ZAGREB – Predstava “Hrvatski bog Mars”, nastala po motivima Miroslava Krleže, kojom zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella u subotu 20. rujna počinje svoju kazališnu jesen, bit će, po riječima redatelja Sebastijana Horvata, “snažna interpretacija jednog sjajnog teksta koja spaja dvije epohe – onu Krležinu i ovu modernu”.

“To je u prvome redu autorski projekt u kojemu ima puno Krleže i u kojemu smo nastojali na neki način spojiti obje epohe – i 1915. i današnje vrijeme”, kazao je Horvat za Hinu.

Predstava se temelji na istoimenoj zbirci Krležinih pripovjedaka antiratne i socijalne tematike, a njome Gavella obilježava stotu obljetnicu početka Prvog svjetskog rata.

Iako smatran antiratnom prozom, Krležin tekst malo se bavi samim vojnim sukobima, a pisac svoje junake umjesto na bojišta smješta u bolnice, vojne barake, vlakove i sela, nudeći kritiku podaničkog duha, vojničke i državne autoritarnosti i nedostatka ljudske solidarnosti.

Slovenskome redatelju poznatom po kritičnim, društveno angažiranim predstavama za koje je dobio brojne nagrade i priznanja to je prva suradnja u Hrvatskoj, čijoj se publici dosad predstavio samo gostovanjima. Ističe kako nije želio napraviti još jednu “arhivsku” predstavu koja bi Krležinu misao “zaključala” i onemogućila joj kritičku komunikaciju sa sadašnjim trenutkom.

“To nam ne treba, željeli smo i probuditi revolucionarni duh iz onoga vremena i kazati nešto o društvu u kojemu se nalazimo. Željeli smo upotrijebiti taj odličan tekst i napraviti ga zanimljivim i danas jer smatramo da kazalište mora pronaći način komunikacije sa suvremenim čovjekom, ostvariti komunikaciju sa sadašnjicom”, kazao je.

Istodobno, tema Prvog svjetskog rata današnjem čovjeku nije daleka jer je taj rat vođen iz imperijalističkih težnji “a imperijalistički se ratovi vode još i danas”. “Taj rat ustvari uopće nije završen, on još traje ali u nekim novim oblicima”, smatra Horvat.

Tekst napisan 1922. karakterističnim Krležinim stilom za tu je priliku oblikovan kao mješavina Krležijanskog jezika i scena, i scena napisanih posebno za taj projekt, za što je zaslužan beogradski dramaturg Milan Marković Matis.

Zbirka sadrži sedam novela, kojima je poveznica mali čovjek koji se nalazi u njihovu središtu. “Taj mali hrvatski čovjek u raljama društva, mehanizma, vojske, povijesti i slično središnji je motiv koji se kreće kroz okvir koji smo tu za njega postavili”, otkrio je Horvat.

Horvat je jedan od rijetkih slovenskih redatelja koji otvoreno i izuzetno kritično pristupa temama socijalnih pitanja modernog društva. No, nije mu cilj šokirati, već “raditi kazalište kakvo me zanima”.

“Šok je nešto što se ne poklapa s putanjom očekivanih događanja, pa tako za neke stvari možemo reći da su ‘šokantne’. No, ja ustvari jedino mrzim ideologiju klasičnog teatra jer mislim da kazalište koje nije kritično, koje ‘ništa ne radi’, nema smisla. Ako se ništa ne trese i ne uzburka, ako nije drsko, nije zanimljivo”, kazao je.

“Kazalište mora biti pametno, mora provocirati, treba remetiti sliku koju imamo o svijetu koje nas okružuje. Ako to ne napravi, onda je ono samo zabava za takozvanu buržoaziju – samo užitak u dobroj glumi. A to je premalo. Potrebno je nešto što može totalno poremetiti perspektivu, zanjihati nam tlo na kojemu stojimo”, istaknuo je redatelj.

Kako bi to postigao u svojim predstavama koristi sve metode koje su mu na raspolaganju. “Danas kao kazalište prolazi apsolutno sve – body art, performansi, vizualno kazalište. Pitanje je jedino što vam treba, na raspolaganju je sve”, kazao je.

Tom se idejom vodio i pristupajući projektu u Gavelli, na kojemu je okupio destak izvođača “spremnih na iskustvo totalnog teatra” – Svena Medvešeka, Amara Bukvića, Hrvoja Klobučara, Nenada Cvetka, Đorđa Kukuljicu, Bojanu Gregorić Vejzović, Anu Kvrgić, Pavla Vrkljana, Ivana Grčića, te Franju Dijaka i Svena Šestaka u alternaciji.

Nijemac Juergen Kirner scenografiji je pristupio slojevito, želeći kroz nju “prikazati slojevitost hrvatske povijesti, koja je u komadu središnja”. “Ta je povijest jedna mješavina, no mi ju na neki način živimo i danas, jer ona je dio svega što je prethodilo sadašnjem trenutku. Život je takav, i želio sam to prikazati bez ikakve osude”, kazao je Kirner, kojemu je također to prva suradnja s nekim hrvatskim teatrom. Njegovo scenografsko rješenje uključuje stoga razne simbole ratova na ovim prostorima – oružje, ali i sliku Ante Gotovine, Titovu bistu, križeve i zastave i slično.

Autorski tim zaokružuju kostimografkinja Marita Ćopo i Drago Ivanuša, koji potpisuje glazbu.