Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
14. studenoga 2019.
Krhak kao šibica

"Kralj Lear" Janusza Kice: Cijenjena kritičarka Nataša Govedić o premijeri u HNK-u

Slabi Lear (Miki Manojlović) u rukama grofa od Kenta (Goran Grgić)
Slabi Lear (Miki Manojlović) u rukama grofa od Kenta (Goran Grgić)
Autor:
Objavljeno: 27. veljača 2018. u 15:51 2018-02-27T15:51:11+01:00

Mnogo je, dakle, uznemirujućih pitanja oko ovog uprizorenja. Ponajprije: zašto autorski tim predstave misli da je za Shakespearea najbitniji zaplet, u smislu sustava dvorskih intriga, koji je potrebno školski raščlaniti i objasniti publici? Tu je i pitanje zašto se na razini glumačke izvedbe ne vidi da je Shakespeareov centralni protagonist uvijek i beziznimno – jezik

Shakespeareov kralj Lear u izvedbi Predraga Mikija Manojlovića i režiji Janusza Kice na HNK-ovoj pozornici toliko je ranjiv, potišten, poražen i emocionalno nestabilan da je gotovo nepristojno pomisliti da je ikada upravljao bilo zemljom, bilo obiteljskom zajednicom na način surovog patrijarha. Na samom početku izvedbe eventualno se naslućuje da Lear zna biti kapriciozan i hirovit, primjerice u odluci da podijeli zemlju samo kćerima koje mu laskaju, odnosno da razbaštini kćer koja ga najviše voli i koja upravo zato odbija karneval udvorništva, ali i to je postavljeno više kao nervozni ispad ostarjelog djeteta/kralja, nego kao »metoda« surovosti.

Nakon toga gotovo tri sata Manojlovićev Lear postavljen je kao najtoplija i najpotrebitija osoba čitavog uprizorenja. Imamo dojam da je pred nama ostavljeno dijete koje razoružavajućom otvorenošću moli da ga gotovo svaka osoba koju susretne malo nosi na rukama. Ovaj Lear toliko je nesiguran na nogama, toliko klizi prema horizontali poda, da ga neprestano netko pridržava, grli, pristaje na neku malu igru riječima s ovim zabludjelim djetetom. Vrlo hrabro čitanje uloge, tim više što je Shakespeareov Lear u 20. i 21. stoljeću često postavljan kao obiteljski zlostavljač, s naglaskom na činjenicu da njegove kćeri Goneril i Regan sigurno ne bi bile tako okrutne i tako sklone kažnjavanju svog oca da nisu prethodno doživjele i neko obiteljsko, bolje rečeno očinsko nasilje.

Brisanje krize roditeljstva

U usporedbi s legendarnim brijunskim »Kraljem Learom« u izvedbi Rade Šerbedžije i u režiji Lenke Udovički, gdje Šerbedžija igra kralja koji pasionirano voli svoju Ludu (u moćnoj interpretaciji najprije Radka Poliča, a zatim Mladena Vasaryja), znakovito je da Manojlovićev Lear ne vjeruje nikome, pa ni svojoj Ludi. Upravo se u činjenici dubokog, odanog prijateljstva Šerbedžijina Leara s Ludom vidi da Shakespeareova starog vladara nije do kraja izjela ni dugotrajna manija vladanja ni nagli gubitak prijestolja, dok je Manojlovićev i Kicin Lear apsolutno usamljen, bez obzira na to tko ga okružuje. Doslovce nema nijednu osobu koja stvarno dopire do njega i do koje on dopire.

Premda je tekst drame promijenjen u korist pojačavanja utjecaja lika Learove desne ruke, grofa od Kenta (dostojanstveni Goran Grgić), ostaje činjenica da grof od Kenta jest stoički vjeran svom vladaru, ali ipak emocionalno ne dopire do Manojlovićeva Leara. To ne uspijeva čak ni Kordeliji (u smirenoj i ponosnoj, ali previše distanciranoj izvedbi Jadranke Đokić), a ponajmanje Ludi, koju Krešimir Mikić s odličnim razlozima igra kao ljutitu suprotnost i ozbiljnu protutežu sentimentalnom i infantilnom Manojlovićevu Learu. Slobodu Lude Mikić ostvaruje lucidnom odlukom da neprestano napušta i vraća se na pozornicu iz posve različitih smjerova, na taj način fizički utjelovljujući slobodu kao moć promjene perspektiva.

Ostali glumci se priklanjaju gotovo sapuničkim konvencijama »zlikovaca«, »požudnica« ili jednodimenzionalnih »naivaca«. Predstava u cjelini ostavlja dojam konzervativnosti, inertnosti i problema s emocionalnim ritmom izlaganja, kao i zazora od ulaska u duboke psihičke prostore likova. Još nešto: Šerbedžiji kao Learu zaista vjerujemo da ima iskustvo očinstva i da zna da »prije nego što su postali roditelji svi o sebi misle da su bazično dobre osobe, a nakon što postanu roditelji svi razumiju kako je lako pokrenuti svjetske ratove« (citiram pisca i psihoterapeuta Adama Phillipsa). U Kicinoj režiji »Kralja Leara« i Manojlovićevoj izvedbi nema Learove dublje zainteresiranosti za kćeri niti ikakvih tragova kompleksne igre moći koja obilježava svaki odnos roditelja i djeteta. Lear je osobno uvrijeđen, a ne roditeljski povrijeđen. Nema čak ni završnog Learova mahnitog bijesa zbog smrti najmlađe i najdraže mu kćeri, što je u originalnom tekstu još jedna provala emocija kao posljedice ogromne frustracije oko očinskog gubitka kontrole. Završnu scenu će Manojlović doslovce prošaptati sebi u bradu, još jednom skršeno sjedeći na stepenicama, umjesto da barem u tom prizoru oslobodi svu buku i bijes posljednje dionizijske bitke s bogovima.

To »prigušivanje« jakih emocija u korist bazično depresivne matrice sigurno ima veze sa suvremenim stanjem mnogih dramskih protagonista, ali jedan od razloga zašto i dalje igramo Williama Shakespearea sastoji se u tome što je krajem 16. i početkom 17. stoljeća još uvijek bilo moguće dramski osloboditi emocionalne oluje orkanskih razmjera i što ih je Shakespeare obožavao istraživati, a ne zato što je Shakespeare pisao o tihom tinjanju ljudskog očaja, tako tipičnog za 21. stoljeće. Poništiti ili stišati do neprepoznavanja Shakespeareovu emocionalnu žestinu ravno je strahu i uzmaku od kompleksnih afekata upisanih u dramski tekst, a ne »osuvremenjivanju« komada.

Puno kritičkih pitanja

Mnogo je, dakle, uznemirujućih pitanja oko ovog uprizorenja. Ponajprije: zašto autorski tim predstave misli da je za Shakespearea najbitniji zaplet, u smislu sustava dvorskih intriga, koji je potrebno školski raščlaniti i objasniti publici? Zašto se na razini glumačke izvedbe ne vidi da je Shakespeareov centralni protagonist uvijek i beziznimno – jezik? Tekst diše kroz svaku pojedinu bravuru replike. Prevoditeljica Lada Kaštelan svjesno je i spretno pomakla Shakespeareov tekst prema jednostavnijoj, ekonomičnijoj, prozaičnijoj komunikaciji. Ali je li to stvarno u interesu igranja Shakespearea? Treba li stalno tetošiti i »štititi« glumačku nepripremljenost na klasike? Načelno pitanje: treba li onda pojednostavniti i Krležu, samo zato da bude »pristupačniji«? Zašto glumci čija je profesija nositi se s najvećim izazovima pjesničkog jezika upravo od tog zadatka najviše zaziru? Gdje bruse svoj jezik? U sapunicama? Zanima me i odgovor na pitanje čitaju li domaći glumci Williama Shakespearea i onda kad ga ne igraju? Kao i čitaju li tekstove posvećene promišljanju Shakespeareova ili bilo kojeg dramskog opusa – i to zato što su svjesni da ne mogu sve igrati iz trbuha, mnoge stvari je potrebno igrati i iz glave?! I žanrovski: zašto se predstava otvara ironičnim »proročanstvom« Lude, kao da je u pitanju »Macbeth« ili borba za vlast, a ne izvornom Learovom abdikacijom vlasti i političkom diobom teritorija, na osnovnu koje odmah znamo da fokus predstave neće biti na onima koji se očajnički bore za dobivanje krune, nego na onima koji su se obreli u svijetu bez privilegija i zajamčenih statusnih zaštita.

Prenizak prag očekivanja

Započinjanje proročanstvom, nadalje, gura Shakespeareov tekst prema svojevrsnom mitskom fatalizmu i defetizmu, što ponovno nije upisano u izvornik. I zašto redatelj Kica nema nikakvu prostornu viziju komada, nego se utječe banalnim i stoput potrošenim rješenjima »zlatnih zidova« i crnih stepenica, kako scenografiju vidi skupina Numen u kombinaciji s Ivanom Jonke? I zašto redatelj dopušta Manojloviću da govori toliko tiho da ga većim dijelom predstave publika od trećeg reda nadalje ne čuje? Zašto redatelj tolerira glumačke banalizacije čitavog niza likova na način »čiste« pakosti ili »apsolutne« okrutnosti, umjesto da ih potakne da istraže kompleksnost originalne Shakespeareove dramske motivacije, koja čak i »monstruoznom« Rikardu Trećem dopušta izvjesnu dozu šarma i tople gorčine? Zašto samo završna scena umiranja likova koji mirno sjede na stepenicama bez ikakve posebne pompe i ukrasa, oslanjajući se isključivo na rezervoar emocionalne energije svojih nagomilanih poraza, jedino postiže tragičnu uvjerljivost najnovije izvedbe »Kralja Leara«? Nije li to trebao biti znak čitavom timu da Shakespeare nije ni u vanjskoj gesti, ni u glumačkom »impulsu«, nego upravo u udubljivanju u mentalno stanje likova? I zašto nitko iz autorskog i izvedbenog tima predstave sve do premijere ne vidi da predstava ide u pogrešnom smjeru, nego to otkrivaju tek na mišje tihom završnom aplauzu publike na premijernoj izvedbi?

Kicinog »Leara« možemo shvatiti i kao pokušaj da se iz krize razvlaštenosti napravi drama o feudalnim spletkama političkih nasljednika. Ali čemu onda Manojlovićevo inzistiranje na starosti kao osobnom očaju? Ako je fokus na »velikom oduzimanju« ili gubitku mladenačkih moći, onda je trebalo konkretnije dramaturški raditi na propadalištima skupih staračkih domova i jeftinih bolnica kao današnjeg Learova prebivališta. Valja imati na umu i da je u Shakespeareovo doba priča o kralju Learu bila odmaknuta iz renesansne sadašnjosti prema dalekoj srednjovjekovnoj prošlosti, dakle nije bila citirana na sceni kao dokument autorove suvremenosti, nego kao određena mentalna i alegorijska zona. To znači da joj se na samoj pozornici HNK-a moglo pristupiti bitno slobodnije, sa znatno većom slobodom intervencije u pojedinačnu karakterizaciju, a ne inzistirati na pokušaju da »dešifriramo« i sačuvamo razgranatu razinu formalnog zapleta komada.

»Kralj Lear« je tijekom dvadesetog stoljeća po brojnosti uprizorenja izvedbeno nadigrao »Hamleta«, zato što je strukturalno mnogo bliži Beckettu i njegovim komadima radikalne pustoši, negoli perspektivi danskog kraljevića kao uspješnog izazivača kompletnog političkog sustava. No ljepota Shakespeareova »Leara« ostala je zadržana u trijumfu pjesničkog jezika nad traumom ljudskog kaosa. Možda je Kici i njegovom ansamblu trebalo još nekoliko mjeseci rada na Shakespeareovom materijalu. Možda se još uvijek ansambl predstave može i treba vratiti u prostor proba i podići prag vlastitih umjetničkih očekivanja. Na verziji koju smo vidjeli tijekom premijerne izvedbe svakako se ne bi trebalo zaustaviti. Nije cilj proizvesti bilo kakvog »Leara«, ni »Leara za početnike«, nego »Leara« koji zadire u živo tkivo ljudskog iskustva autodestrukcije. Ispada da se naše kazalište najviše boji upravo najkvalitetnijih dramskih komada, umjesto da se njima osnažuje i revitalizira. Nešto, dakle, sasvim sigurno valja drastično promijeniti u »olakšanom« pristupu kanonskom tekstu. Treba izdržati naporni umjetnički rad na konceptualnom, jezičnom i emocionalnom materijalu koji nadmašuje uobičajnu »ispražnjenost«, jalovu spontanost i nemuštost suvremene komunikacije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.