Grad: Rijeka
Danas: 16° kiša
Sutra: 11° 18° moguća kiša
25. rujna 2017.
Kardiogram ljudske nemoći

Jelčićeva predstava "K'o rukom odneseno": Pravo malo remek djelo

Jelčićeva predstava "K'o rukom odneseno": Pravo malo remek djelo
Jelčićeva predstava "K'o rukom odneseno": Pravo malo remek djelo
Autor:
Objavljeno: 2. svibanj 2014. u 7:58 2014-05-02T07:58:00+02:00

Iako se u formalnom smislu ne događa »gotovo ništa«, Jelčićeva predstava donosi pred publiku pravo malo remek-djelo teatra potisnutog socijalnog tijela

Prostor izvedbe predstave »Ko rukom odneseno« veoma je uzak kut male dvorane Teatra &TD. Skučenost kuhinjskog stola, lavaboa i štednjaka sažima i tri glumačka kuta: na sceni su Jerko Marčić, Ivana Krizmanić i Marko Makovičić. Ništa što igraju nije u uskom smislu riječi rezultat »teksta«, ali ono što smo pozvani pratiti svakako je socijalni podtekst različitih usamljenosti, stidljivosti, nervoza, otuđenosti, ogorčenja, ispričavanja, tješenja, oklijevanja, sumnje u sebe, nelagode, gnjeva, razočarenja, potištenosti, zabrinutosti.

Tkivo odnosa

Emocionalni spektar predstave iznimno je bogat i sofisticiran, pogotovo znamo li da se u formalnom smislu ne događa »gotovo ništa«: jedan posjet prijatelja bračnom paru, pokušaj razgovora o prijateljevu prekidu veze, pokušaj razgovora o tome kako će se svi ubuduće odnositi prema prijateljevoj bivšoj djevojci.

  No transakcije koje se odvijaju među likovima, kao i u njima, pravo su vrelo i današnjeg političkog trenutka i ritualnih dimenzija socijalnih odnosa. Redatelj Bobo Jelčić pritom nije dokumentarist. Sve su transakcije u nekoj vrsti poetske povišenosti (s brojnim ponavljanjima i namjernim zamućenjima jasnoće rečenica, naglašavanjem ili isticanjem fizičke geste, inzistiranjem na gotovo plesnoj mikrostrukturi gradiranih reakcija), ali samo zato da otkriju ono što deklarativna moć jezika nastoji sakriti.

  U tom smislu Jelčićeva najnovija predstava donosi pred publiku pravo malo remek-djelo teatra potisnutog socijalnog tijela, tijela koje izbija iz glumca na sasvim drugačiji način nego tekst – i to ne samo kao neurotski simptom, nego kao neka vrsta prigušenog vapaja, poziva, neizgovorene struje žudnji unutarnjeg svijeta.

  Bilo da je riječ o zagrljaju među prijateljima koji je moguć samo kroz tobožnje zaobilaženje stola ili o opetovanom popravljanju nagiba stola ili o gestama protezanja koje stupaju na mjesto promašenog socijalnog kontakta ili o opetovanom hrvanju s nevidljivim neprijateljima kao odgovorom na prekid ljubavne veze, troje Jelčićevih glumaca donose pred publiku kardiogram ljudske nemoći kad god je u pitanju potreba za toplinom, ljubavlju, razumijevanjem, prihvaćanjem. Istina je da se ne snalazimo, ne vladamo situacijama, nismo povezani.

  Već i sam početak predstave u kojemu bračni par šuti dok svatko zuri u svoju točku mnogo govori o tome kakvo je pravo stanje bliskosti među njima. I kasniji, potpuni izostanak dodira među supružnicima, otkriva gotovo tragično svjedočanstvo o njihovoj vezi. Pred nama dakle, nije samo »jedan« prekid ljubavne veze, već i duboka kriza tobože stabilnog braka, višestruka kriza prijateljstva i međusobnih odanosti, kao i kriza bilo kakve ljudske povezanosti.

Težina smijeha

Spojnice socijalnosti toliko su pokidane i neizvjesne da je vrhunac predstave nazivanje odsutnog prijatelja telefonom i zatim razgovor s njim mimo njegova stvarnog povratka i prisutnosti na sceni, u potpuno pomaknutoj zoni »pravog Marka« u slušalici i »krivog Marka« za obiteljskim stolom, pri čemu Jerko Marčić bira glavninu kontaka odraditi ne s licem pred sobom, nego s nevidljivim prijateljem u slušalici.

  Već je i ovaj »sumanuto« autentični moment nemogućnosti izravnog razgovora posve dostatan da predstavu proglasimo umjetničkim događajem za pamćenje. Ne želim otkriti kako predstava završava, jer ne želim publici otkriti finalnu promjenu perspektive koju donose glumci, ali svakako je važno naglasiti da su svi elementi ove pedesetominutne izvedbe gotovo minuciozno promišljeni i potresno točni.

  Iako je predstava neprestano praćena provalama smijeha, nije u pitanju »zabavljenost« igranom situacijom. Mnogo prije zbunjenost i uznemirenost publike nad oskudicom odnosa koju pratimo, pa i nad tihim, mučnim stradanjem svo troje likova. Trolist glumaca pojavljuje se u antologijskim ulogama međusobnih stranaca i najboljih prijatelja, istovremeno, koliko god shizofreno zvučalo.

  Ne bi bilo pošteno graditi ikakvu hijerarhiju među glumačkim partnerima predstave »Ko rukom odneseno«, tako da možda upravo činjenica duboke ravnopravnosti njihova autorskog rada na materijalima predstave donosi i uistinu inspirativan pogled na duboku moć kazališne pronicljivosti, kao i na imperativ izvedbene solidarnosti kad god je u pitanju velika predstava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka