onda trudimo koliko možemo.
Tako smo uveli »Osmijehom do zdravlja«, besplatne predstave za bolesnu djecu. Kad vam takvo jedno bolesno dijete provede sat vremena ne misleći na svoju bolest, e to je prava nagrada.Kad ovako rekapitulirate, nikako konačno, ovih 35 godina, biste li što mijenjali?– O, naravno, puno bih toga mijenjala. I na svom glumačkom, a posebice na svom ravnateljskom putu. Tu je bilo mnogo mojih zalijetanja, mnogo propusta zbog emocionalne ugroženosti. Bila sam preosjetljiva, i svaki propust, bilo moj bilo nekog prema meni, strašno me puno koštao. Da mogu, puno više bih radila na otpornosti.
