Predstava Filipa Šovagovića

Gromovnikovo golublje srce: Uz predstavu “Tesla anonimus” u “Gavelli”

Nataša Govedić

Marko Petrić kao mladi Tesla

Marko Petrić kao mladi Tesla

Impresivno je što Šovagović od Tesle ne radi kult. Točnije je reći da mu pristupa kao kolegi darovitom djetetu, sa svim implikacijama suvremene psihologije, koja tvrdi da je darovitima jednako teško u sustavu preživljavanja kao i hendikepiranima, budući da i oni koji misle previše i oni koji misle premalo podjednako silno nerviraju dominantni mutež prosječnosti



U Šovagovićevoj predstavi susreću se Adolf Nije Bitno (jer zašto bismo pamtili prezime osobe koja je potakla na mržnju i ubijanje čitave narode) i Tesla Anonimus ili Tesla koji nije ničiji reklamni lutak, nije dio spektakularnih biografskih mitologija, ne prati ga ni uobičajena fama manijakalnog neurotika, ali ni naivna idealizacija briljantnog uma. Naprotiv, ovaj je Tesla pjesnik. Anoniman ili kolaborativan u istoj mjeri u kojoj su to bili Homer ili Shakespeare.


Tesline su replike kombinacija točnih biografskih podataka i ogromne jezične lucidnosti samog Filipa Šovagovića, kao autorske osobnosti koja također već godinama nosi teret vlastite glumačke, filmske i spisateljske darovitosti, uvijek plaćajući puno cijenu nekonvencionalnosti (usamljenost, marginaliziranost, nerazumijevanje).


Samim time, predstava je prva inscenacija fenomena Tesla u bilo kojem javnom mediju čiji ritam pripovijedanja velikodušno prihvaća »prevelikost« srca ovog izumiteljskog »upravitelja gromova«, predstavljajući nam ga kao idejama okovanog i obasjavanog čovjeka. Mnogo bližeg Prometeju čiju jetru kljucaju bogovi, nego površnim američkim superherojima koji se u slobodno vrijeme odmaraju pored bazena.




Drugo važno obilježje najnovije Gavelline predstave njezina je osjetljivost za cirkus (filmske citate prvih akrobata i teatar sjena), glazbenu igru (prisutno kroz muziciranje uživo na sceni Filipa Šovagovića i Fadila Abdulova Fafe, kao i kroz pjevane dionice izvedbe) te brehtijansku školu jezičnog, samim time i socijalnopolitičkog očuđenja, prvenstveno postignutog unikatnim humorom. Srodno Brechtovom »Galileju«, u kojem papa u jednom trenutku kaže znanstveniku:


»Ziblja jako sličite onom luđaku, no, kako se ono zvao?! Onaj koga smo već spalili, ne mogu se sad sjetiti…« (s time da papa time u Brechtovoj drami ne uspostavlja anonimnost spaljenog Giordana Bruna, nego njegovom »zaboravljenom« imenu poklanja osobitu povijesnu težinu), tako i protagonisti »Tesle« neke riječi izgovaraju bez odjeka u vlastitom vremenu, s neočekivanim odjekom ili namjerno ostavljaju nedovršenima.


Mladi zanesenjak


Predstava ovu logiku težine neizgovorenog prati i glazbenim izvedbama – primjerice u izvedbi slavne pjesme »God bless the child« (Billie Holiday i Arthur Herzog) zadnja riječ refrena (child, dijete) stalno ostaje namjerno neizgovorena. Blagoslov stihova tako ne pada ni na koga; suspregnut je. Konflikt je u Šovagovićevoj predstavi prvenstveno vezan za Tesline (baš kao i dramatičareve) načine imenovanja svijeta. I dok se kod Brechtovog Galileja sukobljavaju religijska doktrina i istraživački eros, u Šovagovićevom se Tesli bore opresivno vizionarstvo (nemogućnost da »isključi« svoje intenzivne vizije, da spava ili se prestane bojati nečistoće i ljudskog kontakta) nasuprot Tesline istinske filantropije, osobito nježnog odnosa prema životinjama i nenarušive povezanosti s likom majke, također izumiteljice. Kao i kod originalnog Tesle, seksualnost je sublimirana na različite načine, prelijevajući se u domenu istraživanja i stvaralaštva.


Izvrstan odabir Marka Petrića za naslovnu ulogu Tesle otvara prema publici usredotočeno i posvećeno lice mladog zanesenjaka, čije se najjače konvulzije zbivaju na spomen novih ideja. Njegova brata Daneta i kasnije Teslu igra vehementni i topli Andre Dojkić, par omrznutih Teslinih »tetki« s pravom mjerom pomaknutih nijansi ironijske bravuroznosti izvode Antonija Stanišić Šperanda i Natalija Đorđević, dok Teslinu majku i niz fatalnih žena igra Tara Rosandić, ujedno ulazeći i u pjevačke numere.


Rosandić je od svih uposlenih glumaca najraznovrsnija pjevačka vokalistica, ali ujedno je i najbliže glumačkim ili socijalnim stereotipima, što posebno smeta, jer je Teslina mama bila prirodna sila načitanosti, radinosti i još k tome ženskog izumiteljstva vezanog za kućanske i poljoprivredne aparate, dakle moglo se otvoriti mnogo inovativniji pristup liku.


Neočekivano visoku mjeru izazivačke zaigranosti, humora i tamne burleske doseže Đorđe Kukuljica kao Teslin tata, poslovni suradnik i Hitler. Scena koristi tekstilne paravane na kojima se projiciraju asocijativno bogati videoradovi apstraktnih formi Ivana Marušića Klifa, a masivni stupovi Gavellina predvorja (u kojem se predstava igra) uprizoreni su kao generatori oko kojih bljeska elektricitet (scenograf: Veronika Radman).


Gavellina suvremenost


Bežična energija čiji je začetnik Nikola Tesla i izumiteljeva ljubav prema golubovima u Šovagovićevoj predstavi susreću se kao osobita metafizika »električnog« Duha Svetoga: pred nama je definitivno mistik osobite kozmoljubne spiritualnosti, pa tek onda lucidni fizičar, matematičar i energetičar. Citiram Teslu, miljenika svih fantastičara: »Sve što možemo percipirati dolazi od primarne supstance, razrjeđene tvarnosti koju nikako ne možemo spoznati, ali sposobne ispuniti sav prostor, akaše ili luminoznog etera, tvorca života i darivatelja Prane ili kreativne sile, one koja svemu poklanja života u beskonačnim ciklusima stvari i pojava.«


Impresivno je što Šovagović od Tesle ne radi kult. Točnije je reći da mu pristupa kao kolegi darovitom djetetu, sa svim implikacijama suvremene psihologije, koja tvrdi da je darovitima jednako teško u sustavu preživljavanja kao i hendikepiranima, budući da i oni koji misle previše i oni koji misle premalo podjednako silno nerviraju dominantni mutež prosječnosti. U prilog predstavi, njena obrana ekscesne darovitosti mreška svijest gledatelja i dugo nakon završetka.


I konačno se u Gavelli nazire mogućnost ne samo suvremenog repertoarnog naslova (u smislu prevedene drame), nego i suvremenog umjetničkog postupka. Šovagoviću treba omogućiti sustavni kazališni rad, kao i spajanje glazbene, pjesničke i scenske igre. Dakako ozbiljnije od bilo čega nezaigranog. Izvjesno je da Filip Šovagović ima za reći mnogo, mnogo više nego što mu obično dopuštaju.


Citirat ću ga iz videoperformansa: »Možda je trebalo spaliti više zastava« (2014.), dok uz pratnju gitare i žarenje cigarete govori izravno u kameru: »Možda je bar jednom trebalo reći običnu istinu i sjebati sve te nagomilane laži«. Utoliko »Tesla« možda posluži i kao blizanac svima onima koji si utvaraju da su nevidljivi, ali zapravo jedini osvjetljavaju naše unutarnje prostore.