Iz HNK-a Ivana pl. Zajca stigao je odgovor na moj tekst »Rezime kazališne sezone u Ivanu pl. Zajcu: Hrvatska drama kao najslabija karika«, a ispod reagiranja potpisani su ravnateljica Hrvatske drame Renata Carola Gatica, dramaturginja Nataša Antulov te članice i članovi glumačkog ansambla.

Budući da je Hrvatska drama, izgleda, navikla da se o njoj piše jedino u pozitivnom kontekstu, već kad sam prozvana za neargumentiranost svojih teza, pokušat ću ih sada argumentirati, za što u rezimeu cijele protekle kazališne sezone nije bilo dovoljno prostora, jer je trebalo ostaviti i nešto mjesta za pohvale riječkoj Operi i koncertnoj sezoni.

Pa krenimo redom. Navodite da sam nabrajajući projekte realizirane u sezoni 2017./2018. izdvojila predstave »Woyzeck« i »Predsjednice«, koje vidim kao predstave s »tek polovičnim rezultatima u usporedbi s nekim predstavama koje je Hrvatska drama radila tijekom 1980-ih i 1990-ih godina, pa i nešto kasnije«… Po vašem mišljenju to sam napisala »pod krinkom zova za boljim i prošlim vremenima« i s namjerom omalovažavanja ostvarenja Hrvatske drame.

Cilj mi nije bio nikoga i ništa omalovažiti, nego je – pa neka to bude moje subjektivno mišljenje – Hrvatska drama imala boljih uprizorenja od spomenutih – navest ću samo neka u proteklih petnaestak godina: »Krvavi svatovi« Damira Zlatara Freya; »Filumena Marturano« i »Lukrecija o’ bimo rekli Požeruh« Jagoša Markovića; »Turbofolk« i »Škrtac« Olivera Frljića; »Mirisi, zlato i tamjan« Vinka Brešana; »Crnac« Tomija Janežiča, »Vincent« Olje Lozice. Spomenula sam i raniji period, koji je svojim režijama obilježio Vito Taufer, a pomislila sam i na vrijeme kad je HNK Ivana pl. Zajca mogao producirati antologijsko »Vježbanje života«. I o »Woyzecku« i o »Predsjednicama« pisala sam opširnije u Novom listu, pa ovom prilikom neću iznova analizirati te predstave.

Da, istina je da se vremena, društveno-povijesni i financijski konteksti mijenjaju i da možda nema smisla uspoređivati »nekad« i »sad«, ali u mojoj osobnoj memoriji ostale su zabilježene navedene predstave kao visoki dosezi Hrvatske drame. Kad je riječ o društvenom angažmanu i kritičkom stavu prema društvu riječkog HNK-a, htjela sam reći da su Frljićeve predstave medijski i na svaki drugi način jače odjekivale kazališnim i javnim prostorom, što ne mora biti nužno, no učinilo je HNK Ivana pl. Zajca i rad Hrvatske drame svakako vidljivijim i zanimljivijim.

Vezano uz odlaske glumaca iz ansambla Hrvatske drame, navela sam samo one koji su bili dugo godina u ansamblu i čiji se rad kontinuirano mogao pratiti, kao i rast, sazrijevanje i transformacije iz uloge u ulogu. Možda je to tradicionalni način razmišljanja, no meni je uvijek bilo zanimljivo pratiti razvoj nekog glumca ili glumice u ansamblu Hrvatske drame. Sada se i glumci i ravnatelji HD-a mijenjaju tolikom brzinom da to više nije moguće pratiti. Ne znam zašto u odgovoru navodite sve redateljice i redatelje, dramaturginje i dramaturge, »koje se posvuda u Hrvatskoj i susjednim zemljama smatra vodećim suvremenim kazališnim autoricama i autorima, osim na stranicama Novoga lista«, jer ja u svom rezimeu to uopće ne spominjem niti dovodim u pitanje.

Uostalom, razgovori s većinom njih objavljeni su na stranicama Novog lista, kao i osvrti na njihove predstave. Tema moga teksta samo je protekla kazališna sezona i ništa više. Ne osporavam ni gostovanja i uspjehe Hrvatske drame, samo iznosim svoje mišljenje o nekim naslovima. Na to valjda imam pravo, ili se varam? No kad me već »vučete za jezik«, primjerice za predstavu »Majstor i Margarita« Selme Spahić nikako ne mogu reći da je bila uspješna.

Nigdje nisam navela ni da nedovoljno izvodite Krležu, pa ću to preskočiti, ali je istina da mi na repertoaru »Zajca« nedostaje više tekstova suvremenih hrvatskih pisaca, a kronično mi fale i »prave« komedije na kojima bi publika napokon »pucala od smijeha«, piše u odgovoru novinarke i kazališne kritičarke Kim Cuculić ravnateljici te članicama i članovima Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca.