Na sceni riječke Opere obnovljena je, pod vodstvom mađarskog dirigenta Tibora Bogányija, Verdijeva opera »Traviata« koju je 2009. godine kao svoju prvu opernu režiju postavio Janusz Kica. Predstava je na premijeri izazvala kontroverzne reakcije jer redateljeva postavka zanemaruje književni predložak, a ujedno i glazbu Giuseppea Verdija, koja odražava karakter i raspoloženja likova opisanih u »Dami s kamelijama«. 

   Obnova koju smo gledali u ponedjeljak, 20. travnja, zadržala se u okvirima redateljevih ideja, scenografije Marka Japelja i kostimografije Irene Sušac. Naslovnu je ulogu tumačila slovenska sopranistica Urška Arlič Gololičič, koja je od prve scene pokazala proživljenost uloge u svim segmentima – pjevački i dramski – lako postiže visine, ima čiste kolorature, a vlada pozornicom slobodno i smisleno. 

   U ulozi Alfreda nastupio je Aljaž Farasin, tenor lijepa glasa, koji je do pravog izražaja došao u dramatičnim djelovima opera. U prvom se činu, naime, osjećala neravnoteža između voluminoznog soprana Urške Arlič Gololičič i pomalo suspregnutog tenora, ali se u finalu pokazalo da je Aljaž Farasin apsolutno dorastao ulozi Alfreda. 

   Lik Germonta, koji često biva u drugom planu unatoč njegovoj dramaturškoj važnosti, pjevao je Robert Kolar. Iako je i ranijih godina blistao u rolama Michoneta i Alfija, treba reći da je izvedba Germonta najbolje izdanje Roberta Kolara do sada, što je potvrdio i aplauz publike, koja ga je nagradila povicima »bravo!«. Zadržavajući se u okvirima Kicine režije, koja ga predstavlja kao pohotnog, ali i bahatog muškarca, njegov je Germont lako prelazio u lirskija raspoloženja, da bi na kraju zaokružio lik kao najdojmljiviji u predstavi. 

   Prvi put ulogu Flore pjevala je Ivanica Vunić, Anina je prvi put bila Ana Majdak, Gastona je tumačio Marko Fortunato, Markiza Dario Bercich, Giuseppe je bio Davor Lešić, a Baruna je pjevao Saša Matovina. Svim solistima u manjim ulogama, pogotovo Flori i Anini, velika je podrška bio dirigent koji je pažljivo vodio izvedbu. Uopće, njegovo mirno a pouzdano dirigentsko vodstvo bilo je uporište čitavom izvođačkom korpusu – na sceni i u orkestarskoj rupi. 

   Zbor riječke Opere čuli smo u jednom od najboljih izdanja u posljednje vrijeme – zvonko, poletno i ritmički točno, a orkestar je muzicirao na zamjetnoj visini, što je cjelokupnu izvedbu učinilo vrlo dojmljivom. Zadovoljstvo predstavom publika je iskazala višekratnim pozivima protagonista na poklon.