Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
13. studenoga 2019.
Redatelj opere »Faust«

Intervju Krešimir Dolenčić: Nemam problem s narodima, nego s – budalama

Krešimir Dolenčić / Foto Silvano JEŽINA
Krešimir Dolenčić / Foto Silvano JEŽINA
Autor:
Objavljeno: 31. ožujak 2014. u 17:01 2014-03-31T17:01:23+02:00

Nikada ni jedan narod nisam pozivao na istrebljenje, a to što sam te ubojice nazvao majmunima, jedino mi je žao što sam uvrijedio životinje, jer sam vegetarijanac i prijatelj životinja. Ovo s Haagom je glupost i nemam se potrebe nikome ispričavati, jer moja je savjest doista čista i mirna 

Između dvije probe, dva predavanja, dvije kazališne predstave, Rijeke i Zagreba, redatelja opere »Faust«, prekjučer premijerno izvedene pred riječkom publikom, Krešimira Dolenčića ipak smo uspjeli privesti pred novinarsko propitivanje. Unatoč brojnim obavezama u kazalištu, Akademiji i poslova vezanih uz funkciju ravnatelja Dubrovačkih ljetnih igara, Krešimir Dolenčić, vedar i raspoložen koncentrirano započinje razgovor u kazališnom kafiću. Zvonio je mobitel, stizali su mejlovi, a i neki dogovoreni sastanci strpljivo su čekali. 

   – Volim Rijeku, osjećam se izvanredno ovdje, vrlo inspirativno i opušteno. 

  Nemojte nam previše laskati, morat ćete to i argumentirati. 

   – Rado ću to argumentirati, jer radi se o jedinstvenom i visokoprofesionalnom discipliniranom ansamblu. Dvojio sam kako ću raditi po drugi put istu predstavu, pitao sam se treba li i što ponoviti. Na kraju sam došao do toga da će mi ovo biti puno draža predstava od one prve, koju sam radio u Splitu 2008. Možda sam sazrio i lakše prenio ono što sam želio postići u prvoj predstavi. Osim toga, zaista sam naišao na vrlo profesionalan odnos koji je vrlo rijedak u Hrvatskoj. Uživam u Rijeci. 
  

Volim riječki stav

Uživate li samo u riječkom opernom ansamblu ili i u gradu ? 

   – Uživam i u gradu! 
 

U Hrvatskoj više publike u kazalištu nego na stadionima

Nedavno ste izašli s vrlo zanimljivom statistikom, naime da u Hrvatskoj više ljudi odlazi u kazalište nego na nogometnu utakmicu? 

   – I to je istina! 

  Ali svi su zaluđeni nogometom, da ne kažem vlada prava euforija za vrijeme nekih nogometnih utakmica bilo lokalnog ili nacionalnog tima, a da ne govorimo o prvenstvu koje tek slijedi? 

   – U Rijeci sigurno više ljudi ide u kazalište nego na Kantridu, a isto je i u Zagrebu. Stadioni su prazni, to se subvencionira. Prošle godine ja sam na svojim predstavama imao sto tisuća ljudi, pa to Dinamo nije vidio u svom životu! Hrvatski nogomet je jedna velika praonica novaca, mafije. Nogometna utakmica je je izvanredan ventil za urlanje, vikanje za agresiju zato ga i ne podnosim, jer ne razumijem što je to. Vani se oko toga vrti velika lova, stadioni su krcati, kladionice, lutrije, pa mogu razumjeti zašto su ti ljudi tako strašno plaćeni, ali ovdje svi klubovi bi trebali biti na minimalcu. 

  Stignete?

   – Ne previše, ali čovjeka odmara kad osjeti blagost, ljubaznost i pristojnost. Volim i riječki životni stav koji se osjeti na ulici, na pješačkom prijelazu, u trgovini. To mi je doista ugodno, ne znam boljih riječi hvale. 

  »Fausta« ste postavili drugi put, prvi put bilo je to u Splitu, ali kao redatelj imate i druge operne uspješnice? 

   – »Faust« je moja šesta operna premijera u Rijeci. To je opera koja zadnjih desetljeća nije bila toliko popularna kao što je to bila ranije, primjerice u prvoj polovici prošlog stoljeća kad je to bila najizvođenija opera. Glazba je divna, misao prati Goethea, a pokušao sam napraviti i jednu potpriču. Cijela se opera događa u zadnjih nekoliko minuta Faustovog života i cijela je predstava prikazanje koje počinje pod kontrolom Mephista koji sve atrakcije daje Faustu iz čega ovaj izvlači samo najgore. Metaforički rečeno i danas se mnogo toga ogleda u takvim atrakcijama i spektakularnostima ovoga svijeta. Vrag je privlačan, bogat, igra na sve ljudske slabosti, pa čovjeka dovodi i konačno do ruba. To je suvremena i jaka priča koju je teško prodati u operu, ali, eto, uspjeli smo to sve zaokružiti, a i izvođači su to lijepo prihvatili. 
  

Prva opera u Rijeci

Ovo nije prvi put da ste u riječkom kazalištu, osim opera postavljali ste i dramske predstave, je li vam neka ostala u posebnom sjećanju? 

   – Radio sam »Cosi fan tutte« na Riječkim ljetnim noćima, »Hamleta« u drami, »Zrinskog«, »Ero«... Riječka me je opera obilježila. Moja prva operna predstava »Lizinka« bila je u Rijeci 1989. godine, to mi je bilo vatreno krštenje. 
 

 Pa vi imate riječku priču?! 
 

  – O da, za nekoga tko napravi jednu malu predstavu u Zagrebu i bude pozvan napraviti veliku operu ovdje u Rijeci, skoro bih se usudio reći praizvedbu, svakako da je to bio jedan od većih trenutaka u životu. 

  Što vas privlači u operi, čini se da vam je draža od drame? Što vas je tome odredilo? 

   – Odredio me život. Završio sam srednju glazbenu školu, klavir, roditelji su me vodili na opere i mjuzikle, bio sam okružen ljubiteljima opere. Još dok sam bio na akademiji, profesor Vlado Habunek tražio je da budem asistent u operi »Orfej i Euridika« u kojoj je glavnu ulogu pjevala Ruža Pospiš Baldani. Imao sam priliku raditi s ljudima koji su se okušali u svjetskim odredištima poput Covent Gardena, Boljšoj teatra... Sve je išlo u smjeru opere u koju sam se rekao bih i nesvjesno sve više zaljubljivao. Privlači me glazba. Glazba i ritam određuju sve, pa čak i tišina u dramskoj predstavi je glazba. Puno je ljepote sazdano u mnogim djelima, koja dođe li do ljudi, donosi im radost. Ako sam ja taj koji je zadužen da ta glazba dopre do njih, onda je to moj poziv, misija i mislim da je to divno. Okruženi smo bukom ili glazbom koja izjeda mozak, pa kad se susretneš s Mozartom, Donizzetijem i zaroniš u taj svijet, osjećaš se oslobođeno. U tom prostoru volim živjeti. Mislim da smo svi mi koji radimo u operi blagoslovljeni. 
  

Snaga živog trenutka

Koliko je za vas kao redatelja kazališna iluzija zapravo stvarnost? 

   – Potpuno je stvarnost! Ovaj svijet jest iluzija i da ga svojim mislima i osjećajima možemo preformulirati, da zapravo bude onakvim kakvim ga materijaliziramo. 
 

  Pronašla sam jednu vašu izjavu gdje kažete da čovjek u onome što radi treba prepoznavati mogućnost susreta s onostranim. 

   – To je jako zanimljiva tema, meni primjerice u ovom času u Zagrebu ide deset predstava, a i profesor sam na Akademiji gdje predajem glumu diplomantima na petoj godini. Ti mladi ljudi su Akademiju zbog toga i upisali, nisu je upisali zbog novaca i slave, jer toga više nema. Ali, to se doista i događa, kazalište jest čudo, ono doista ima snagu živog trenutka. Prijenos misli, energije i živog čovjeka je beskrajno lijepa stvar i beskrajno je poštujem i volim. I sam sam pomalo nerealizirani glumac, valjda nisam imao dovoljno hrabrosti za taj poziv. 

  Zašto mislite da su glumci hrabriji od vas? 
 

  – Zapravo mi radimo isti posao samo s različitim alatima, a ponekad se i zamijenimo. Ne jednom sam dobio redateljska rješenja iz usta glumaca i jednako tako vidio sam neki put glumačka rješenja ... Bude tu puno fantastičnih trenutaka. 
  

Otkrijte nam kako glumcima i pjevačima otvarate put za onostranost, to je zapravo redateljski posao, umijeće, zar ne? 
 

  – Najvažnije je sve svesti, kako je govorio maestro Lovro Matačić, na telegrame, na jednostavne kratke rečenice i razgovarati, raditi s njima i oni sa mnom i kad to nije tema, kad nije proba. Proba je vrlo širok pojam, uključuje upoznavanje, zbližavanje i dijeljenje nekih sasvim osobnih intimnih stvari, ona je suosjećaj, povjerenje i poniznost prema autoru, ali i jedan prema dugome. Čovjek treba nastojati biti otvoren i vedar, mada nemojte misliti da sam ja uvijek takav, i ja i gnjavim i ne znam baš uvijek što hoću...   
 

  I što činite kad ne znate što hoćete? 

   – Onda prođeš način da se izvučeš i nekako se sve riješi. Pa nije svaki dan dobar, nije ni svaki dan stvoren za ljubav, nije li tako ?! 
 

 Hrabro je što to priznajete javno... 
  

– Teško je priznati da si sam kriv, puno je lakše prebacivati krivnju. 
 

 Pristižu li vam iz tog preispitivanja kreacije, primjerice kroz večernji ispit savjesti ili .. ? 
  

– Ispit savjesti je navečer, ali ideje imam ujutro pred buđenje pa često u polusnu slažem predstavu. Riječkog sam »Fausta«, eto, baš tako sanjao! 
 

 Kada i kako?! 
 

  – U Splitu, kad smo radili predstavu, zadnjih nekoliko trenutaka u predstavi sam sanjao. 
  

 Znači podsvijest? 
  

– Da, snaga umjetnosti je ritualna, arhetip. Ljudi su crtali po spiljama, zaboga, a mislim da se najbolje izražava kroz glazbu. Divno je kad osjetiš da je nešto prešlo rampu, to je neopisiv i nenaplativ osjećaj. 

  Po kojem kriteriju birate glumački, pjevački postav? 
 

  – U Hrvatskoj ih već puno poznajem, pa ih biram jer sam ih gledao, a s mnogima sam već i radio, pa već znam gdje se možemo naći. Sa svakim postoji neki drugi pristup. Ponekad želiš baš nekog s kojim nikad nisi radio i misliš da uopće nije za to. Dakle, nekoga odabereš i s njime provedeš mjesec ili dva. To je puno, to je kao da se odlučiš da ćeš s nekim hodati i biti po četiri sata dnevno, znači taj stvarno mora biti jako dobar za to. Proces rada je uvijek zanimljiviji od predstave, najneinteresantnija stvar na svijetu je premijera. Tada su svi našpanani, svi su na adrenalinu. 

  Slijediti instinkt

Spomenuli ste da vam u Zagrebu trenutačno ide deset predstava, predajete na Akademiji, a i ravnatelj ste Dubrovačkih ljetnih igara i u svemu ste uspješni. Dodamo li k tome i da ste suprug i otac troje djece, ne mogu ne pitati vas kako to sve pohvatate? 

   – Imam jako dragu i lijepu obitelj, prekrasni su i zato mislim da sam možda u ovom trenutku i pretjerao. Do sad smo govorili o lijepom trenutku teatra, ali na žalost postoji i jedan sasvim anakron sustav, tu mislim na opće pozicioniranje kulture u Hrvatskoj, zatim međuljudske odnose u kojima ima strašno puno jala, negativnosti čak i netolerancije. To zaista umara i i nije dobro. Zabiti se na probu s ljudima koje voliš to je opuštanje, ali doći do probe, učinit je mogućom, to je teško. 

  Vaša supruga Ana je dramaturginja, zajednički ste radili na nekoliko projekata, kako izgleda suradnja supružnika? 

   – Radili smo puno predstava zajedno. Jako puno razgovaramo, pa kazalište je naš život, to smo izabrali! Nije uvijek lako! 

Roditelji su vam liječnici, dakle posve izvan branše i imali su veliki otpor prema odabiru vašeg zanimanja, kako ste se ipak uspjeli izboriti? 

   – Imali su otpor jer su se bojali kako će se od toga živjeti. Moj tata Petar je u gimnazijskim danima vrlo predano glumio i to čak glavne uloge, ali moj deda Stjepan nije mu dopustio da bude glumac. No, pregledavajući stare obiteljske fotografije pronašao sam i djedove fotke u kazališnim kostimima. Eto, ja sam prvi izašao iz ormara, prvi sam se usudio i inficirao kazalištem! 

  Prepoznali ste svoj put ? 

   – Čovjek treba učiti i iz svojih loših dana i loših procjena. Problem ovog svijeta jest da se neprestano moraš odlučivati za strane napred nazad, sad ili nikad. To je bombardiranje koje ti ne dopušta da ploviš, da se mijenjaš kroz iskušenja koja si sam postaviš ili ti nadođu. Panika je u tome što te svi tjeraju da neprestano moraš ispravno odlučiti, ali to je nemoguće i zašto bi se iskušenjima trebali othrvavati?! Ima ih i potrebnih i dobrih! Mislim da treba sve probati i napraviti. Ja sam kao osamnaestogodišnjak položio prijamni na pravu i klasičnoj filologiji, ali odlučio sam baviti se režijom. Zašto sam to odlučio i koji je to bio trenutak, zaista ne znam. 

  Instinkt? 

   – Da, iako ga puno puta u životu nisam slijedio i to onda nije bilo dobro. Iskrenost prema sebi je uvijek nužna, najprije za osobnu dobrobit, a onda i za ostale. Mislim da treba vježbati instinkt u sebi i zato mislim da sa sam sad malo pretjerao s obavezama. Zbog toga bih trebao malo odahnuti. 

  Mali veliki »ne«

Radili ste u Americi i u Londonu, kakav je odnos tamošnjih struktura prema kulturi u odnosu na ovaj, kako kažete, zastarjeli u Hrvatskoj? 

   – Nije ni dobro, ni lijepo. Svugdje je kultura skupa. Ja sam za to da cijene ulaznica za kazalište budu niske i da svatko može doći. Kod nas je sustav zastario, ali s druge strane nam je dobro, jer primjerice ja radim i živim od svog posla kojeg volim, a tko se time može pohvaliti?! Mislim da je u času krize ulaganje u obrazovanje i kulturu nužna stvar. Na taj način bismo kroz pedesetak godina dobili mlađu obrazovanu publiku, svjesne ljude kojima se ne može manipulirati, ljude koji se ne zadovoljavaju na način »u se, na se i poda se«. 
 

 Mislite da je to poželjno? 

   – Ne, to nije poželjno! Mislim da je poželjno imati svijet sa što većim brojem ljudi podložnim svakoj vrsti manipulacije i vjerovanjima. No, dugoročno sam ipak optimist, jer ljudi više ne vjeruju politici, ni sustavu. Sve to polako nestaje i ljudi se spajaju, znaju reći taj mali veliki »ne«. 

  Od Haškog suda prozvani ste za genocid, već ste o tome davali brojne izjave, kako se vi i vaša obitelj osjećate zbog svega toga? 

   – Kad je Hrvatska bila u ratu, bio sam dušom i srcem za domovinu, tako sam odgojen. Nikada nisam bio odgajan da živim u Jugoslaviji, tako je to bilo u mojoj obitelji. Svoj obol ratu dao sam kroz svoj rad, vodio sam kazalište Gavela gdje smo radili najrazličitiji repertoar. Ja sam govorio o onima koji su rušili, ubijali, pucali, pljačkali. Takvi su ljudi oduvijek bili i bit će osuđeni. Oni ne nose ime nekog naroda, jer ga ne zaslužuju. Koncem devedestih prozivali su me za koprodukciju s Podgoricom i optuživali da sam promijenio stranu – besmisleno! A najgluplja od svih je ova priča iz Haaga. Izjaviti prije bombardiranja Dubrovnika i pada Vukovara u jeku najvećeg klanja i rušenja da oni koji pucaju i razaraju svetog Vlahu, Šibensku katedralu, da su divljaci i da te koji to čine treba odstraniti i maknuti, to je rječnik koji stvarno nije bio ni neprikladan, ni oštar. Nemam problema s narodima i vjeroispovjestima, a ni s političkim uvjerenjima, imam problema s koljačima, ubojicama, budalama i kretenima. Nikada ni jedan narod nisam pozivao na istrebljenje, a to što sam te ubojice nazvao majmunima, to mi je jedino žao što sam uvrijedio životinje, jer sam vegetarijanac i prijatelj životinja. Ovo s Haagom je glupost i nemam se potrebe nikome ispričavati, jer moja je savjest doista čista i mirna oko toga. Cijeli moj život govori nešto drugo. 
  

Vlastito kazalište

Imate li neku redateljsku ili drugu neostvarenu želju? 

   – Imao sam želju ne raditi neke predstave, primjerice »Aidu« i »Madam Butterfly« i sad ako kažem one koje bih radio, najvjerojatnije ih nikada neću raditi. Hahaha... Dobro, na kraju su i »Aida« i »Madam Butterfly« ispale odlično. Bahato je reći, ali imam troje fantastične djece i posao koji volim, i mogu reći da nemam neostvarenih želja. Bilo bi glupo da mi nešto fali. Stvarno to mislim. Trebao bih napraviti svoje vlastito kazalište, eto to bi bilo lijepo. 

  Kad već sami spominjete, otkrijte nam što bi se zbivalo na tim daskama, spominjali ste djecu? 
 

  – Radio sam nekoliko predstava za djecu – »Čarobnu frulu«, »Profesora Baltazara«. Nemam često priliku raditi za djecu, ali beskrajno volim raditi kazalište za djecu. 
 

 Zašto? 
   – Djeca odmah sve skuže! Iskreni su i to je jako dobro, dobiješ odmah sve, jedan na jedan, dum, dum. I volim se igrati, i to baš jako. Ma, moraš ostati klinac u glavi! Evo, imam pedeset i jednu godinu i nikako da to skužim. Nemam osjećaj da mi je nešto nestalo, dapače taj osjećaj fascinacije lijepim svijetom, vaauuu, to je super...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.