Tri ratna kruga

»Janje/Kokoš/Orao«: Triptih o Prvom svjetskom ratu

Nataša Govedić

Triptih o Prvom svjetskom ratu od tri međusobno labavo povezane izvedbe, konceptualno spojene imenima životinja, nastao je u koprodukciji sarajevskog MESS-a, zagrebačkog ZeKaeMa, beogradskog Bitefa, Hrvatskog narodnog pozorišta u Mostaru i europskih partnera



Početak suradnje na predstavi »Janje / Kokoš / Orao« bila je tema Prvog svjetskog rata ili projekt »Stoljeće jedne porodice«, čijim se traumama ove godine, kroz niz umjetničkih manifestacija, vraćala kompletna Europa, hodajući natraške baš zato da bi iznova protumačila svoje gubitke. Tako su i tri redateljice iz prostora nekadašnje Jugoslavije – Selma Spahić, Anica Tomić i Ana Tomović – dobile priliku rada na temi prvog globalnog pokolja dvadesetog stoljeća.


   Prema mišljenju brojnih tumača, iz tog su se rata izrodili kasniji čitavostoljetni sukobi europskih velesila oko vlastitih granica i međunarodnih kolonija. Nije došlo ni do kakvog »pravednog završetka«, već do sve većeg usijanja agresivnih nacionalizama, rasizama i imperijalizama.


Triptih o trajnom ratu


Rezultat historiografskog fokusa kazališnih predstava jest omnibus projekt zagrebačkog ZeKaeMa, sarajevskog festivala MESS i beogradskog Bitefa, sastavljen od tri međusobno labavo povezane izvedbe, konceptualno spojene imenima životinja, ali zapravo namijenjene tek povremenom ili iznimnom igranju u obliku triptiha. Svaki dio trilogije funkcionira ponajprije kao samostalna repertoarna predstava, udomljena u teatrima matične joj zemlje. Jedino je glumački sastav svih predstava internacionalan, dopuštajući da na temi ratnog stradanja blisko surađuju umjetnici zemalja koje još uvijek trpe duboke posljedice političke izolacije nakon ratova koji su se odigrali krajem 20. stoljeća, odnosno posljedice politike etničkih mržnji.




   U takvom kontekstu, za mnoge se angažirane dramaturge, glumce i redateljice projekta »Janje/Kokoš/Orao« tema Prvog svjetskog rata pretvorila u promišljanje Permanentnog rata, poznatog nam i u raznim varijantama raspada Jugoslavije. Potresno je do koje su mjere i hrvatska i bosanskohercegovačka redateljica izabrale fokusirati priče na tragiku djece u ratu, dok je srpska redateljica odlučila progovoriti o izopćenosti ratnih invalida nakon povratka s bojišta.


Varljiva privatnost


Redateljica Anica Tomić i dramatičarka Jelena Kovačić, o čijoj smo predstavi »Janje« već pisali za ove novine, bavi se lokacijom današnjeg Zagrebačkog kazališta mladih kao nekadašnjeg svratišta po imenu »K janjetu«, ali i dokumentarnim istraživanjem položaja djece koja početkom dvadesetog stoljeća ostaju bez jednog ili oba roditelja, lutajući gradskim ulicama bez ikakve nade da će ih netko zbrinuti ili zaštititi. U novom gledanju predstava ostavlja dojam intenzivnije glumačke snage (posebno Ivane Krizmanić) i nijansiranijeg korištenja fotografske dokumentacije.


   Selma Spahić na osnovu teksta koji potpisuju Bojana Vidosavljević, Adnan Lugonić i Dario Bevanda (na temelju »Velike bilježnice« Agate Kristof) gradi ne samo scenografiju, nego i dramaturgiju mučnog i hermetički zatvorenog kokošinjca, smještajući publiku oko drvene konstrukcije velike kutije, kroz čije namjerno nezbijene daske ili razmaknute »kosti« zurimo u prizorište koje ne pripada nijednoj konkretnoj epohi. Modus izvedbe najbliži je elaboriranom vicu o braći blizancima koji nikako ne mogu prihvatiti vlastitu sličnost.


   Blizance na sceni igraju autentični i glumački iznimno sugestivni blizanci Filip i Nikša Eldan, njihovu gotovo ljudoždersku baku utjelovljuje Jelena Kordić-Kuert, dok lik melankoličnog, zatim i otvoreno očajnog, pa i mahnitog Dezertera na scenu donosi Alban Ukaj. Iako se predstava stilski ljulja između jezika pučkog teatra, vica i brutalne scenske dosjetke, koketirajući i s poviješću performansa (živa kokoš na sceni umalo je javno dokrajčena), konačni dojam je blizak krvlju ispisanoj riječi MIR: alegorija klanja između četiri zida vlastita doma uvijek je puno više od »male priče« iz obiteljske riznice.


Varljiva javnost


Beogradska redateljica Ana Tomović na osnovu teksta koji potpisuju Tvrdoglavi i Franz Xaver Kroetz pripovijeda o ratnom invalidu kojemu i obitelj i društvo zabranjuju bilo kakvu dimenziju seksualnog užitka, tretirajući ga kao »živi leš«. Suprotno sarajevskoj predstavi, u kojoj svatko može banuti u našu kuću i od nje napraviti svoju ratnu zonu, ali moguće je da se straćara i obrani od »dobrosusjedskih« invazija, predstava u produkciji Bitefa govori o povratku ratnika koga se odriče i vlastita obitelj i djevojka i seoska zajednica iz koje je otišao u rat.


   Od sve tri predstave »Orao« je najteži za gledanje, nudeći tako rudimentarne oblike nasilnih ljudskih odnosa da se čini kao da gledamo skice nekih isprekidanih, kratkih filmskih prizora, često lišenih dublje motivacije. Svakako je zanimljivo da samo u zagrebačkoj predstavi majka nastoji zaštiti lik djeteta, dok su u ostalima roditelji uprizoreni kao beskrupulozni mučitelji svog »okota« (kako to veli sarajevska izvedba). Iz sve tri predstave stoga izbija različita potreba za zaštitom generacija koje ne zaslužuju ni glad, ni svježe regrutiranje u sustav političke korupcije i izdaje, baš kao što iz sve tri predstave izbija i opori okus bijede života u najoskudnijim uvjetima.


   U stogodišnjem ratnom periodu možda smo tek počeli učiti kako obustaviti žrvovanje djece na oltarima domovina i imperija. Mislim da je važno vratiti se riječima austrijskog pjesnika Georga Trakla iz pjesme »Stari obiteljski album«, nespomenutima u triptihu »Janje/Kokoš/Orao«, ali mjerodavnima već i zato što je Trakl bio jedna od elokventnijih žrtvi Prvog svjetskog rata. Pripazimo, veli Trakl, da nam se zbog svog tog trajnog, upornog ratnog stradanja »glave ne spuste niže no što tijela mogu podnijeti«. Kazalište o tri ratna kruga dragocjeno je već i zato što našoj (odveć) sporoj mirnodopskoj pameti nudi bolnu, ali i ljekovitu podršku kritičkog sučeljenja.