Premijera u Gavelli

Hotelska priredba umjesto Antigone

Nataša Govedić

U gradu koji drži do svoje publike, »Antigona« Aleksandra Popovskog jednostavno bi nestala s Gavellina repertoara



Sve je lako kad si površan, mogao bi glasiti refren najnovije premijere u DK Gavella, a još je lakše kad redaš predstavu za predstavom za čije postavljanje nitko u gledalištu. niti itko u autorskom timu predstave, ne vidi dublji razlog.


Redatelj Aleksandar Popovski ovog je ljeta napravio revijalno bezličnog i raštimanog »Odiseja« na Brijunima, a sada nam je istu tu filozofiju cinizma prema kompleksnom literarnom predlošku i istodobne sklonosti prema oskudno odjevenim glumičicama (koje se već pretvaraju u jedini zaštitni znak Popovskog) te bendom koji nešto pjevuši u pozadini, servirao i kao prvu jesensku Gavellinu premijeru.


Od Anouilhove teme umivenog fašizma nije ostalo ništa. Nitko ne spominje problematičnost teksta koji se prvi put igrao 1944. godine u okupiranoj Francuskoj, niti ima naznaka da je tim predstave spreman promisliti bilo koju, pa makar i najelementarniju razinu ideologijske kritike upisane u predstavu. Sve je jeftina dosjetka, dostojna hotelske terase. 


  Promašaj do promašaja




Glumac Ozren Grabarić pokušava dosegnuti »veličinu« Kreonta nespretno se ljuljajući na štulama, dok mu lice zaklanja neadekvatna maska ćelavog i bradatog starca. Jedva ga vidimo, a ono što čujemo toliko je daleko od Grabarićeve sposobnosti nadopisivanja likova inovativnim podtekstom da se počinjem pitati nije li posljednjih godina pretjerao s nizanjem glavnih uloga, prebrzo potrošivši svoj kapital lucidnog proučavatelja dramskih protagonista.


Antigona Dijane Vidušin već se u prvoj sceni bombastično zasipa i gotovo tušira zemljom čijim bi »finim prahom« trebala diskretno i dostojanstveno sahraniti svog brata, Polinika. Kad ilustrira Antigonino »razmišljanje«, Vidušin se doslovce mršti (kao na radionici crtanog filma za niže razrede osnovne škole), a kad nastoji pokazati junakinjin entuzijazam, hopsa pozornicom, nasjeda stražnjicom na klavir, nakon čega još i vršti.


Toliko banalnosti u glumačkoj interpretaciji teško je smatrati ozbiljno prostudiranom ulogom, pri čemu Vidušin ipak ima izvrsnih pet minuta govora o svom scenskom ocu Edipu i njegovom istinskom vidu koji je nastupio kad je iskopao svoje oči i kad je konačno prestalo gađenje prema svijestu koji više nije mogao gledati. Problem je u tome što je Dijana Vidušin u Gavellinim predstavama posljednjih godinama favorizirana i istodobno degradirana na seksualni objekt, zbog čega se ne razvija u karakternu glumicu, nego sve više postaje dopadljiva zabavljačica. 


  Poplava slučajnosti


Dramaturg Dubravko Mihanović nije značajnije zadirao u originalni tekst Anouilha (izuzmemo li kraćenja), pa je tako na scenu dospjelo komično anakrono inzistiranje na tome da žena »mora biti koketa«, poput Izmene u interpretaciji Nele Kocsis.


Nadalje, nije jasno zašto naslovnu ulogu predstave nije dobila Ivana Roščić, sjajna Gavellina glumica s karakterističnim obolom buntovništva i samopouzdanja, daleko prikladnija za ulogu od Vidušinove. Na sceni je, iz dramaturški nejasnih razloga, vrlo koncentriran dječak imenom Tit E. Medvešek, uprizoren kao stalna pratnja Kreonta na štulama, a na visoki je stolac u stražnjem planu pozornice posjednuta i kostimografkinja Marita Ćopo u roli Euridike. Ćopo sjedi i plete crveni šal, sve dok nas Kor (nesigurna i estradno neuvjerljiva Ksenija Pajić) ne obavijesti da se Euridika, eto, ubila.


Tu su i Biserka Ipša (Dadilja), Filip Šovagović (Glasnik), Amar Bukvić (sapuničarski mlak Hemon) i veoma duhovit Ranko Zidarić (Stražar), za koga je stvarno šteta što nema priliku u Gavelli raditi komediografske naslove i kao autorska ličnost. Scenografija NUMEN-a pretvara prizorište u bar čiji središnji stol može rasti do dvometarske visine, a zatim se spuštati prema razini poda, pri čemu za tu igru s veličinom vladarskog stola nikakvog opravdanja nema ni u tekstu, niti u samoj izvedbi. Još jedna slučajna dosjetka u generalnoj poplavi slučajnosti. 


  


Sinatrin poučak


Predstava završava tako što Vidušin izlazi pred spušteni zastor i nakon humorne scene sa Stražarom (koji je stalno prekida i brblja o titulama unutar vojne i stražarske hijerarhije) na engleskom pjeva Sinatrin šlager »My Way«. Dok niz glumičino lice teku suze, jer se upravo sprema izvršiti samoubojstvo, publika se smijulji, šuška, šapuće, šalje SMS poruke i jedva čeka završetak drame. Jer to što je Popovski postavio na Gavellinu pozornicu nije ni groteska ni satira niti ikakav oblik »nadilaženja« tragičnog predloška pretpostavkom da smo svi već toliko ogrezli u žutilo da ga možemo samo ponavljati na sceni.


Naprotiv, umjesto »Antigone«, gledati nam je umjetničku prazninu i bljutavo političko beskičmenjaštvo, što bih strogo zabranila za programe srednjoškolskih pretplata i uopće za indoktriniranje mladih generacija. U gradu koji drži do svoje publike i do umjetničkih kriterija, »Antigona« Aleksandra Popovskog jednostavno bi nestala s Gavellina repertoara. A Darko Stazić, ravnatelj DK Gavella, sjeo bi za stol sa svojim glumcima i dramaturzima kako bi tom teatru zajednički osmislili suvisao repertoar, a ne »naslovčiće« za utržak estradne blagajne.