Malim scenama treba veliki iskorak: Uoči festivala koji u Rijeci počinje 2. svibnja

Snimio Marko GRACIN / NL arhiva

MFMS je svake godine u svibnju svojoj publici doslovno otvarao »prozor u svijet« – Rijeku su pohodili neki od najpoznatijih europskih redatelja današnjice, s predstavama koje se pamte godinama. Danas je od toga ostalo malo, splasnula je strast i uzbuđenje kojim se čekao svaki novi Festival

U životu i u kazalištu stvari ne teku uvijek onako kako bismo željeli, ali vjerujemo da marljivim ljudima često pomažu dobri anđeli, pogotovo onda kad ih takvi ljudi nisu planirano dozivali. Međunarodni festival malih scena, koji se u Rijeci odvija već petnaest godina, primjer je kulturnog središta u koji je ušetao jedan takav anđeo koji nam – kako to već anđeli rade – ne dozvoljava da do kraja objasnimo što je to što ovaj Festival čini toliko uzbudljivim i neobičnim.

Napisao je to, između ostaloga, kazališni kritičar Bojan Munjin, dugogodišnji sudionik i protagonist, bivši i ovogodišnji selektor, riječkog Međunarodnog festivala malih scena, u eseju pod naslovom »Skroman, uzbudljiv, razdragan«, objavljenom u prigodnoj monografiji uz petnaestu obljetnicu Festivala. Povukao je Munjin u tom tekstu paralele između riječkog MFMS-a i drugih regionalnih kazališnih festivala, uključujući BITEF, Eurokaz, Festival svjetskog kazališta, MESS…

Dakle, jesu li anđeli još uvijek tu, uz riječki Festival? Ili su se u proteklih nešto manje od deset godina preselili negdje drugdje? Je li MFMS još uvijek onako »uzbudljiv« i »razdragan«, kao što to sugerira naslov Munjinova teksta? Ili se zadnjih godina osjeća neki »zamor materijala«, organizacijska, produkcijska i izbornička rutina, osjećaj »već viđenoga«?

Na ta i slična pitanja može se, uoči 24. MFMS-a koji tradicionalno počinje iza 1. maja i održava se ove godine od 2. do 10. svibnja, odgovoriti ovako i onako, pozitivno i negativno, elaborirano i paušalno… Probajmo ipak nekim redom.

Dodatna vrijednost

Munjin u svojim ocjenama i zapažanjima, objavljenim prije osam godina, ne griješi – riječki Festival je od svojih skromnih ali i hrabrih početaka tijekom godina rastao, nudio svojoj publici istinska kazališna uzbuđenja, izuzetne predstave velikih glumačkih i redateljskih nadahnuća, nova čitanja klasika, nove poetike, zanimljive i poticajne kazališne rasprave…

Iako je od samih početaka, još kao Hrvatski festival malih scena, već imao taj međunarodni štih, dovodeći u Rijeku najprije predstave iz Slovenije čije je kazalište jedan od utemeljitelja Festivala i selektor Dalibor Foretić odlično poznavao, Festival je postao međunarodni tek nakon nekoliko godina postojanja, kada su predstave iz drugih zemalja ušle u konkurenciju za nagrade, da bi službeno dobio taj predikat – »međunarodni« – u osmoj godini postojanja.

Jasno je, međutim, da je Festival praktički od samih početaka nudio tu »dodatnu vrijednost« – izravnu uspredbu domaćih i stranih teatarskih dosega, vizija, interesa, preferencija, interpretacija… i to je bez sumnje jedna od njegovih najvećih vrijednosti: riječka je kazališna publika tijekom godina dobila solidan uvid u (po)najbolje kazališne produkcije ne samo u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, već i onima nastalim u dobrom dijelu zemalja Europe.

MFMS je svake godine u svibnju svojoj publici doslovno otvarao »prozor u svijet« – Rijeku su pohodili neki od najpoznatijih europskih redatelja današnjice, od legendarnog Jurija Ljubimova i njegova moskovskog Teatra na Taganke do mađarskih kazališnih zvijezda Arpada Schillinga, Victora Bodoa, Bele Pintera, Poljaka Grzegorza Jarzyne, slovačkog redatelja Viliama Dočolomanskog, od Oskarasa Koršunovasa i Cezarisa Graužinisa iz Litve, Alvisa Hermanisa iz Latvije, Davida Doiašvilija iz Gruzije do Talijana Pippa Delbona i Romea Casteluccija… I mnogi drugi.

Iz našeg susjedstva, Slovenije, u Rijeku je dolazila redateljska elita – Taufer, Strelec, Župančič, Janežič, Miler, Lorenci, Maurin, Mateja Koležnik, Meta Hočevar… da ne spominjemo naše (tada) vrlo mlade i sjajne redatelje – Zappia, Buljan, Medvešek, Raguž, Jelčić – Rajković, Magelli, Zlatar Frey…

Uz renomirana kazališta iz svih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije, na MFMS-u su nastupala i kazališta iz Austrije, Belgije, Bugarske, Češke, Finske, Italije, Latvije, Litve, Mađarske, Njemačke, Poljske, Rumunjske, Rusije, SAD-a, Švicarske, Velike Britanije…

Tih je godina, od 1994. kad je osnovan, pa idućih desetak, petnaestak, možda i više godina, Festival neprestano rastao i razvijao se – dovodeći u Rijeku predstave koje će mnogima ostati u sjećanju godinama. Zadnjih godina Festival ima osam ili devet predstava, izuzev jubilarnog 20. MFMS-a 2013. godine kad se za festivalske nagrade natjecalo 11 predstava, ali među njima čak šest iz Hrvatske, dvije iz Srbije, po jedna iz Slovenije, Makedonije i Litve. Počelo je naizgled skromno, s osam predstava, da bi raslo, pa je u »zlatnim godinama« znalo biti i 12, 13 i čak 14 predstava koje su konkurirale za nagrade.

Izvjesno je da dio riječke kazališne publike i danas s određenim uzbuđenjem očekuje Festival i objavu naslova odabranih predstava. U uvjetima kad u Rijeci gotovo da i nema kazališnih gostovanja, ili su ona minimalna, kad je dio publike još donedavna na kazališna gostovanja odlazio u Opatiju, razumljiva je »glad« za kazalištem. Tako se ulaznice za MFMS i danas, usprkos ne maloj cijeni, u konačnici rasprodaju, rijetko u gledalištu ostane pokoje prazno mjesto.

Mnogi još pamte predstave kao što su Ćelava pjevačica, Hamletmachine, Garderobijer, Dekadencija, U očekivanju Godota, Izbacivači, Hamper, Kralj Edip, Usporavanja, Münchhausen, Višnjik, Becket songs, Svršetak igre, Hodač, Ferdydurke, Kronike, Pet vrsta tišine, Brat magarac, Vatreno lice, Tri sestre, Radnički cirkus, Skup, Marat i Markiz de Sade, Bilježnica, Helverova noć, Samljeveninestao, Fragile!, (mede:a): Hamlet (Vilnius), Macbeth (Tbilisi), Zagrebački pentagram, Odisej, Mrzim istinu, Hamlet (ZKM), Othello (MGLJ)…

Hrvatska i svijet

– Vjerujem da će se na Festivalu malih scena upravo u konfrontaciji s međunarodnom konkurencijom pokazati prava slika hrvatskoga kazališta. Naime, vlastite vrijednosti ne možemo očitati isključivo unutar nas samih, nego se moramo postaviti prema onome što nam pokazuje i donosi svijet. Utoliko će biti najzanimljivije vidjeti mogućnost usporedbe između hrvatskog kazališta te vrlo jakih i reprezentativnih predstava iz inozemstva – rekao je uz 13. MFMS, 2006. godine, teatrolog dr. Darko Gašparović, dugogodišnji svjedok, prijatelj i kroničar festivala i svojedobno član njegova žirija.

Godinu dana kasnije, na kraju 14. a uoči 15. festivala, dr. Gašparović je za naš list izjavio: »Želio bih sugerirati dvije stvari: najprije, strožu selekciju hrvatskih predstava. Na deset predstava u festivalskoj konkurenciji nema potrebe dovoditi čak tri hrvatske, ako se zaista ne radi o izuzetnim predstavama. Dovoljna je i jedna – ali da bude prava! Druga moja sugestija odnosi se na okrugle stolove: mislim da bi trebalo prirediti barem jedan stručni teatrološki skup koji bi problematizirao određene aktualne aspekte svjetskog kazališta, a koji proizlaze iz festivalske produkcije te godine«.Nije to mišljenje uglednog teatrologa i vrsnog poznavatelja kazališnih zbivanja ni iznimka, ni jedino.

– Sama činjenica da imamo priliku u Hrvatskoj upoznati tako značajna nova imena svjetskog kazališta velika je. A posebno značajnim smatram da ovaj festival u kontekst stavlja i hrvatske predstave, što drugi festivali ne čine. Kada se stavimo u konkurenciju s europskim teatrom, onda se, nažalost, vidi gdje smo. Zato je ovaj festival važan, jer otvara svima prostor za razmišljanje, a nas stavlja na pravo mjesto i pokazuje koji su istinski dometi hrvatskog teatra – rekao je 2007. godine za naš list kazališni kritičar i u jednom razdoblju selektor MFMS-a Jasen Boko.

Treba li tome išta dodati?

Novac i kompromisi

To su zaista bili festivalski vrhunci – sjajna kazališna ostvarenja, predstave koje se pamte godinama, izvedbe koje ostavljaju bez daha, tekstovi i teme koje imaju i društvenu i političku i umjetničku relevantnost, doživljaji koji ostaju u sjećanju… Raznovrsnost i nepredvidljivost neke su od glavnih karakteristika tog razdoblja u kojem su podjednako uživali i akteri i publika.

Što je od toga ostalo danas?

Festival je u proteklih nekoliko godina splasnuo – niti se osjeća nekadašnji entuzijazam, niti postoji nekadašnja pozitivna tenzija i iščekivanje svake predstave. Festival se naprosto razmekšao, omlitavio, sve više liči na reviju ili smotru kazališnih predstava, a sve manje na istinsku festivalsku manifestaciju.

Ima tome više razloga, mnogi sasvim izvjesno spadaju u sferu financijske i materijalne prirode, oskudice novaca i nepostojanja šireg kruga sponzora koji bi MFMS prepoznali kao prestižnu manifestaciju koju vrijedi podržati…

Drugi se možda tiču kompromisa i kalkuliranja pri odabiru predstava – previše je nekako – takav je dojam – izvedbi koje spadaju u red dobrih, solidnih repertoarnih predstava, profesionalno režiranih i odigranih, a dolaze iz renomiranih građanskih kazališnih kuća – sve je to na mjestu i u redu, ali ništa više od toga. To nisu predstave kojima se može prilijepiti pridjev »festivalske«; one tek sudjeluju na festivalu, ali ne nude baš ništa novo u smislu kazališne poetike. Ponavljaju se ista kazališta, nerijetko i autori, bit će tu i vrhunskih glumaca, sve je to neka solidna srednjostrujaška razina, ali bi bilo puno bolje – kad već za takve predstave postoji interes publike – da su u Rijeci gostovale mimo MFMS-a. Festivalu ne čine dobru uslugu.– Zašto ljudi i dalje idu gledati »Othella« iako već 400 godina znaju što se dogodilo u toj Shakespeareovoj drami i kako će ona završiti? – pita se akter, odnosno slovenski redatelj Jernej Lorenci, koji »Othella« Mestnog gledališča ljubljanskog, izvedenog na 21. MFMS-u, postavlja vrlo neklasično i nekonvencionalno, kao kazališnu probu. Zašto dakle uvijek iznova idemo u kazalište da bismo gledali »Othella«?

Povratak izvornom

Upravo zato da bismo vidjeli nešto novo, neočekivano, uzbudljivo i drukčije. Lorenci je napravio taj iskorak – pokušao je zaobići konvenciju i rutinu, i u konačnici uspio jer ga je podržala i publika i struka. Donio je novu emociju i novu perspektivu stare drame.

Da ne bude zabune: samo postojanje Međunarodnog festivala malih scena danas – u vrijeme tvrde materijalne i još tvrđe moralne krize, rasapa vrijednosti i kriterija, bujanja netolerancije, netrpeljivosti i isključivosti – ravno je čudu i dragocjena je činjenica.Želja je ne samo da taj festival opstane, već da opet krene njegov rast i uzlet, da bude veći, bolji, sadržajniji, da opet bude istinsko slavlje kazališne umjetnosti.Možda nije za usporedbu, ali vrijeme je danas u nekim aspektima slično onom vremenu u kojem je Festival pokretan – materijalna oskudica, nezavršeni rat i blisko ratno okruženje, a danas opet besparica, kultura na margini društvenih zbivanja, Rijeka na margini interesa metropole…Ali ako je Festival onda mogao rasti ni iz čega, onda nema razloga da se ta priča ne ponovi…

– Danas, kad bih trebao biti sretan zbog visokog jubileja, entuzijazam splašnjava. Unatoč svim naporima i uzletima proteklih godina, moram reći da mi nikad nije bilo teže sastaviti program. Jer, ako je rastao Festival, prvih su petnaestak godina rasla i sredstva. Posljednja četiri saziva novaca je malo, a ove godine najmanje. U više sam navrata bio na rubu odustajanja – pratim mnoge festivale u Europi i znam s kakavim fondovima raspolažu. Ja, međutim, kao da radim svoj privatni festival! Moljakam moje kazališne prijatelje da spuste cijene svojih prestava, obećavam da će to biti »samo ovaj put« i tako iz godine u godinu – rekao je za naš list pokretač i umjetnički voditelj MFMS-a Nenad Šegvić u povodu 20. godišnjice Festivala.Danas je vjerojatno još i gore.

Ta nova emocija, novi iskorak, nova energija danas treba MFMS-u želi li vratiti i zadržati onu izvornu »uzbudljivost«, »nepredvidljivost«, dinamiku i draž.

Nekad davno, prije dvadesetak godina, publika riječkog festivala s entuzijazmom je prihvatila predstave »Mrvek i crvek« kazališta Mig oka i koju godinu kasnije »Nadpodstolar Martin« Gradskog kazališta lutaka Rijeka.

Bile su to praktički dječje predstave, ali kazališno nove, svježe, inovativne, prave festivalske… Nije dakle, toliko bitan ni sadržaj, za djecu ili za odrasle, koliko je bitno kako je taj sadržaj prenesen i kakvu to emociju izaziva.

»Mrvek i crvek« dobio je na Festivalu nagradu za »kreativno istraživanje suvremenog kazališnog senzibiliteta«, a »Nadpodstolar Martin« nagradu za oblikovanje scenskog prostora i nagradu za svjetlo. Ali i nagradu publike.

Lako, dakle, za Hamleta, Macbetha i Othella, pogotovo ako ovaj potonji ima lice namazano u crno… Ali ako srednjostrujaške repertoarne predstave zagrebačkih, beogradskih i inih kazališta »pojedu« one istinski festivalske, MFMS će sasvim izgubiti onaj svoj prvotni rezon postojanja i onu uzbudljivost, draž i neizvjesnost s početka ove priče.