Za ljubitelje rukopisa Marguerite Duras, prepunog ponavljanja i melankoličnog, ispovjednog priznavanja stalnih gubitaka, gubitaka kao teksture svakog seksualnog zajedništva te ujedno gubitaka kao diskretne mogućnosti stvaranja političke geste gorkog antiherojstva, predstava »Hirošimo, ljubavi moja« redateljice Christine Letailleur vjerojatno je dosljedno »prepričala« sadržaj istoimenog filmskog scenarija iz 1959. godine, po kojem je snimljen i Resnaisov film.

Za ljubitelje kazališta, predstava iz Lausanne uistinu nije donijela nijedan dojmljiviji, inovativniji ni umjetnički rizičniji moment scenskog istraživanja. Previše oponašateljski slijedeći logiku filmskog predloška, čak i na razini melodije glumačkih glasova, odnosno načina na koji današnji scenski performeri izgovaraju svoje rečenice pedeset godina nakon Resnaisova filma, redateljica Letailleur pokazala je samo idolopoklonski stav prema jeziku Marguerite Duras, koliko i prema nezaboravnom filmskom klasiku Alaina Resnaisa.

  

Tijela ljubavnika

Glumački dvojac u sastavu Valérie Lang i Hiroshi Ohta svojom nas recitativnom, usporednom jednoličnošću izgovaranja teksta povremeno uspijeva uvjeriti da sudjelujemo u večeri čitanja poezije, ali daleko su od izvedbe koja bi postavila relevantna pitanja o čudnim paralelizmima između svake ljubavi i svake političke katastrofe (tekst obrađuje ne samo nuklearnu katastrofu Hirošime i njezine posljedice, nego i odjeke Drugog svjetskog rata u Francuskoj i njegove posljedice).

Prostor pozornice tretiran je kao geografski neodređena, tamna podloga na kojoj se treperavo ocrtavaju obnažena ili konvencionalno odjevena tijela ljubavnika, veoma usporenih kretnji tijekom devedesetominutne izvedbe, u laganom međusobnom dodirivanju ili sporom prelaženju rukom preko partnerova tijela (uglavnom leđa).

Za sve je korištene geste ponovno karakteristična melankolija, kao i suzdržanost te žalostiva introspektivnost performera. Nema strastvenosti usmjerene na hrabrije izravnije istraživanje bilo partnerskog bilo vlastitog tijela, kao ni mogućnosti da žudnja postane aktivan princip.

Pred nama su pokreti tješenja ili međusobnog opraštanja, nalik na razmjenu suzdržanih nježnosti dvoje bolesnika ili dvoje slučajnih brodolomaca. Šteta je što ni Valérie Lang i Hiroshi Ohta nemaju prilike neposrednije s publikom podijeliti svoja lica, često zaklonjena sjenom ili okrenuta od gledališta, jer u rijetkim momentima kada ih vidimo osvijetljena, iz njih izbija velika sugestivnost, pa i neka vrsta zanosa.

Manjak političke zrelosti

Predstava je okončana mlakim aplauzom, a karakteristični komentari gledatelja mogu se sažeti na rečenicu »toliko puno potencijala, toliko slabašna razrada predloška«.

Tim više jer ratovi koji su razorili i Europu i Japan polovicom dvadesetog stoljeća sada bijesne na novim lokacijama, s posve novim mogućnostima nepovratnog razaranja i mikroodnosa i čitavih ljudskih zajednica, ali nikako nisu minuli ni izgubili na autodestruktivnosti.

Redateljica Christine Letailleur prvenstveno se pokazala politički nedoraslom velikoj temi »osluškivanja katastrofe« koju je odabrala.