Predstava »Kralj Ubu« redatelja Declana Donnellana sav je sačinjen u dvostrukom kôdu. S jedne strane, klasični građanski salon i mrmor gostiju okupljenih oko večere sa svijećama. Tu je sve diskretno, glasovi stišani, osmijesi ulašteni. Pijucka se vino. Zlatnobijela kostimografija (Angie Burns) i scenografija (Nick Ormerod) u veoma svijetlim tonovima, od sniježnobijele do boje bijele kave, ubitačno su profinjeni.

Jedino kamera obiteljskog tinejdžera otkriva da se u bijelim resama prostirke iz zahoda kriju tragovi fekalija, kao što ni zahodska daska baš nije propisno obrisana. Kroz najavu tih fekalija i legendarne Ubuijeve potštapalice (»Sranje!«) izbija na scenu brutalnost šarmantnog tatice s pregačom oko struka kao velikog diktatora. Sad je to otac/tiranin koji prezire i ubija svoje žrtve, domaći psihopat, administrator terora u grotesknom ključu.

Štrcaljke i cjediljke

Cheek by Jowl je londonska kompanija prvenstveno posvećena radu s glumcem, u ovom slučaju suradnji s francuskom glumačkom ekipom, pa u tom smislu predstava donosi pravo slavlje mračno duhovitih izvedbenih detalja i glumačkih nadopisivanja scenske situacije.

Od načina na koji sin (Sylvain Levitte) baca cvijeće iz kristalne vaze, nalijeva u nju vino i zatim sve to miješa zahodskom četkom, svečano noseći tekućinu da je izlije na glavu scenskom ocu Ubuju (Christophe Grégoire), pa do načina na koji sinak pleše sa svojom nadasve seksualiziranom mamom Ubu (Camille Cayol) pod videoprojekcijom romantičnih zvijezda, u holivudskoj kostimografiji velikog balskog finala, sve je u ovoj predstavi motreno na adolescentski način.

Obiteljski stan je nešto između ambulante s bijelim ležajevima i tuluma na kojem vrhunac večeri postaje gađanje hranom. Ali ako je Ubu veliki socijalni predator samo zato jer ga tako vidi njegov tinejdžerski sin, zaljubljen u majku Ubu, u čemu je onda političnost predstave? Zar gesta štrcanja kečapa preko suprematističkih bijelo-bijelih slika na zidu ima neke veze s kritikom društva? Ili je prije odraz jedne dublje nemoći, pa i nespremnosti na intervenciju koja bi nadilazila »fantazmatski« okvir grabljenja cjediljke za tjesteninu kao vojnog šljema?

Dodatno je važno istaknuti da se redatelj Declan Donnellan uopće ne bavi suvremenim tinejdžerima, niti pokazuje da poznaje njihove preokupacije, a još manje vodi računa o razvojnoj psihologiji nakon Freuda i Lacana. Umjesto toga, na sceni su simbolički otac, simbolička majka i jednako tako simbolički incestuozni sin. Kako predvidljivo. Kako šablonizirano.

Krvožedne financije

Samo je jedan aspekt predstave igran na publiku: moment prikupljanja novih poreza Kralja Ubuja, kad Christophe Grégoire ulazi među gledatelje i na krhkom hrvatskom jeziku zahtijeva da mu udijelimo koji novčić za državnu blagajnu. U domaćem kontekstu, nadasve prikladna odluka.

Šteta. međutim, što predstava dalje ne razrađuje farsu državne uprave i njezine fiskalne politike – sve ostaje na dosjetci i naznaci. Jarry je bio svjestan kamo vode totalitarni vođe, svejedno pripadaju li razrednoj ili obiteljskoj ili državnoj vrhuški.

Svi tirani u konačnici završavaju na Jarryjevoj divnoj replici: »Ali, veličanstvo, ja sam vam zadnji živi vojnik!«. Nakon posljednjeg živog poslušnika jednostavno više nema grabeža. Nema ga tko provoditi. Naglasak Donnellanove predstave, međutim, nije na Jarryjevoj temi kraha najvećeg narodnog parazita ili vladara, nego na njegovoj dubokoj ukorijenjenosti i familijarnosti.

Ako opetovani masovni zločini financiraju dizajnerski skockane građanske salone, onda ih jednostavno »moramo« prihvatiti. Večera se mora nastaviti. Poredak trpi kratki karneval, a zatim slijedi povratak na poziciju uigrane poslušnosti. Šteta što glumačka vještina izvođača služi tako konzervativnoj ideologiji.