Redatelj Tomaž Pandur smjestio je »Medeju« u kontekst talijanske ili mediteranske mafije. Predstava je imala premijeru na Dubrovačkim ljetnim igrama, a potom je zaživjela i na repertoaru zagrebačkog HNK, dijeleći produkcijske troškove između dvije najbogatije hrvatske kazališne institucije. Zaštitni znak ove predstave jest kor »pjetlića« ili tucet oskudno odjevenih mladih muškaraca koji se oko Medeje važno razmeću golim prsima i crnim gangsterskim hlačicama. Oni su od samog početka važniji od Medeje. Ulaze u publiku, izvikuju optužnice na Medejin račun, imaju svoje pokretne barske stolce u prvom redu gledališta (koje više puta premještaju i na pozornicu), a služe i kao izvedbeno »vezivo« svih međuprizora, pomičući čitavu izvedbu prema kabaretskom programu. Cabaret Medeja? Nažalost, ne. Samo kor pjetlića, korišten u dekorativne svrhe. 

 Žrtva umjesto junakinje

Dramaturg Darko Lukić potpuno je dislocirao »Medeju« iz njezina herojskog konteksta pobunjenice. Tretirao ju je kao kombinaciju samoproglašene i samim time manipulativne žrtve, baš kao i žene koja vlada osobito opasnim psihičkim moćima (podiže silne vjetrove i olujne kiše). Napominjem da u klasičnoj tradiciji Medeja vlada bitno skromnijom, gotovo liječničkom domenom »čarobnih napitaka«, bolje rečeno iscjeliteljskim i trovačkim umijećem.

Pandur je, nadalje, svoju mafijašku Medeju opskrbio obaveznim pomidorima za pašticu i sjeckanjem luka, kao i varijacijom čuvene Coppoline »odrezane konjske glave« iz legendarnog filmskog »Kuma« (ovdje u izvedbi Livia Badurine, imenovanog kao »Čuvara zlatnog runa«). E sad: zašto je uopće Tomažu Panduru za predstavu koja mafiju tretira na način modne piste (dobro skrojena odijela i obavezne pomodne dokoljenke) potrebna ikakva Medejina mitska ili dramska povijest? Kakve veze ima Medejin gubitak bilo kakve teritorijalne, ekonomske i političke sigurnosti sa sicilijanskom »šeficom mafije«? Nisu li već neki veoma utjecajni filmski redatelji, poput Larsa Von Triera ili P. P. Pasolinija, istraživali njezinu tvrdoglavu neposlušnost i smjestili je u kontekst divljeg Mediterana i tamne dubine neistražene morske vode (koja stalno titra u pozadini scenskih likova), ali zato inzistirajući i na Medejinoj hrabrosti i mudrosti, a ne samo površnoj koketnosti? 

 Vamp(irizam)

Nažalost, čini se da redatelju Tomažu Panduru nitko nije postavljao slična, niti ikakva pitanja. Pandur je radio što je htio i tako se jedna od najmarkatnijih junakinja političkih otpora, žena koja je bila spremna pregaziti obiteljske privrženosti zbog političke osvete, doslovce pretvorila u praznoglavi, akoprem i ponešto nervozni vamp. Igra ga glumica Alma Prica. Dobro, Prica možda nije vamp iz holivudske produkcije, ali ipak je činjenica da ne igra mudru Medeju, već skockanu zavodnicu koja se svako malo na sceni presvlači kao bi nam pokazala crni donji veš i još k tome ima nekoliko pažljivo koreografiranih scena u kojima, oslonjena na sve četiri, koketno riba barske stolove. Onako kako bi to inscenirali časopisi »za muškarce«.

Jer ova Medeja, za razliku od bilo koje dosadašnje (a čak se i u povijesti najnovije hrvatske drame našlo dramatičarki koje su se vrlo sposobno bavile tragičkim arhetipom Medeje, poput Ivane Sajko), tek poslužuje muško društvo u baru i to joj je otprilike glavni zadatak tijekom dvosatne predstave. Ima i odrasle sinove, oba na rubu mentalne retardacije i slijepe odanosti majci. Jer ne samo da je ovdje Medeja prikazana kao mafijašica, nego joj se moralo nekako pripisati i mnogo kasnije napisane psihoanalitičke mitove, prema kojima svaka majka ionako proždire svoju djecu, čak i onda kad ih ne ubija iz konkretne političke osvete bivšem mužu. Pricina Medeja ima puno stajskog sijena u raspuštenoj kosi, sijena koje na sve strane leti pozornicom, a ne oskudijeva ni svjetlosnim efektima dostojnima skupog rock-koncerta, u kojima izvedbena diva važno korača pozornicom kao modnom pistom.

Jazon Bojana Navojca postavljen je kao posve »simpatičan tip«, sklon dubokim uzdasima ganuća, suzama i toplom grljenju žene koju je netom prevario i ostavio. Na brakorazvodnoj je parnici Tomaž Pandur jasno izabrao svoju stranu. Po Panduru, Jazon nimalo nije kriv što ostavlja sumanutu Medeju. Ma tko bi s takvom prekaljenom zavodnicom izdržao u braku!? Jadni Jazon bar se pokušao osloboditi. I ostali su Euripidovi likovi drastično izmijenjeni ili proglašeni suvišnima, s iznimkom Egeja, koji se u izvedbi Damira Markovine pojavljuje na sceni na motorkotaču. Zašto? Oh, zašto? Pa to je ponovno jedno od pitanja koje se Panduru iz principa ne postavlja. Nema razloga za pitanja kad te plaćaju Dubrovačke ljetne igre i zagrebački HNK.

Tako i Livio Badurina s upravo nevjerojatnom posvećenošću glumi ili slomljenog porculanskog lutka na štulama ili neku vrstu kentaura (konjska glava, ljudsko tijelo) čiji je zadatak dekorirati pozornicu »značajnim simbolima«. Pa makar njegova uloga nastoji oblikovati malu i dosljedno provedenu »predstavu unutar predstave«, u velikom je neskladu s ostatkom površinskog spektakluka uprizorenja. 

 Medeja revija

Kao u kakvoj tinejdžerskoj parodiji »suvremenog teatra«, u kojoj glumci stoje pred publikom s izbijeljenim licem, nešto maljaju kistom i dreče jedva razgovjetnim replikama, višestruko fulajući i komunikaciju s publikom i bilo kakav suvereno dosegnut kontekst dramskog djela, tako i Pandurova »Medeja« prolazi mimo gledališta, prema »buci i bijesu« izrežiranima u stilu najnovije Armanijeve modne revije. Jer »Medeja« je revija. Ne predstava. Za predstavu je potrebno ozbiljnije pristupiti i glumcima i dramskoj tematici i činjenici da je teatar više od proizvoljno izabranih vizualnih »efekta«.