Sudimo li po uspjehu romana »Greška u našim zvijezdama« Johna Greena, suvremena ljubavna priča ne mora samo obraditi odnos približavanja između dvoje zanesenih likova, nego i zagaziti u pravi uragan zdravstvene katastrofe, kovitlajući čitateljsku pozornost posljednjim danima aktualnih Romea i Giuliette.

Agonija i ekstaza prošivene su stalnim spisateljskim izvještavanjem o teškoj ili smrtonosnoj bolesti, od koje ljubavnici nepovratno stradaju.

Toj romantici istovremenog pripadanja i propadanja pridružuje se drama »Konstelacije« (2012) nagrađivanog britanskog autora Nicka Paynea. Lik fizičarke (Ana Mandić) i pčelara (Uroš Jakovljević) napisani su iz njezine ili astrofizikalne točke gledišta, prema kojoj svaka situacija u kvantnom svemiru ili matematičkom multiverzumu može imati nekoliko paralelnih mogućnosti odvijanja.

Što se može, a što mora dogoditi?

Autor nam tako za sve ključne momente odnosa dvaju likova nudi više različitih scenarija: već prilikom prvog susreta On i Ona mogu biti prestidljivi, prenametljivi, zauzeti, nespretni, duhoviti, izrazito zainteresirani jedno za drugo, neposredni. Publika pristaje na mogućnost da su sve ove varijacije emocionalnih »Stilskih vježbi« podjednako točne i stvarne – kao i da se nastavak odnosa zbiva s bogatim buketom jednako relevantnih mogućnosti.

Kako se drama razvija, ponovno su u prijelomnim momentima mogući i preljubi i vjernosti. I prekidi i nastavci. I želja da jedan drugoga što bolje upoznaju s prijateljske strane i želja da zadrže svoju unutarnju distancu. I odbijanje prosidbe i pristanak. I grozna i povoljna prognoza bolesti.

Čak i mimo teorijske fizike, kazalište pogoduje igranju socijalnih simulacija i već dugo vremena tematizira variranje »paralelnih ishoda« istih događaja. No budući Payneovi likovi ostaju zajedno na sceni, kakva god da je prepreka među njima dramski obrađena, publika pretpostavlja da se svaki put odigralo nešto što je »sudbinski« spojilo živote ljubavnika, bez obzira što ih je niz odigranih konstelacija mogao i trajno razdvojiti.

Finale koje tematizira izbor eutanazije ženskog lika zbog uznapredovalog raka ili pak izbor mukotrpne borbe s bolešću također je okončano zagrljajem, dakle ponovno je naglasak na tome da ljubav pripada višem poretku značenja od bilo koje socijalne kombinatorike.

U konačnici, filozofsku bitku na sceni dobiva pčelar, koji zagovara vrijednosti strpljenja, odanosti, prihvaćanja, vjernosti. To su vrline daleko veće egzistencijalne težine od potrebe da iskušamo barem još pet mogućih scenarija koji igru odnosa prekidaju ili počinju ispočetka. Drugim riječima, etički izbor nadigrava puku kombinatoriku slučajnosti.

Školski glumački duet

Jakovljević i Mandić igraju na ogoljeloj pozornici, pri čemu se promjene prizora redateljski markiraju samo promjenama rasvjete: velikog broja asimetrično postavljenih žaruljica, paljenih i gašenih tako da uokviruju pozornicu i postižu diskretne promjene nepravilno grupiranog žućkastog svjetlucanja. Utoliko dizajn scene veoma podsjeća na londonsku inscenaciju »Konstelacija« redatelja Michaela Longhursta, s time da su tamo na sceni »sazviježđa« balona, dok je ovdje u pitanju »kozmos« lampica.

Glumci se odmjereno i predano nose s dramskim tekstom, premda nijedan ne iskače iz zadanih tračnica radnje prema originalnoj autorskoj gesti. Naprotiv, naglašene su konvencije ponašanja, a ne iskoraci. Kako smo predstavu gledali na vanjskoj, otvorenoj ljetnoj pozornici Muzeja za umjetnost i obrt, u sklopu Ljetnih noći Teatra Exit, glasovi glumaca bili su pojačani mikrofonima, što je dodatno »metaliziralo« zvukovni krajolik predstave i udaljilo izvođače od potrebne prisnosti s publikom.

Predstava je ispraćena dobrohotnim aplauzom, no neka nam bude dopušteno vidjeti i njezin neostvareni potencijal, odnosno izraziti potrebu za mnogo jačim glumačkim autorstvom nad scenskim materijalima.