Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 1n
Sutra: 15° 15° 1n
19. travnja 2019.
Premijera "Vučjaka"

Krleža s egzibicionistima, agresivcima i voajerima

Foto: M. BRATOŠ/HNK
Foto: M. BRATOŠ/HNK
Autor:
Objavljeno: 2. siječanj 2015. u 9:04 2015-01-02T09:04:06+01:00

Buljanov »Vučjak« ima ambicije prerasti u glazbeni spektakl, s mnogo sapuničkih, kičerski pretjeranih emocionalnih ispada čitavog ansambla. Mislim na lupanja šakom o stol, razvlačenja tuđih tijela, neprestana deranja, razbacivanja papira i tome slično

Počnimo od pomaka. Programska knjižica uz premijeru Buljanova »Vučjaka« prvi put u novijoj povijesti Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu tiska i cjelovit Krležin dramski predložak i nekoliko eseja uz predstavu. Ovaj dobar europski običaj svakako bi valjalo zadržati, jer predstava se (barem u središnjoj nacionalnoj kući) mora moći misliti i šire od proglasa autorskog tima i komemorativnih biografskih bilješki o piscu, što je pak bila dosadašnja praksa u HNK-u. 

   Druga vrlina vezana za novu upravu žute zgrade zaglavljene između nogometnih i glumačkih nacionalnih reprezentacija, dakle za intendanticu Dubravku Vrgoč i njezina novog ravnatelja drame Ivicu Buljana (koji je ujedno i redatelj prvog premijernog naslova u »svom« kazalištu), tiče se proširenja ansamlba HNK-a glumicom Ninom Violić, donedavno prvakinjom Zagrebačkog kazališta mladih. 
  

Gaženje ljudi

Iako mi se činilo da će HNK za rizikoljubnu glumicu kao što je Nina Violić biti kuća cenzure i sputavanja, pomicanja iz krupnog plana u sitni lik unutar neizbježnog panoramskog kadriranja goleme i od gledališta odmaknute HNK-ove pozornice, pokazalo se da Violićeva nipošto nije postala tek figurica iz pozadine. Naprotiv, ovladavši prostorom HNK-a i glasom i tijelom, Violić suvereno igra Krležinu harambašicu i zločinku Evu, jednu od glavnih vučica ratnog čopora koji trga meso svojih bližnjih, toliko beskrupuloznu da u toj svojoj surovosti na neki način ostaje nelicemjerna i »čista« do usijanja. 

Premijera

Posljednjoj premijeri središnje nacionalne kazališne kuće uoči Nove godine nazočili su i predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, te ministrica kulture Andrea Zlatar Violić.

   Njezina finalna pobjeda s pucnjevima i mrtvim tijelima koje će hladno prekoračiti (ne zaboravimo da se »Vučjak« i otvara jednim pregaženim lešem), Violićeva se približava principu apsolutnog, pa i kriminalnog narcizma. To neprestano hodanje po mrtvima izvedbi poklanja osobit okus ustajale, jednostoljetne političke gorčine, u kojoj kolo društvenosti neometano vodi (ista) seoska mafija, tragično amputirane socijalne odgovornosti. 

  Pohotnice i njihov Pinokio

Govoreći, pak, o figuri arhetipske pohotnice koju Nina Violić već godinama fahovski i maniristički razvija, nastavljajući istim tragom autoerotizacije i u HNK-u (sapunanje nagog tijela i tuširanje na pozornici samo su jedna od dimenzija glumičina pristanka da bude jeftini žeton muške požude), rekla bih da tom podvrgavanju performerice poziciji fetiša bitno nedostaje i autorska provokativnost i prevratnička scenska snaga, kakvu je, recimo, Violićeva imala koloraturno psujući u predstavi »Kako smo preživjele« Dine Mustafića. Potreba brojnih redatelja da ovu glumicu vide kao kurvu babilonsku i Shakespeareovu Kleopatru u istoj osobi stvarno je već monotona i reducirajuća po njezin ekspresivni opseg, pogotovo znamo li da mitske dimenzije umjetnicima u pravilu škode. 

   Violićeva, međutim, veoma dobro djeluje na dobro nam poznatu prvakinju HNK-a Almu Pricu, ovdje u roli Krležine Marijane Margetić, ili apoteoze manipulativne ženske »bespomoćnosti«. Upravo u odnosu na Ninu Violić, naime, Alma Prica gradi i dubinu neuroze svog dramskog lika i nijanse seksualne ovisnosti i vehementne, ogorčene ispade, podsjetivši nas koliko toga gubimo kad se Prica zatvori u deklamativnost i distancu profesionalne dramske prvakinje, a koliko je živa, lucidna i nepredvidljiva kad se usudi otvoreno hrvati s krležijanskim strastima. 

   Mladi glumac Silvio Vovk »trpi« ulogu Krešimira Horvata, plutajući svojim dramskim brodolomom poput dezorijentiranog i grozničavog Pinokija u zemlji pohote. Ni glasom ni koreografskim dimenzijama izvedbe, Vovk ne uspijeva uspostaviti autonomiju svog lika. 

  Regruti predstave

Tome nasuprot, male ali u svakom pogledu veoma precizne uloge za pamćenje napravili su Livio Badurina kao mahniti, iscrpljujuće ucjenjivački Venger i Ana Begić kao žestoko ogorčena, puritanska Evina mati. I Badurina i Begić zanimljivi su jer izvanredno vladaju i Krležinom rečenicom i poetskim nadopisivanjem likova na razini fizisa, osamostaljujući se od energetske jednoličnosti ostatka ansambla. 

    Na »Vučjakovoj« pozornici pojavljuje se veliki broj glumaca koji kooperativno, ali bez osobnog angažmana u samostalnom promišljanju predloška i redateljskog čitanja drame pristaju na Buljanovu metodologiju stalne makljaže ili mehanike naguravanja i izderavanja, uz obavezne seksualne pasaže: Bojan Navojec (Polugan), Nikša Kušelj (Strelec), Damir Markovina (Šef), Ivan Glowatzky (Korekor i Perekov Juro), Alen Šalinović (Korektor), Goran Grgić (Juraj Kučić), Slavko Juraga (Handrović i Otac), Milan Pleština (Pantelija), Kristijan Potočki (Mitar), Franjo Kuhar (Lukač) Dušan Bućan (Grga), Siniša Popović (Starac), Dragan Despot (Lazar), Margija Šegvić (Nevjesta), Iva Mihalić (Poluganova žena). 
    Posebno je zabrinjavajuće što se Despotov Lazar tretira s velikom ironijom, premda u tom liku, kao i u Despotovoj izvedbi, itekako postoji tenzija jedne zasebne, rekla bih psihotične dramaturgije. 
    Zadržimo se i na četverosatnom trajanju predstave. Buljanov »Vučjak« ima ambicije prerasti u glazbeni spektakl (kontinuirano je dramskoj akciji podložena glazba Mitje Vrhovnika), s mnogo sapuničkih, kičerski pretjeranih emocionalnih ispada čitavog ansambla. Mislim na lupanja šakom o stol, razvlačenja tuđih tijela, neprestana deranja, razbacivanja papira itsl. 
    U isti mah »Vučjak« ispovijeda glumu kao dvodimenzionalnu koreografiju tobože nagonskih erupcija, koje ne mogu nikamo dalje od stalne fizičke agresije i stalne seksualne hiperstimuliranosti. Glumci ovdje moraju biti egzibicionisti, kao što ni publika nema kamo od nametnute joj voajerske pozicije.    

Seks leševa

U tom smislu nema nikakve razlike između Buljanovih režija »Grobnice za Borisa Davidoviča« ili »Vučjaka«. Karakterizira ih isto pulsiranje pornografski plitkih intervala seksa i nasilja, kao i ista potraga za (nedostižnim) orgijastičkim seksualnim pražnjenjem, s bilo čijim tijelom, bez ikakve sposobnosti unutarnjeg povezivanja sudionika fizičke razmjene sokova i sjemena. 

    Taj seks nezaustavljivih leševa postaje uistinu zamoran, koliko god da su se scenograf Aleksandar Denić i kostimografkinja Ana Savić Gecan trudili »razigrati« ga gigantskim svjetlećim reklamama dvometraskih slova koja oblikuju rečenicu »NA SELO!« (početkom predstave) ili prozirnim čipkastim vjenčanicama pod kojima se (u prizoru Horvatova sna) nazire golo žensko tijelo. Ono što predstava ostavlja za sobom je pustoš pijanke. 

    Kako veli egzistencijalni psihoterapeut Irving Yalom u svojoj sjajnoj knjizi o grupnoj terapiji pod nazivom »Schopenhauer kao lijek« (prevedenoj i na hrvatski), u orgijama postoji nešto nadasve isprazno. Dosadno. Slijedi Yalomovo pitanje: Zašto bismo iznova i iznova uprizorivali protagonista kojemu bi na grobu mogao stajati jedino natpis »Ševio je?« Zašto glorificirati eros i thanatos prosječnog seoskog psa? 

    I fusnota: Možda u Krleži, kao oštrom i trajnom kritičaru raznih vrsta dresure, postoji bar još poneka ideja, čijoj bi se kristalizaciji vrijedilo posvetiti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Tommy zna što voliš