Anica Tomić i Jelena Kovačić u svom se dugogodišnjem kazališnom radu rijetko okreću humornoj strani hrvatske političke korupcije, mahom slijedeći trag tragičke groteske. U prvom planu groteske nikada nije proizvodnja neobuzdanog smijeha, nego izazivanje gledateljske ogorčenosti, zbunjenosti i pogođenosti uprizorenim nasiljem. Stoga je prva suradnja tandema Tomić/Kovačić s »Kerempuhom« oko predstave »Made in Hrvatska« možda pomalo i terapeutska (za same autorice), jer im omogućuje da društvenu kritiku izgrade ne samo jezikom gorke, žestoko zapjenjenje optužnice, nego i nešto blažeg – pri tom možda i djelotvornijeg – smijeha na račun društvenih šablona. Drugo je pitanje koliko su u tome uspjele. 

Domoljubno roktanje

Kazališnom mediju nikada nije najvažnije »ispričati razgranatu priču« sa svim njezinim preokretima zapleta i skiciranjima likova (to je specijalnost i proze i filma). Za izvedbu je daleko bitnije doći do točnih društvenih simptoma i slojevitih karakternih sklopova, koje prepoznajemo kao pulsiranje potisnutih istina sadašnjeg vremena. Bojim se da »Made in Hrvatska« ne stiže ni do egzemplarnih situacija, ni do dojmljivih karaktera, gubeći se u pomalo novinarskom raspričavanju općeg dilentatizma široke palete društvenih tipova. 

   Samo se u pojedinim glumačkim bravurama oslobađa kritički potencijal satire. Tu posebno mislim na Elizabetu Kukić u roli humorno dijabolične, smrknute i ledenosmirene ravnateljice budućeg multimedijalnog centra. Njezina maska zmije dosljedno je ostvarena glumačkim stapanjem s vrebanjem i siktanjem odabranog životinjskog dvojnika. Zatim valja pohvaliti izvedbeno sigurnu i lucidnu Lindu Begonju u ulozi novinarke čijoj vrckavosti i britkoj nametljivosti nitko ne može stati na kraj. Također i Ninu Erak-Svrtan kao tupoglavu, samodopadnu i prema svima ostalima mržnje punu gradonačelnicu, sklonu »domoljubnom roktanju«. Glumica, naime, roktavim glasanjem ismijava prazne nacionalističke i zavičajne retorike. 

   Sjajan je i Hrvoje Kečkeš u ulozi poznatog imitatora voditeljskih i glumačkih ličnosti. Kečkeš je inače jedini polučio smijeh publike svojim impersonacijama Tarika Filipovića i hrvatskih ilirskih časnika koji se nespretno koprcaju »leteći« pozornicom na cirkuskoj sajli. U predstavi sudjeluju i Željko Königsknecht (kao cendranju skloni redatelj cjelokupne priredbe), Borko Perić (nećak korporativnog moćnika i asistent redatelja), Vilim Matula (predstavnik europskog monitoringa), Anita Matić Delić (savjetnica ministrice kulture), Mario Mirković (svećenik), Mirela Vidak (sponzoruša i statistica), Mia Begović (kao primadona svih domaćih glumačkih starleta). 

   Iako neki od glumaca nadopisuju svojim likovima izvedbene dosjetke (Matula se se tijekom izvedbe sve više »deblja«, dok Borko Perić igra lik koji neurotično dotjeruje svoje stalno presuhe usne), predstava u cjelini prolazi u mlakom ritmu, s previše televizijski mišljenih detalja, bez upečatljivih ispadanja iz rutine skečeva. 

   Kostimografkinja Marita Ćopo nije ni približno istražila mogućnosti transformacije na liniji čovjek/životinja, glazba Frana Đurovića svojom konvencionalnošću (Straussevi valceri, »Ero s onoga svijeta« itsl) ne uspijeva razgolititi niti zaoštriti opća mjesta društvenosti, dok je scenski pokret Maje Marjančić mišljen toliko rudimentarno da se većinom čini kao da gledamo školsku predstava za djecu (u kojoj ptice mašu krilima, a prašćići rokću, ali ništa više od toga). 

  Struganje površine

Scenografija Valentine Crnković donosi na pozornicu plastična božićna drvca koja glume sljemensku šumu, zatim i pokretnu limenu konstrukciju koja simulira niz reprezentativnih prostora u stalnom sklapanju, rasklapanju i okretanju. Programska knjižica navodi da je predložak predstave bio (kritički loše primljen) film Woodyja Allena »Hollywoodski završetak«, s time da je u predstavi teško razbrati vudialenovski humor ili pristup pripovijedanju. 

   Namjera Jelene Kovačić i Anice Tomić kao autorica ove predstave nesumnjivo je dobra: ismijati domaći zvjerinjak podobnika i poslušnika. No podići sociološku dijagnostiku općeg smjera prema umjetničkoj oštrici nije nimalo lak posao. 

   S druge strane, već nekoliko Kerempuhovih predstava – posebno »Gospođa ministarka«, »Živio Harms!« te »Jazavac u Kerempuhu« – potvrđuju da je u tamošnjoj kazališnoj kući sve češće riječ o glumačkom ansamblu koji se može nositi i s vrlo zahtjevnim umjetničkim projektima, a ne samo sa zabavljačkim očekivanjima publike. Nastavi li graditi svoj javni imidž i repretoar kao kazalište sustavnog ismijavanja društvene laži, a ne kazalište njezina nasmiješenog njegovanja, moguće je da upravo »Kerempuh« učini više za građansku kulturu ovih prostora no što trenutno čine daleko »ozbiljnije« repretoarne kuće. No u tom slučaju smijeh mora uzeti puni karnevalski odušak. 

   Nekadašnja suradnja »Kerempuha« s Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem također je pokazivala u smjeru nužne humorne drskosti, a zanat društvenog satiričara u međuvremenu je izbrusio i redatelj Miran Kurspahić. Stoga predstava »Made in Hrvatska« upućuje i na potrebu profesionalizacije humora na samim daskama »Kerempuha«, odnosno na uvažavanje autorskih glasova koji danas uistinu prevratnički misle maske smijehotvorstva.