Polemika

Laura Marchig odgovara Sandru Damianiju: Petnaest godina o meni izmišljaš i klevećeš

P. N.

Foto: Sergej Drechsler

Foto: Sergej Drechsler

Ne volim tračati, ali sigurno znam da si ti angažirao više puta i za više predstava svoju tadašnju suprugu i majku tvoje kćeri, glumicu Marcellinu Ruocco. Angažirao si svoje intimne prijateljice i prijatelje, kazalištarce. Neki su bili talentirani, neki manje

Poštovana gospodo, glavni uredniče Anto Ravliću i uredniče kulture Davore Mandiću, s obzirom da me Sandro Damiani, ničim izazvan, ubacio u polemiku koju vodi s Marinom Blaževićem, molim vas da u skladu sa Zakonom o medijima na adekvatnom prostoru objavite moj odgovor na tekst naslovljen »Ja lažem? Bio sam savjetnik Rosanne Bubole po projektu«, objavljen u Novom listu 1. lipnja 2018. godine.Dragi Damiani,

Petnaest godina o meni tračaš, izmišljaš, klevećeš. Petnaest godina ne prestaješ me vrijeđati preko novina, i to na tako huliganski način da bi te svatko drugi već odavno tužio i u ovom trenutku uživao negdje na ljetovanju trošeći novce koje bi dobio od tužbe. Ponekad ja ta tvoja vrijeđanja, ta tvoja povraćanja u pismenom obliku čitam, a ponekad ne. Jer nemam vremena, jer me život vodi dalje. Jer moj mozak umjetnice mora biti slobodan od kojekakvih huliganskih proganjanja, da bi mogao stvarati. Ponekad me iskreno hvata tuga kad pomislim kako se čovjek u poznim godinama, poput tvojih, ne može pomiriti s prošlošću.


S tim što je nekada bilo, i što se više vratiti neće. Žao mi te, iskreno, Damiani, jer osjećam da ne možeš tu svoju prošlost nikako preboljeti. Petnaest godina znači jedna generacija. Djeca su se u međuvremenu rodila, narasla su. A Damiani? Razmišlja o vremenu kad je bio ravnatelj Talijanske drame. Let it go, Damiani, let it go! Umiri se i pusti da bol prođe! Ako ti nikako to ne uspije, nađi nekog stručnog, nekog tko će znati kako da ti pomogne da usmjeriš tu energiju u nešto pozitivno. U nešto lijepo, kreativno, korisno za tebe i za druge.


Ne volim tračati, izmišljati i klevetati, ali sigurno znam da si ti angažirao više puta i za više predstava svoju tadašnju suprugu i majku tvoje kćeri, glumicu Marcellinu Ruocco. Angažirao si svoje intimne prijateljice i prijatelje, kazalištarce. Neki su bili talentirani, neki manje. Htjela bih te samo podsjetiti, kad već neprestano pišeš o meni kao o nekoj bezveznjakuši kojoj su drugi morali stvarati repertoar, da u deset godina što sam vodila Talijansku dramu, za razliku od tebe, nisam imala umjetničkog savjetnika (tvoj je bio veliki intelektualac, kazališni redatelj Nino Mangano). Svakako sam znala dugo razgovarati i razmjenjivati iskustva s umjetnicima s kojima sam osjećala neku srodnost. Jer se to tako radi. Razmjena iskustva je važna i neophodna.




Predstavljaš se kao »umjetnički savjetnik« Talijanske drame. Poznavajući tebe i tvoj način razmišljanja o kazalištu, moram se složiti s Marinom Blaževićem kada piše da ti jednostavno »nisi kompetentan« da bi stvorio umjetnički repertoar jednog ansambla. Ti možeš organizirati rad i turneje tog istog ansambla, ali kad je riječ o umjetnosti i o razmišljanju o teatru kao elementu koji živi u određenom trenutku da bi mogao propitivati prošlost i stvarati vizije budućnosti, tu bi morao pustiti da netko tko osjeća kazalište, osjeća trenutak, osjeća umjetnost o tome brine.


Nije dovoljno poznavati osobno Darija Foa da bi se shvatila dubina njegove poruke. Ali pustimo sada to, a ti pusti na miru, molim te, novog mladog ravnatelja Giulija Settima da krene svojim radom. Mene, Damiani, više ne spominji ni u kom slučaju. Zabranjujem ti, piše u svom odgovoru Laura Marchig.