Sanjar bez odgode, sa strašću u punom zamahu, glumica Ksenija Prohaska, pred mjesec dana zasluženo je s ponosom primila naslov nacionalne prvakinje koji joj je uručio ministar kulture Berislav Šipuš. Njezin dugogodišnji glumački staž krase brojne uloge, od filmskih do kazališnih, kao i brojne strukovne nagrade.

Osobno najdraže su joj one uloge barunice Castelli i Filumene Marturano, koju je  igrala u Riječkom HNK-u. Ksenija Prohaska glumački trag ostavila je i izvan granica. U Hollywoodu je snimala uz Warrena Beattyja, Bena Kingsleyja, Drew Barrymore… No, unatoč svom uspjehu i mogućnostima koje su joj se otvarale u Americi, Ksenija je odabrala srcem i vratila se u Hrvatsku. U posljednjih 16 godina, koliko već stvara na ovim prostorima, nasložila je brojne uloge, a sve ih je brižno skupila bivša ravnateljica Drame u Splitskom HNK-u Dubravka Lampalov, dok je intendant Goran Golovko prijedlog uputio Ministarstvu.

Samo ljubav i strast

Postali ste nacionalna prvakinja, vaša je karijera neupitno išla prema takvom naslovu,  smatrate li da je došao u pravom trenutku?

– Naslov nacionalne prvakinje je dobrodošao u bilo kojem trenutku. U svakom slučaju me raduje to visoko priznanje, tim više što sam ga zaslužila kroz ostvarene uloge u samo 16 godina nakon mog povratka. Naravno da su tome pridonijeli i moj rad u Zagrebu i u inozemstvu.

Unatoč  dugom  umjetničkom stažu, još uvijek ste svježi. Kad se osvrnete, možete li izdvojiti prijelomne točke koje su vas određivale?

– Ne postoje za umjetnika godine, svježina se održava kreativnošću. Imam uvijek gladno srce i nemiran duh, kao što je jednom rekla velika francuska glumica Jeanne Moreau. U životu sam imala samo jednu prijelomnicu, a to je bila moja odluka da se vratim, i to je bila najbolja odluka koju sam donijela u životu.

Što vas danas određuje? Mislite li da je karijera najvažnija u životu, ili …

– Mene je u životu određivala samo jedna stvar, a to je da sam uvijek išla vođena svojom strašću i ljubavlju, bilo da je to ljubav prema glumi ili glazbi, ili u mome privatnome životu. Nikada nisam kalkulirala, stavljala na vagu, trčala za prilikama ovakvim ili onakvim. Oduvijek sam bila sanjar i puno mi je bila važnija umjetnost življenja od bilo kakvih materijalnih dobara, a moć, ona svjetovna moć, nije me nikada interesirala.

Iz Amerike ste se vratili jer ste se osjećali usamljeno. Bilo je to nakon vašeg drugog braka, s Amerikancem Johnom Bynerom ?

– Moj povratak iz Amerike bio je puno kompleksniji nego što bi se to moglo odrediti nekakvom usamljenošću. U to vrijeme moja je kći Ana otišla iz Amerike u Europu, imala je dvadeset godina, bila je manekenka u Španjolskoj. Mislila sam,  bit ću joj bliže ako odem u Hrvatsku, ali moj povratak je uistinu bio jedno potpuno osvještenje da  nisam slučajno rođena u ovoj zemlji.

A zašto ste otišli u Ameriku?

– Na snimanju internacionalnog filma upoznala sam glumca Johna Bynera, zaljubili smo se i odlučili smo se vjenčati. Kako on nije znao hrvatski, a ja sam znala engleski, logično je bilo da smo išli u Ameriku.

Poetski odražaj

Poslušala sam jednu vašu izvedbu na Youtubeu  »La exis la exis novento siete punto nueve«? Vrlo strastvena izvedba, to su vaši stihovi…

– Napisala sam more pjesama, tisuće pjesama. Objavljivala sam ih u Americi, a otkad sam se vratila, nikad se nisam  posvetila objavljivanju  poezije. Tu i tamo je pročitam, naravno, ta poezija odražava mene.

U Rijeci ste proveli djetinjstvo, ali ipak Split smatrate svojim gradom, odakle to?

– Rodila sam se u Splitu i provela najljepše dane svoga djetinstva u tome gradu. U Rijeci sam živjela dugi niz godina, ali mi smo se uvijek kod kuće osjećali Dalmatincima. I tako su se i mama, i tata, i moja sestra preselili u Split a onda sam došla i ja.

Igrali ste razne uloge, od filmskih do kazališnih, od Hollywooda do Splita, ali konstanta su vam tri ženska lika – Marlene Dietrich, Edit Piaf i Billie Holiday… Zašto se baš s njima volite poistovjetiti?

– Nije točno da spominjem tri uloge koje ste naveli. Tu su Tetovirana Ruža i Filumena Marturano – najdraže. Marlene, Edith, Billie… Tri su žene kojima sam ostvarila svoje snove da interpretiram glazbu, koja me je duboko prožimala, a u dramskom izričaju da prikažem žene koje su me oduvijek opčinjale.

Za vaš prvi inozemni angažman zaslužna je glumica Božidarka Frajt. Kako je bilo naći se u tom vrućem loncu taština, interesa i želje za uspjehom?

– Boža me je preporučila za casting u jednoj koprodukciji. Ona je velika filmska glumica i prepoznala je u meni talent i dala mi  podršku.

Koja vas je osobina izdvojila? Ljepota, šarm, energija …?

– Mislim da nije niti jedno od navedenog. Moj duhovni život, koji se odražava i na mome licu i u radu. Neki ga zovu ljepota, neki šarm, energija… A ja znam da je to samo veliki dar i blagoslov koji sam naučila poštovati. Lijepa žena, ljepota, na sceni se konzumira prvih pet minuta, zatim ostaje glumica i njezina duša.

Vjernica ste i nigdje ne idete bez krunice, u kojim se sve trenucima molite?

– Ne volim pričati o svojoj vjeri, to je nešto privatno, ponekad mi izleti i previše jer sam brzopleta. Vjerujem u Isusa Krista, katolkinja sam. Ako me pitate kada se molim… Stalno se molim. Prije nastupa i stalno. Tko bi inače sve to preživio.

Jeste li oduvijek bili religiozni ili se ta predanost dogodila kasnije?

– Od ranog djetinstva, i naravno tijekom mog života, imala sam sreću da budem predana u svojoj vjeri.

Imate dva braka iza sebe, a negdje sam pročitala da se spremate za treći?! Definitivno vjerujete u ljubav!

– Ono što me najviše žalosti u današnjim intervjuima jest to da su gotovo sva pitanja upućena otkrivanju mog privatnog, intimnog života. Ako sam postala nacionalna prvakinja, ako sam svoje prve glumačke korake napravila u Rijeci, kao i svoje uloge i nagrade koje sam dobila, voljela bih pričati o svom profesionalnom glumačkom putu, a ne o tome hoću li se udati ili ne. Smiješno mi je o tome govoriti u mojim godinama. A ako se to i dogodi, neću od toga napraviti cirkus. Nedavno, šaleći se, na Facebook sam napisala da se udajem. Toliko ljudi mi je čestitalo, a ja naravno i imam namjeru udati se, ali ne znam kad…

Ipak, privatni život nas određuje… Sigurna sam da  vas je  i majčinstvo  označilo, a od unatrag nekoliko godina ste i baka?

– Majčinstvo me je označilo jer sam dugo godina bila samohrana majka. A moja Ana pružila mi je najveću radost, imam dvije unučice i potpuno sam luda za njima. Zovu me »nana«, žive u Vermontu i jedva ih čekam posjetiti.

Način života

Stalo vam je do izgleda, ali negdje ste izjavili da ne volite plaćati porez na budale?

– Mislite reći – plaćati neke skupe tretmane… Prvenstveno brinem da budem zdrava i najvažnija kozmetika dolazi iz hrane i naravno načina na koji živite.

Zanimljive su mi vaše ruke, pune su energije, a ne uzimaju, kako to ruke obično čine?

– Oduvijek sam se sramila svojih ruku, zato što nisu sličile na damske ručice, već  kao da kopam u polju cijeli dan. Ali što sad? Ne mogu ih zamijeniti… Mnogima se sviđaju, ali bome meni ne! Kad ljeti idem van, nastojim ih držati tako da ih ne gledam.

Vaša starija sestra Ina važna je osoba u vašem životu… Jeste li zbog statusa mlađeg djeteta u obitelji zaslužili taj borbeni duh?

– Nikakvog smisla nije imalo boriti se s Inom, ona bi uvijek pobjeđivala. Vrlo je svoja i drugačija od mene. Svi su u mojoj obitelji bili drugačiji od mene: bili su organizirani, normalni, staloženi, uvijek na vrijeme. Ja sam bila Cervantes, kako me mama zvala prema slavnom liku Ivice Vidovića iz »Malog Mista«. Dugo su mi se rugali i mislili da sanjam lude snove da ću biti glumica, ali sam na kraju – ja dobila rat! Ina je bila prva koja je u mojoj obitelji shvatila da sam uistinu rođena za ovaj posao, bila sam na drugoj godini Akademije, slušala me kako vježbam monolog Barunice Castelli i rekla – Pa ti si stvarno talentirana!  To mi je puno značilo, jer je moja sestra jako pametna i nikad ne laže.

Hvatam sadašnjost

Kako pripremate ulogu? Kažete da ste na sceni sigurni, ali u privatnom životu nikad?!

– Ulogu pripremam tako da uopće nisam toga ni svjesna, jednostavno me počne opsjedati lik, razmišljam o tome, ali manje-više uvijek moje srce određuje hoće li ta uloga postati dio mene, hoću li tom »Pinocchiju « dati život. Na sceni me nikad nije strah, jer mogu sebi dozvoliti da budem i izgubljena, i preplašena, dok to u životu  želim sakriti.

O čemu ne volite brinuti?

– Najmanje volim papire i račune.

Koja vam je najveća mana?

– Neorganizirana sam.

Otvarate li često kutiju uspomena?

– Čitav sam svoj život živjela u prošlosti i u budućnosti, i nikako nisam uspijevala uhvatiti sadašnjost. Možda je to najveća nagrada koju danas imam, da uistinu živim u trenutku, naročito kada govorim s mojom unukom Caroline: svaka sekunda razgovora s njom je  mali dragulj, koji me čini najbogatijom ženom na svijetu. Divno je što imam to s nekim podijeliti.

U čemu istinski uživate, a čemu se predajete bezrezervno?

– Uživam u unučicama i u ljudima koje volim. Svaki dan bezrezervno se predajem pomaganju onima koji trebaju moju nježnost, ljubav i vrijeme, da bi dobili odgovor na pitanja na koje sam ja odavno dobila odgovore. To je moj najveći blagoslov.