Sudeći po intervjuima koji su pratili nastanak predstave »Ljudi od voska« dramatičara Mate Matišića, očekivali bismo da nam HNK-ova pozornica ponudi neku vrstu ispovjednog komada ili dramske autobiografije. No kad bismo dramske postupke Mate Matišića u drami »Ljudiod voska« morali reducirati na jednu rečenicu, ona bi glasila: »Varate se, ni ovo nisam ja«. Ne možete me sagledati ni onda kad pišem fikciju, ni onda kad pišem autobiografiju.

Općenito je užasno što si uzimamo za pravo suditi jedni drugima ili odbacivati jedni druge zbog ovih ili onih unutarnjih tvrdoća. Za Matišića, stvarna je jedino vatra neprestanog saznavanja i o sebi i o drugima, ma koliko pri tom topila »Ljude od voska«. Kako je to rekao još jedan majstor dramske autobiografije, August Strindberg: »Mokri smo i slani/ i visoko ćemo odskočiti kad nas razgori jezičak vatre/, pa i ipak dalje ostajemo mokri plamenovi:/ gorimo, nestajemo/, čistimo, punimo/ trpimo, začinjemo.//

Najnovija HNK-ova premijera u režiji Janusza Kice ima snagu kazališnog događaja u kojem se čitava okupljena zajednica istovremeno zalijeva ledenom vodom i grije Matišićevim plamenom, katkad ostajući bez daha pred surovošću s kojom smo suočeni, katkad ulazeći u sigurno središte ljudske topline.

Lica djece

Dramski triptih o nepriznatoj, zlostavljanoj i nevoljenoj djeci na pozornici je popraćen filmskim kadrovima uvećanih lica dječjih protagonista koji gledaju izravno u kameru i samim time neposredno u publiku, netremičnošću svojih nijemih pogleda pozivajući na odgovornost. Redatelja Janusz Kica i scenografski duo studija Numen u suradnji s Ivanom Jonke iznad glava glumaca razapinju tanke žice koje istovremeno drže projekcijska platna i svjedoče o »mrežama« manipulacije koje pratimo na sceni.

Tri različita ambijenta dramskog triptiha riješena su minimalnom promjenom funkcionalne sobne scenografije, jedino se u središnjem dijelu komada, smještenom u malo mjesto Dalmatinske zagore, Ričice, pojavljuje prazna, poluraspadnuta drvena koliba, unutar koje lijeva gusta kiša, otkrivajući nam pogled na napušteno hrvatsko selo. Ostatak izvedbe u potpunosti je na glumcima. A ansambl HNK-a ne samo da je pristao uz Matišića, nego mu je, opet strindbergovski strastveno, poklonio svoj suautorski maksimum.

Nije slučajno što su i Matišić i Strindberg najveće povjerenje po pitanju ljudskog razumijevanja poklonili upravo glumcima. Profesija koja se svakodnevno nosi s (pre)velikim emocionalnim intenzitetima ujedno je i profesija koja je u stanju prihvatiti ono najteže i najizazovnije u našoj prirodi. Goran Grgić kao pisac Viktor i Ana Begić kao njegova supruga Ana nose trosatnu predstavu težinom i odmjerenošću ljudi koji se znaju hrvati i s obiteljskim i s političkim traumama, čuvajući potrebu likova da ostanu istiniti jedan pred drugim i da čak i pred najvećim porazima ne izgube međusobno povjerenje. To su Grgić i Begić kakve glumački još nismo vidjeli.

Tiha gesta

Iz Grgića struji ne samo rastuća uzrujanost, nego i netipična blagost, kao što i Begić na sceni stvara sve jači vrlog strpljivosti, empatičnosti, ali i nesmiljene etičke promišljenosti, pred kojom gotovo svi likovi iskazuju tiho poštovanje.

Ksenija Marinković pojavljuje se u prvom dijelu dramske suite u ulozi Jevrese ili nekadašnje obožavateljice piščeva rock-benda; sada majke njegova nepriznatog djeteta, upravo zahvaćenog hajkom policijskog progona. Glumica donosi na scenu svoju klasičnu karizmu, ali osvaja nas polaganim načinom na koji kupi za ubijenim sinom posljednje tragove njegova nereda: skinutu majicu, hlače, kapu. Ta tiha i usporena gesta vječite majčinske brige i zaštitničkog pospremanja za djetetom (koliko god ono odraslo) jača je od bilo čega izgovorenog.

U prvom dijelu izvedbe sudjeluju i Luka Dragić kao Nemanja, izvanbračni piščev sin, mudro odigran kao neka vrsta onog najdelikventnijeg u samom piscu, do posljednjeg daha nagog i nesmirivog, s najdubljom potrebom nepripadanja. Slavko Juraga na sceni je pogođeno rezerviran, koliko i fasciniran zaposlenik srpskog veleposlanstva, dok je Ivan Jončić preuzeo nimalo ugodnu, ali precizno postavljenu rolu razmaženog, licemjernog i podrugljivog odvjetnika. Ovaj je dio predstave najbliže komediji, vodeći publiku prema uvjerenju da gledamo grotesku, a ne tragediju.

Sjajne uloge

Ričice kao lokus drugog dijela izvedbe nisu samo mjesto sjećanja, nego mjesto gotovo snovite mahnitosti. Zato ekspresivnost Matišićevih Ričica dominira i prosijava čitavom izvedbom, jer tamo susrećemo gotovo arhetipske zločince i njihovo nagonski razgolićeno zavijanje s vukovima, ali istodobno i žive ljudske rane s kojima ne možemo nego suosjećati. Briljantnu ulogu ostvaruje Siniša Popović kao Nikola, toliko razočaran u kršćanski poredak i propadanje seoske mladeži u kriminal i drogu da ozbiljno razmišlja o tome bi li postao prvi musliman u selu. Popović igra dalmatinskog Edipa takvom žestinom da mu jedino može parirati Milan Pleština kao Ante, otac ratnog invalida. Popović i Pleština vučje reže na svijet i najradije bi ga surovo rastrgali svojim očnjacima, a istodobno su i toliko ranjeni da se čini kao da nam se likovi obraćaju usrdnošću kakvu imaju lica na samrtničkim posteljama.

Bojan Navojec izvrstan je kao kalkulirano eksplozivni »umirovljenik i poduzetnik« Jozo, a vrlo je dobar i dvojac mladih dalmatinskih razmetljivaca, u sastavu Silvija Vovka (Mićun) i Kristijana Potočkog (Dule). Jelena Perčin potresno igra kupljenu i prodanu mladenku, prestravljenu i poslušnu, dok je Ivan Glowatzky (Jure) u invalidskim kolicima zaslužan za liričnu scenu u kojoj spašava svoju mladenku od pomahnitale rulje tihim pozivom da sjedne u njegovo krilo i podijeli s njim automatsku pušku. Alen Šalinović pojavljuje se u roli lokalnog političara Marinka.

U ovom dijelu izvedbe, publika postaje svjesna da je fantastični okvir drame mnogo istinitiji nego što bismo voljeli da bude, kao i da se »zločin i kazna« jako teško mogu mjeriti bilo kakvim pravosudnim metrom. Prije će biti da očajni uvjeti stvaraju očajne zločine. I dalje je nejasno gledamo li grotesku ili tragediju. Stalno kolebanje stvara dodatnu napetost oko likova i lica na sceni.

Autor na pozornici

Posljednji dio trilogije progovara o Jasni (Alma Prica), uglednoj psihijatrici, udovici slavnog umjetnika i najstarijoj rodilji Hrvatske, čija je smrtonosna bolest prisiljava ostaviti svoje osmogodišnje dijete nekome na čuvanje. Njezin izbor su pisac Viktor i njegova žena Ana.

U dramskoj verziji ovaj je dio teksta napisan kao farsična optužnica Jasninog sustavnog zlostavljanja i zanemarivanja vlastitog djeteta, no na kazališnoj se pozornici događa neočekivani obrat. Alma Prica igra junakinju pred vratima smrti ne samo kao vrhunsku manipulatoricu, nego i kao psihotičnu majku koja ipak u posljednjem trenutku bira ono što je najbolje za njezinu kćer.

Kor dadilja (Katija Zubčić, Barbara Vicković, Olga Pakalović, Ivana Boban i Dora Lipovčan), premda iznosi inkriminirajuće podatke o Jasni, ujedno djeluje i tračerski okrutno, ne samo zato što nikad nisu prijavile nasilje kojemu su svjedočile, nego i zato što otvoreno priznaju da bi opet za novac zataškale sve počinjene izdaje djeteta. Tu su i Jasnina zastrašujuće hladna sestra (u izvedbi Vanje Matujec) i njezin servilni odvjetnik (Damir Markovina), kao i Iva Mihalić kao pogođeno kruta trenerica mažoretkinja.

No u središtu ove tragedije je »mali« razgovor pisca i njegove žene na temu prihvaćanja brige za dijete kojim se veliki broj ljudi dosad samo loptao, nikada ga istinski ne zaštitivši. I dok se Viktor i Ana osjećaju krajnje izmanipulirano, jasno je će upravo njihova potreba da ne iznevjere dijete koje im je povjereno i da bespoštedno iskidaju čitavu mrežu laži u koju su ulovljeni, dovesti do mogućnosti djetetova oporavka.

Važna predstava

I baš kao što drama stalno komplicira odnos lika Viktora kao izmišljenog, koliko i dramski istinitog pisca nasuprot stvarne osobe Mate Matišića, tako se i na samom kraju »Ljudi od voska« na pozornicu penje osobno Mate Matišić. Viktor (Goran Grgić) ga pita: »Mate, je li to sve?«, a Mate zamišljeno i s oklijevanjem odmahuje glavom. Kao što smo već rekli na početku ovog teksta, vara se svatko tko moralizira nad scenskim likovima i licima. Nema ni odgonetke ni osude.

Teoretičarka književnosti Željka Matijašević u programskoj knjižici predstave uz svoj tekst stavlja inspirativni naslov: »Jedino što dugujemo mrtvima jest život«. Ali život, kao puno prihvaćanje, dugujemo i živima. S predstave »Ljudi od voska« odlazimo noseći u sebi čudno preklinjanje u pogledu Alme Price kao zlostavljačke majke, kao i neku neotuđivu razigranost u pogledu samoubilački ekscesnog lika Luke Dragića u roli Nemanje. Glumci nam poklanjaju svoje vatre. Siniša Popović kao Nikola nije samo zlostavljački otac, nego i dječak koji iznutra urla od boli.

Naglašavam da je Kica kao redatelj slušao svog pisca i možda još dublje od autora stao na stranu najkontroverznijih likova. To je moguće samo u kazalištu. I zato je kazalište velikodušnije i od sudnice i od psihijatrijske klinike. »Ljudi od voska« svakako su ključna premijera ne samo čitave ove kalendarske godine, nego i sezona koje dolaze, jer uopće nema sumnje da je čeka i priznanje struke i velika gledanost od strane publike. Ne propustite njezino kovanje onog »prevrućeg« u sebi samima.