Anton Pavlovič Čehov nije čitao »Podnevnog demona« (2001.) Andrewa Solomona, jednu od najznačajnijih studija depresije našeg doba, ali kao perceptivan liječnik i pisac savršeno je još 1889. godine razumio da pacijenti koji pate od simptoma duboke nemoći, ožalošćenosti i ogorčenosti nisu nužno heroji melankolije, nego njezini zatvorenici. Prisilni taoci, svakodnevno izloženi sramu zbog nemoći koja ih ispunjava, pri čemu je sram jedan od posljednjih ostataka njihova »idealnog« ili bar boljeg Ja. Sram ih proganja poput surovog unutarnjeg lovačkog psa, ali sram ih istodobno čuva od potpunog urušavanja u prosječnost i učmalost.

Čehov itekako pazi da budemo svjesni da naš život ovisi o sposobnosti da sačuvamo ideale. Nadalje, kroz Ivanova osporava ne samo sentimentalan tipski karakter ruskog »suvišnog čovjeka« Turgenjevljeva doba, uvlačeći podjednako u raspravu i Tolstojeve »vječite nezadovoljnike« salona i ratnih kuhinja, koliko i anarhističke proroke samoubojstva iz pera F. M. Dostojevskog, nego se kroz Ivanova prelamaju i mnogo kasniji Musilovi »ljudi bez svojstava«, baš kao i plejada »izgubljenih generacija« uznapredovalog 20. stoljeća. Ivanovljeva bolest tako ispada komplicirano osobna, kao i svaka depresija. Ali isto toliko i prepoznatljivo zarazna.

Idealne žene

»Ivanov« u režiji slavnog litvanskog redatelja Eimuntasa Nekrošiusa u zagrebačkom HNK-u je lirska drama kompletne društvene inercije i učmalosti, o čije zidove snažnije udaraju krila samo dvije žene: prva je iznevjerena Ivanovljeva supruga Ana Petrovna ili pokrštena Sara, u potresno djetinjastoj i očajnički veseloj interpretaciji Lane Barić, klaunese ovog nesretnog braka. Druga je novi ljubavni interes izgubljenog Ivanova: veoma mlada, naivna i ljubavnim zanosima sklona Saša Lebedjeva, u izvedbi energične i empatične Luce Anić.

Anić je scenski iznimno sugestivna, točna i emocionalno prisutna glumica, pravi kovitlac strastvenosti, koja unatoč tome mora ozbiljno poraditi na sustavnom pomanjkanju točnih rečeničnih intonacija, čije monotono recitativno zapjevavanje (isto u svakom tekstu i svakoj predstavi koju je dosad igrala) smeta inače sjajnoj ulozi.

Bojan Navojec postavlja Ivanova kao čovjeka koji jednostavno ne može odoljeti žaru mlade djevojke koja poskakuje uz zvukove gitare, ali i kao muškarca koji nema snage ustati i zavrtjeti se s njom u divljem plesu. Zamrznut je, baš kao i pri promatranju emocionalnog sloma svoje prve žene. Ivanov tako ostaje autsajder i stranac vlastitih odnosa, svjestan da ga tople i energične žene privlače poput magneta, ali nesposoban odgovoriti im jednakom snagom.

Navojec ga igra s toliko nijansirane nježnosti i samogađenja da se čini kao da njegovo tijelo tijekom troipolsatne predstave stalno bolno obuzdava i prolazi kroz gomilu implozija, urušavajući se sve dublje i dublje u vlastiti ponor, ali nikada ne gubeći tiho dostojanstvo. Navojec je najbolji Ivanov kojeg sam dosad vidjela na kazališnim daskama.

Idealni nepoduzetnici

Goran Grgić (Lebedjev) i Alma Prica (Lebedjeva) također donose na scenu rusku roditeljsku privrženost, grleći svoju Sašu i slušajući njezino povjeravanje mimo psihoanalitičkih klišeja o »obaveznom« razdoru između roditelja i djece. Štoviše, Alma Prica zatvara oči svoje scenske kćeri u trenutku Ivanovljeva samoubojstva i privija je k sebi kao da je štiti od ratnog razaranja, dok Grgić nije tip oca-plus-prijatelja koji se time izvlači od svojih ozbiljnih roditeljskih odgovornosti, nego oca koji vrlo pažljivo sluša i svoju i kćerkinu tamnu intuiciju, otkrivajući nam odakle Saši toliko smjelosti i posvećenosti. To je njezin istinski obiteljski miraz. U Nekrošiusovoj režiji i glumačkoj interpretaciji Price i Grgića, intimnost je kućna lekcija. I zapravo jedini signal »lijeka« koji bi mogao pomoći Ivanovu, kad bi ga bio u stanju primiti.

Originalno je redateljski i glumački napravljen i lik doktora Lvova u izvedbi Luke Dragića. Ovaj »idealni pravednik« neprestano gnjavi svoje sulikove »dobrim savjetima« i moralnim lekcijama, pritom čitavo vrijeme noseći u ruci portret svoga pisca, Čehova, kao kakvu svetu sličicu. Kao i sve ostale glumačke uloge komada, Lvov je u Dragićevoj izvedbi koreografski povišen te plesački sklon preskakati stolce malenog i iskošenog scenskog gledališta kao nosivog elementa Nekrošiusove scenografije. Ali Lvov nije prava protuteža toplom i tužnom Ivanovu; prije bismo mogli reći da je u pitanju parodija medicinske dijagnostike kao stalne pridike. Kao i ne baš opravdana šala na račun samog Čehova.

Idealne minidrame uloga

Galerija malomještanskih likova postavljena je, pak, s preciznim osjećajem za socijalnu farsu i dublju zaokruženost svakog pojedinog protagonista. Mislim na uloge mračnog grofa Šabeljskog (Dragan Despot), vulgarne Babakine (Nina Violić), guščje ljuljuškave i ruskostarinski pjevuškave starice Avdotje (Ksenija Marinković), samozaljubljenog kockara Kosiha (Slavko Juraga), sobarica i gošći (Jadranka Đokić i Olga Pakalović) te slugu Jegoruške (Silvio Vovk) i Gavrila (Ivan Glowatzky).

Svaka od uloga razrađuje tipičnu gestu lika i podiže je na princip njegova scenskog identificiranja, bilo da je u pitanju zavodljiv poziv ptičjeg glasanja Nine Violić ili pojačano teatralno zabacivanje kosice Slavka Jurage. Na ovaj je način sačuvan i Čehovljev humorni ton, a da pri tom nije narušena tragičnost djela u cjelini.

Naprotiv, Nekrošius postiže autorovu namjeru, čuvajući humornu i sumornu intonaciju »Ivanova«, kao i mogućnost da glumci brzo »kliznu« iz jedne zone u drugu. Kao i u mnogim drugim Nekrošiusovim predstavama, let (plesa, vjetrulja, ptičjih glasova) dobiva dimenziju najčistijeg unutarnjeg erosa likova.

Idealan poduzetnik

Slično Tauferovoj režiji Čehovljeva »Višnjika«, poduzetnu figuru komada na HNK-ovoj pozornici ponovno preuzima Dušan Bućan kao Borkin: pun ideja o brzom stjecanju novaca, planova o ženidbi bogatim udavačama, užitka u tamanjenju beskonačnih količina kavijara, votke i krastavčića. Naravno da Čehov ima osobiti pik na protagoniste koji nemaju ideala, ali zato pucaju od obilja marketinških strategija.

Bućan igra Borkina srčano i namjerice razmetljivo, ali i s potmulom boli zbog poruge koja mu je upućena. Na ovaj je način ponovno mudro sačuvana slojevitost lika.

Za Nekrošiusovu je predstavu bitna i figura Prolaznika u izvedbi Franje Kuhara: to je »lutajući« lik koji se stalno vraća na scenu, traži dozvolu prolaska, dok u rukama steže telefonski aparat na čiju zvonjavu ne odgovara. U toj metafori tuđeg ili ničijeg čovjeka redatelj već prelazi granicu kiča i upada u banalnost »čehovljenskog« ornamenta.

No predstava u cjelini zadivljuje i promišljenošću svih svojih vizualnih detalja (scenograf Marius Nekrošius) i blagocirkuskom pojačanošću i cizeliranošću glumačke geste. Jednako je istina i da čitav »Ivanov« emocionalno teče u gotovo identičnom tonu, stalno se vrteći u prostoru ljupke glumačke zaigranosti i scenografske simbolike, ali opetovano umnažajući istu metodu do u beskraj.

Tako smo dobili veoma znalačkog »Ivanova«, koji kao da stalno teži stanju poeme, ali i »Ivanova« koji lovi svoj vlastiti rep sve dok se naslovni lik ne skljoka od iscrpljenosti. Kako Nekrošius likovno fokusira sve prizore drame na isto iskošeno gledalište umetnuto u središte HNK-ove pozornice, poruka ovakve scenografije je da nitko od protagonista ionako ne može iskoračiti iz statike zajedničke ljudske situacije.

Idealna pomnost

Ni Čehov ni Nekrošius, međutim, nemaju nikakve sumnje oko toga da su ideali istinska kralježnica našeg postojanja. Obojica su manijaci detalja, što je još jedan signal ne samo stilistike, nego i filozofije idealizma. »Ivanova« na HNK-ovoj pozornici svakako vrijedi pogledati, kao primjer gotovo izumrle vrste redateljske studioznosti na svim razinama bavljenja i tekstom i scenskom slikom i glumačkim osobnostima.

Vjerujem da će predstava biti teža mlađoj no starijoj publici, jer mladost 21. stoljeća očekuje da je se zabavlja specijalnim efektima, a Nekrošius bi vjerojatno prije srušio kazalište nego odustao od fine arhitekture nagovještaja u korist gladijatorskog spektakla.

Ali razlika između Nekrošiusove predstave i bilo čega što možemo vidjeti na zagrebačkim pozornicama upravo je u tome što »Ivanov« izbija u ritmu teatra kao svečanosti percepcije, a ne teatra kao brze konzumacije. Uzmite si vremena, priuštite si ovu majstorsku kaligrafiju.